U Rijeku je stigao na mjestu suvozača u Fiatu T4, u svom prvom govoru s balkona Guvernerove palače, svoje riječke rezidencije, imao je sa sobom talijansku zastavu kojom je bilo omotano mrtvo tijelo njegovog poginulog prijatelja pilota, dane je provodio unutar svoje radne sobe i, kada se nije zabavljao s raznim gošćama, mahnito je pisao poslanice, pisma, članke, osobne bilješke, poruke prijateljima, opsesivno je koristio kozmetička sredstva i parfeme, ali i ‘polvere folle’, ludi prah.”
Tako povjesničarka i kustosica Tea Perinčić u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Rijeka ili smrt” opisuje riječke dane Gabrielea D’Annunzija, talijanskog pjesnika, novinara, dramatičara i vojnika. Tu će okupiti svoje “legije” kako bi zarobile morsku luku Fiume, u kojoj će držati balkonske govore, popularizirati crne košulje i priređivati razne operetne ulične povorke i ceremonije.
Turbulentna i bizarna godina
Rijeka je pak tijekom njegova boravka prikazana kao središte stalnih slavlja i bakanalija, bluda i razvrata, kao meka šarolikog društva D’Annunzijevih obožavatelja, zanesenjaka, idealista, političara koji su htjeli biti dio toga, grad u kojem se sloboda izražavanja seksualnosti protegnula u svim pravcima, uključujući i biseksualne i homoseksualne veze, a brojne od beskrajnih zabava bile su začinjene drogama. Taj je dio, međutim, bio rezerviran samo za one s osjećajem pripadnosti talijanskoj naciji.
“D’Annunzio je bio nadasve kontroverzna osoba o kojoj ni danas ne postoji jedinstveno mišljenje”, tvrdi Tea Perinčić o talijanskom pjesniku-vojniku koji je prije stotinu godina na šesnaest mjeseci okupirao grad. I dok ga neki vide kao velikog književnika i zanemaruju njegovu povijesnu političku ulogu, drugima je on preteča fašizma i čovjek koji je tijekom svog kratkotrajnog boravka Rijeku degradirao u svakom smislu. Upravo je nedavna okrugla obljetnica D’Annunzijeva ulaska u grad na Rječini bila dobar povod da se podvuče crta i da se mnoge stvari vezane uz njegovu riječku osvajačku epizodu razjasne, a knjiga Teje Perinčić posebno se izdvaja u tom smislu. “Rijeka ili smrt” (Naklada Val) nazvana je prema geslu kojim su D’Annunzijevi legionari skupa s njim umarširali u Rijeku i donosi pogled u jednu vrlo turbulentnu i “bizarnu” godinu u povijesti tog grada.
Pišući o D’Annunziju u kontekstu riječke okupacije Perinčić pokazuje i o kakvoj se slojevitoj i ekstravagantnoj ličnosti radilo. “Njegov stil života, stvaranja i javnog istupa pretvorio ga je u figuru koju se obožava ili prezire. U jednom članku u vodećim talijanskim novinama Corriere della Sera nazvan je i apostolom najrazuzdanijeg i najrafiniranijeg egoizma”, piše autorica.
Iz knjige doznajemo i neke zanimljive detalje o njemu, više ili manje poznate, od toga da je sate i sate provodio s gatarama i proricateljima i da je imao svoje sretne brojeve, do ljubavničkih eskapada i živopisnih likova kojima je bio okružen. “Praznovjeran, kakav je bio, u džepu je nosio smaragd koji mu je poklonila Eleonora Duse, svilenu čarapu ljubavnice Olge Brunner Levi i rimsku falusoidnu amajliju džepnog izdanja.”
Podvizi na rubu pameti
D’Annunzio je za autoricu čovjek koji zapravo nije imao potpuno jasnu ideju o tome što učiniti s Rijekom i čiji je ego bio prevelik da bi mislio na druge. “Svojim je žarom znao zapaliti mase prednjačeći u mnogim podvizima na rubu pameti, a kopirat će ga uskoro mnogi diktatori 20. stoljeća, ali i našega doba, bilo svjesno ili nesvjesno.”
