Hrvatska slavi, zasluženo, jer - bronca je naša! Ako je i bilo sumnje, ona je brzo otklonjena. Bilo je, naime, vidljivo, od prve minute da je ovo utakmica koja je naša. Bilo je vidljivo i nakon brzog izjednačenja da ovi "vatreni" imaju u sebi još vatre, da stvore dim na Al Khalifi i u njemu, kroz marokansku buku, dođu do onoga što im i pripada. Bilo je vidljivo, konačno, da to žele i mogu. Da su bolji.
Nakon sedam nokaut-utakmica na posljednja dva Mundijala koje smo morali preokrenuti, ovu smo otvorili vodstvom. Moralo je negdje biti zapisano da je i to znak. Da Hrvatska ovaj katarski, pustinjski ples neće okončati antiklimaksom, nego će svog kapetana s Mundijala ispratiti pobjedom i kolajnom oko vrata. Trećom, hej, u 25 godina! Heroji, a nikako ne...