Don Živko Kustić, (Split, 1930. - Zagreb 2014.) dalmatinski katolik koji je prešao na grkokatoličanstvo kako bi, premda već u braku, mogao postati svećenik, bio je jedan od najvažnijih hrvatskih novinara uopće, i jedan od najutjecajnijih naših kršćanskih intelektualaca poslije Drugog svjetskog rata.
Kao dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila, on je od tog malog biltena, pokrenutog šezdesetih godina u poluilegalnim uvjetima, stvorio visokonakladno i utjecajno oporbeno glasilo. Glas Koncila bio je jedini hrvatski jasno profilirani opozicijski medij u vrijeme komunizma, i kao takav, odigrao je nezamjenjivo značajnu ulogu o održavanju stanovite razine slobodnog informiranja i političkog razmišljanja unutar komunističkog sustava.
Kustićevi uvodnici, koji su najčešće nastajali u dogovoru s nadbiskupom Franjom Kuharićem, odražavali su drastično drukčiju političku sliku Hrvatske (i Jugoslavije), od bilo kojih ondašnjih listova, televizijskih ili radio programa, koji su izlazili i emitirali se u našoj zemlji.
Kolumne don Živka Kustića koje je pisao za Jutarnji možete pročitati OVDJE
Za sve što je Živko Kustić učinio s Glasom Koncila u vrijeme komunizma, bila je potrebna iznimna osobna hrabrost, politička razboritost, i snažna savjest.
Kustić je katoličke medije u Hrvatskoj zadužio i osnivanjem IKA-e, crkvene informativne agencije.
Zagreb, 141210.Klaiceva.Dom za umirovljenike..Intervju s Don Zivkom Kusticem.Foto: Goran Mehkek / Cropix
Od pokretanja Jutarnjeg lista, pa dok mu je zdravstveno stanje to omogućavalo, Don Živko ispisivao je Jutarnju propovijed, malu dnevnu kolumnu, koja je ubrzo postala jedna od najčitanijih naših rubrika. Jutarnja propovijed , zapravo, uz kolumnu u Glasu Koncila pod nazivom Pisma seoskog župnika (potpisanu pseudonimom Don Jure), čini vjerojatno najtiražniji niz Kustićevih tekstova u njegovoj dugoj karijeri.
Politički gledajući, Živko Kustić, dijete iz vanbračne obitelji, pripadao je tolerantnijem dijelu Katoličke Crkve u Hrvatskoj. U privatnim je razgovorima, primjerice, vrlo često ironizirao one klerike i laike koji vjeruju u masonsko-liberalnu zavjeru protiv Crkve (a kakvih je kod nas, nažalost, razmjerno mnogo).
Bio je umjereni hrvatski nacionalist, koji, međutim, nije podnosio nikakvu nacionalnu netoleranciju. Prežestoki HDZ-ov nacionalizam jedan je od razloga zbog kojih je napustio Tuđmanovu vlast, nakon što je jedno vrijeme, početkom devedesetih, obavljao posao pomoćnika ministra za iseljeništvo.
Važno je reći da je Kustić spadao među svega nekoliko utjecajnih katoličkih svećenika, koji su bili otvoreni prema lijevoliberalnim političkim opcijama. Godinu dana prije poznatih trećesiječanjskih izbora na kojima je HDZ prvi put izgubio vlast, Kustić se na privatnoj večeri bio sastao sa Ivicom Račanom I Draženom Budišom, gdje se raspravljalo o odnosu očekivane nove, lijevoliberalne Vlade, s Katoličkom Crkvom.
Osobito dugo trajao je Kustićev razgovor s Račanom, o pitanju zakonskog tretmana pobačaja, pri čemu je Kustić naglasio da Kaptol ne traži kriminalizaciju pobačaja, nego drukčije njegovo zakonsko reguliranje.
Don Živka Kustića upoznao sam davne 1988. godine, kada smo ga kolega Dubravko Grakalić I ja intervjuirali za Studentski list: taj je broj ondašnje javno tužilaštvo bilo zabranilo.
Početkom devedesetih počeli smo češće komunicirati, da bi s vremenom postali osobni prijatelji, pa smo tako čak i Novu 2000. dočekali skupa: dio večeri proveli smo u društvu političara, o kojima veći dio Kaptola nije imao osobito dobro mišljenje.
Zagreb 080208.Don Zivko Kustic i kardinal Josip Bozanic obracaju se novinarima Hrvatskih medija u prostorijama Nadbiskupskog pastoralnog inistituta.Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Posljednjih 14 godina don Kustić živio je u domu za umirovljenike u Klaićevoj ulici u Zagrebu. Poslije milijuna napisanih kartica, koje su definirale ne samo crkvenu, nego jednim dijelom I nacionalnu politiku, u vremenima koja su bila teža od današnjih, poslije desetljeća na čelnim mjestima u katoličkim medijima, Don Živko nije imao ništa osim male mirovine.
No, Kustićevo je novinarsko i političko naslijeđe upravo golemo i iznimno dragocjeno.
Naravno da se i Živku Kustiću (kao i svakome tko dnevno piše o najvažnijim događajima), mogu izvući loše rečenice i pogrešne procjene: međutim, ono dobro u Kustićevu opusu uvjerljivo nadmašuje ono dvojbeno.
Katolička Crkva u Hrvatskoj, kao I hrvatsko novinarstvo, bili bi mnogo sretniji da sada imaju čovjeka Kustićeva formata.
Zagreb, 141210.Klaiceva.Dom za umirovljenike..Intervju s Don Zivkom Kusticem.Foto: Goran Mehkek / Cropix