No, štogod mislili o njemu, D’Annunzio intrigira i dalje, više od osamdeset godina od smrti. Tea Perinčić priznaje da je D’Annunzio itekako zanimljiv posjetiteljima Pomorskog i povijesnog muzeja, u kojem radi kao kustosica, što ju je uostalom i navelo da napiše knjigu na temu njegove riječke diktature kakve na hrvatskom jeziku do sada nije bilo.
“Primijetili smo da tema D’Annunzija u Rijeci zanima velik broj naših muzejskih posjetitelja, osobito stranaca. Katalog izložbe iz 2010. godine ‘D’Annunzio - Božić 1920.’ jedno je od naših najprodavanijih izdanja i zapravo je rasprodan upravo pred 100. obljetnicu D’Annunzijeva zauzeća Rijeke. Zbog toga smo odlučili objaviti knjigu na ovu temu u suradnji s izdavačkom kućom Val kako bi, između ostalog, knjiga bila dostupnija široj publici.”
Knjiga je zapravo, objašnjava za Jutarnji autorica, sinteza do sada objavljenih radova ponajviše u okviru talijanske historiografije te hrvatskih tekstova na tu temu i referentnih radova na engleskom jeziku. Osim toga, koristila je i dnevnik Zore Blažić, koja je bila svjedok tih vremena u Rijeci, a čuva se u Pomorskom i povijesnom muzeju, zatim online arhivu The New York Timesa te nekoliko dokumenata iz talijanskih arhiva, prvenstveno u Vittoriale degli Italiani i u Rimu.
Neutemeljena romantika
“Knjiga je kompilacija i pisana je kako bi bila zanimljiva široj, ne stručnoj javnosti”, naglašava autorica knjige, čije je predstavljanje krajem godine izazvalo velik interes u Rijeci. Kako to objašnjava? “O D’Annunziju i njegovoj riječkoj epizodi se kod nas malo govorilo i malo objavljivalo, no, s druge strane, talijanski mediji su na toj priči ‘bildali’ rekonstrukciju vlastitog nacionalnog identiteta u ovo izuzetno krizno vrijeme, kako za Italiju, tako i za Europu uopće. Mislim da hrvatska javnost još uvijek nije dovoljno upoznata s time i da se još uvijek uspijevaju podvaliti neutemeljene romantične verzije neke ‘hipi’ D’Annunzijeve komune u Rijeci prije sto godina, što je potpuna zabluda i što u knjizi nastojim i prikazati.”
A kada je riječ o samom D’Annunzijevu životu u Rijeci, autorica u knjizi opisuje niz situacija i anegdota, a donosi i neka autentična svjedočanstva. Od tog dolaska u Fiatu do opisa Rijeke koja ga je dočekala. No, postojala je i druga strana. U knjizi su tako i fragmenti zapisa Maksimilijana Peča o maltretiranjima koje su podnosili Hrvati u Rijeci i na Sušaku: “S prozora stana promatrao sam paljenje jedrenjaka na Mrtvom kanalu koji su pripadali našim ljudima”, a u zadnjem poglavlju autorica podsjeća da su u Državnom arhivu u Rijeci pohranjeni brojni dokumenti koji jasno pokazuju da se u Rijeci za vrijeme D’Annunzijeva režima provodilo etničko čišćenje.
Iako je knjiga tek nedavno objavljena, bilo je već reakcija, a autorica kaže da su je kontaktirali i neki talijanski kolege, no ipak najviše novinari “koji vrte ovu priču o romantičnoj D’Annunzijevoj Rijeci”. “S druge, naše strane, neki pripadnici talijanske nacionalne manjine također su skloni takvom mišljenju pa je bilo i njihovih reakcija. Najčešća njihova reakcija bila je: ‘Zašto knjiga nije objavljena na talijanskom?’ - zato što je ona namijenjena publici u Hrvatskoj koja ne čita talijanske publikacije jer taj jezik ne razumije”, naglašava Tea Perinčić. “Čini mi se da su neki shvatili knjigu kao napad na njihov talijanski identitet, što nije točno jer knjiga zapravo govori o tome kako je nacionalni identitet vrlo fluidna pojava i konstrukt koji je podložan političkim diktatima te nema veze sa stvarnim (genetskim) podrijetlom pojedinca, kao i neke zajednice. To je u Rijeci izašlo na vidjelo već početkom 20. stoljeća, a dovedeno je do ekstrema u vrijeme D’Annunzija.”
