Na Odjelu za hitnu medicinsku pomoć u Varaždinu u subotu odrađujem posljednju smjenu kao liječnik, dolazim kući i pakiram se za avanturu života. Ne, ne idem na safari u Afriku, ni na proputovanje Indijom - sutra ujutro letim za London. Danas je putovati u London lakše nego otići u Dubrovnik, a ako je vjerovati meteorolozima, još nije počela ni sezona londonskih kiša. Dakle, sve je jasno, osim - zašto odlazak u London nazivati avanturom, i to još života?
U ponedjeljak mi počinje magisterij iz područja javnog zdravlja na Londonskoj školi higijene i tropske medicine (London School of Hygiene and Tropical Medicine). Siguran sam da svatko tko je iz Hrvatske ikada pokušao pronaći stipendiju za studiranje na nekom od vrhunskih svjetskih sveučilišta može razumjeti koliko je to težak posao. Edukacija na priznatim svjetskim sveučilištima ekstremno je skupa, čak i za zemlje u kojima ljudi u prosjeku zarađuju dvostruko više novca nego mi u Hrvatskoj. Nažalost, malo ljudi u Hrvatskoj može uštedjeti dovoljno za sličan pothvat, studentski krediti kod nas su tek u povojima i nikako nisu dovoljni da pokriju ni polovinu troškova koji očekuju studenta, a hrvatske institucije najčešće nemaju ni novaca ni sluha da plate vrhunsku edukaciju svojih ljudi. Jedina realna opcija je tražiti stipendiju. Ali od koga? I zašto bi uopće netko htio sponzirirati liječnika iz Hrvatske koji se želi educirati u inozemstvu, a nakon toga implementirati naučeno u Hrvatsku. Osobito ako to ne želi njegov poslodavac, tj. Hrvatska?
Prijavljivao sam se na sve stipendije na koje sam naišao. Uz rad na Hitnoj medicinskoj pomoći uključio sam se u rad Suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije za praćenje epidemije HIV-a, koji djeluje pri Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar”, gdje sam imao privilegij raditi na više međunarodnih projekata iz područja praćenja i prevencije HIV-a. Na realnim primjerima raznih zemalja mogao sam svjedočiti o važnosti javno- zdravstvenog pristupa bolestima te o neophodnosti edukacije kao jedinom sigurnom ulaganju za daljnji razvoj. Ubrzo sam se zaljubio u javno zdravlje i sada je avantura počela dobivati okus i miris. Nedugo nakon toga shvatio sam da je London School of Hygiene and Tropical Medicine jedna od najprestižnijih svjetskih institucija u području javnog zdravlja i da upravo tamo želim nastaviti svoju edukaciju.
Trebalo je samo naći nekoga tko će sve to platiti. U moru stipendija koje sam pro učavao naišao sam na Chevening stipendiju Ministarstva vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva za jednogodišnji studij na području UK. Tražili su ljude koji imaju potencijala da u budućnosti vode pozitivne promjene u svojim zemljama, pokrivali su sve troškove studija i nisu tražili ništa zauzvrat, osim da se nakon studija svatko vrati u svoju zemlju i iskoristi stečeno znanje za napredak.
Jednostavna i fenomenalna ideja koja je tada imala samo jednu manu. Izgledala je, realno, kao putovanje kroz vrijeme. Ali, dva osnovna pravila u traženju stipendija jesu da morate vjerovati da možete dobiti svaku stipendiju i da se morate prijaviti na svaku koja je na raspolaganju.
Budući da je jasno da sam već u Londonu, jasno je i da su baš mene izabrali da dobijem stipendiju. Dao sam otkaz na Hitnoj medicinskoj pomoći, pozdravio se s kolegama iz Suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije, objasnio obitelji i prijateljima da ne odlazim zauvijek i krenuo. Iako možda nije mudro već na početku razmišljati o kraju, ali svaka avantura mora završiti. Obično nakon ushita tijekom studija stvarni život nakon diplome nosi mnoge nedoumice i problem kako i gdje nastaviti karijeru. Iako ne sumnjam da će takav problem nastupiti i u mom slučaju, snaga znanja koje smo već započeli akumulirati daje puno razloga za optimizam. Vrhunsko znanje uvijek će biti na cijeni i uvijek se u njega isplati investirati. Što prije to shvatimo, prije ćemo moći utjecati na sve ono što želimo promijeniti.
Dr. med. Senad Handanagić