Među samim Riječanima, kaže nam autorica, ima različitih reakcija, od simpatije do antipatije. “Mi smo u muzeju puno radili na predstavljanju te epizode iz riječke povijesti te i dalje postoji velik interes građana za tu temu.” Elaborirajući svoju tezu, koju iznosi i u knjizi, Tea Perinčić ističe da “iako se isprva čini da je za sve odgovoran D’Annunzio, on je u Rijeku ipak stigao na poziv Talijanskog nacionalnog vijeća, u kojem su bile ‘face’ s prezimenima Grosic, Prodam i slično, iz čega je vidljivo da ih malo toga, osim vlastite odluke da budu Talijani, vezuje s Italijom, ali su ipak uspjeli izmanipulirati cijelu situaciju i Rijeku prikazati kao mučenički talijanski grad. To su situacije od kojih se nismo izliječili ni nakon sto godina - političke manipulacije masama igrajući na kartu nacionalnog identiteta”.
Prateća izložba
Smatra da je danas u Hrvatskoj potrebno govoriti o D’Annunziju više nego ikada upravo zbog “Talijana i svih tih pokušaja dijela talijanskih političara i medija, kao i povjesničara u službi nacionalne politike, da kao i prije sto godina priču s ozbiljnih problema s kojima se Italija susreće skrenu vječnom hranom masa - nacionalističkom retorikom, pri čemu se uvijek gleda prema istoku, prema istočnom Jadranu, nekim bivšim talijanskim zemljama”. Hrvatska na to ne reagira, drži autorica, “jer je vjerojatno ili zabavljena vlastitim gledanjem prema istoku, tj. Bosni i Hercegovini, ili ovakve u najmanju ruku uvrede ne doživljava ozbiljno. Jedino mi Riječani trpimo i odupiremo se tim napadima. Žao mi je zbog toga, jer ovakva talijanska retorika gadi odnos između hrvatskih Talijana i hrvatskih Hrvata”.
Tea Perinčić je i jedna od autorica izložbe “D’Annunzijeva mučenica”, koja se na stotu godišnjicu D’Annunzijeva ulaska u Rijeku otvorila u rujnu u Pomorskom i povijesnom muzeju, a dio je programa Rijeke 2020. EPK. No, jedna druga izložba, otvorena prošlog ljeta u Trstu istim povodom, naslovljena “Disobbedisco - La Rivoluzione di D’Annunzio a Fiume” nije prošla nezapaženo od strane riječke kustosice i ovdašnjih medija.
“Muzeološki, ta je izložba loša. Nema konzistentne naracije niti je razvidno što se njome želi ispričati. Stekla sam dojam da se htjelo pokazati bogatstvo kolekcija koje Vittoriale ima, što je bez veze, jer je Vittoriale i nastao tako što je D’Annunzio prikupljao sve te različite predmete pretvarajući ih u svete memorabilije i stvarajući priču o jedinstvenosti i junaštvu talijanskog naroda i njegovom pravu na nekadašnje rimske teritorije. To se da iščitati i iz te izložbe.
Česta je takva retorika i među Talijanima, što me pak najviše žalosti, među njihovim povjesničarima koji povijesne činjenice ne sagledavaju iz dovoljno uglova, već su podlegli nacionalističkoj retorici.” Perinčić kaže da se takve priče plasiraju i u talijanskim medijima i zbunjuju prosječnog čitatelja. “Rijeka postaje Fiume redenta - za njih je, suptilnom manipulacijom izvedeno, Rijeka još uvijek talijanski grad - mučenica iz koje su komunisti i Tito protjerali Talijane. I tu dolazimo do ezula i njihovog vječnog plača za Fiume, koja više nigdje ne postoji. Pitam se samo zašto se takvi ne vrate u Rijeku koja je otvoren, europski grad i gdje su slobodni živjeti kao Talijani - Fiumani.”
