Otkako je utakmica otvorena, javnost može pratiti bjesomučno valjanje po crvenom blatu. Ovo što se sada događa ostat će upamćeno kao jedna od najsramotnijih epizoda u povijesti stranke. Njen utemeljitelj Ivica Račan vjerojatno se već dva mjeseca prevrće u grobu. Devastirali su SDP. Uništili vrijednost koja je bila glavna točka njegove političke ostavštine: ljevica kao utočište pristojne Hrvatske.
Zgađenost na prvu loptu izaziva razina komunikacije koja je u kampanji uzela maha. Nevjerojatno prizemne diskvalifikacije i uvrede kakve su se dosad koristile samo u međustranačkim prepucavanjima. Etiketiranje najniže vrste, kakvo civilizirani svijet ne rabi. Govor otvorenog neprijateljstva i mržnje. Stranački se tabori međusobno gledaju preko nišana. Retorika koja se u posljednje vrijeme prolama SDP-om maksimalno je toksična. Stranka pomahnitale verbalistike funkcionira kao trovač javnog diskursa. Intonaciju toj vrsti kampanje dao je sam predsjednik stranke. Zoran Milanović svoj je javno deklarirani stav “ili mi ili oni” ovaj put implementirao u SDP, na unutarstranačke odnose. Zapanjujuća je brzina kojom se govor političkog huliganizma poput požara proširio strankom.
Počelo je sa životinjskim carstvom, nazivanjem konkurencije raznim životinjskim imenima, veselim vjevericama, voluharicama, štakorima… Pojavio se i filmić koji je pričom o velikom ljenivcu trebao dezavuirati Milanovićeva protukandidata Zlatka Komadinu. Onda su se potegle još jače metafore. Gnjide i bagra koju treba razjebati, rektalni alpinisti, mračne sile i zmije otrovnice koje će deportirati u Afriku… Pa je pala usporedba s Gobbelsom. Politički konfuzni Ivo Baldasar tom je izjavom vjerojatno htio upozoriti na zloćudnu praksu dehumaniziranja protivnika. U SDP-ovim se kuloarima, naime, odnedavno jako spominje čuveno djelo “Psihologija okrutnosti” Davida Livingstona Smitha, koji analizira svođenje ljudi na životinjsku razinu kao taktiku stvaranja alibija za njihovo uništenje. U uvodnom dijelu te knjige autor podsjeća kako su upravo nacisti Židove uspoređivali sa štakorima, što je bilo predigra za organiziranje holokausta.
Ali, to ipak ne znači da je brutaliziranje SDP-ove kampanje usporedivo s Göbbelsom. Baldasar to možda ne može shvatiti. Ali ugledni liječnik i sveučilišni profesor Mirando Mrsić morao bi znati da je dotakao dno dna kad za Komadinine pristaše tvrdi da se služe udbaškim metodama. Njegova izjava pokazuje dubinu SDP-ova propadanja. Takva grandiozna osobna blamaža ne može vrijediti Milanovićeva obećanja da će mu pokloniti mjesto šefa zagrebačkog SDP-a. Obračun između partijskih drugova poprimio je tako karakter bratoubilačkog rata. Ništa nije tako krvavo i okrutno kao kad se braća ili drugovi međusobno pokolju.
Drugo, kampanja je pokazala da je SDP politički prilično prazna stranka. Šuplja ko tikva, kako bi za protivnički HDZ rekao Milanović. U nadmetanju za stranački tron ili odgovornost vodstva nije se nametnula ni jedna važna politička tema. Ni prave analize izbornog neuspjeha što ga je SDP popio. Ni pravog programskog nacrta za budućnost. Deklaratorno biti protiv HDZ-a, to još ne znači imati vlastitu politiku. Tako je hrvanje konkurenata, sudar navodnih titana, na razini osobnosti i karaktera postalo i ostalo jedini stvarni sadržaj SDP-ovih unutarstranačkih izbora.
Zoran Milanović ni u jednom trenutku nije pokazao ni elementarnu odgovornost da pokuša zaustaviti taj proces destrukcije stranke kojoj je na čelu. Nije pristao ni na jedan od poziva Zlatka Komadine da se zajedničkim apelom obrate stranačkoj javnosti i zatraže smirivanje niskih strasti. To znači da nije sposoban za političku procjenu. Ne vidi koliko takva kampanja šteti stranci. Ako to ne razumije, što je uopće kadar shvatiti? Ili ga za to baš briga? Bezobziran prema interesima SDP-a sve dok to koristi njegovim osobnim probicima? Pokušaji da se divljačke konfrontacije proglase urednim i normalnim izbornim rivalstvima ne piju vodu. SDP je sebi dopustio da mu i neke minorne stranke danas mogu držati lekcije o civiliziranom vođenju unutarstranačkih izbora. U HSS-u i Laburistima došlo je do smjene rukovodstva gotovo bez ispaljenog metka. SDP je uspio postati zastrašujući primjer kako se izborni procesi ne smiju voditi. Kako je stranka samu sebe sposobna ubiti.
Treće, način vođenja kampanje otkriva jalovi naboj mnogo reklamirane Milanovićeve borbenosti. Šef SDP-a, to je općepoznata stvar, voli fajtove. Spreman je uletjeti u svaki sukob. Sa svakim se hoće potući. Danas se ciljano producira fama da ga njegova borbena gotovost presudno kvalificira za sadašnju funkciju predsjednika stranke. Da se jedino on može nositi s HDZ-om. Da samo on ima kapacitet lidera. Ali, lider čega bi to Milanović mogao biti? Što je on sposoban voditi? Čemu spremnost da utrči u ring zapravo služi? U Saboru će verbalno skakati HDZ-u u oči, ali neselektivno granatiranje rezultira spaljenom zemljom. Osim toga, od pukog lajanja na HDZ nema velikog sevapa. Šef SDP-a godinama ga već prakticira, pa je uspio samo u tome da se HDZ vrati na vlast.
Karamarkovoj partiji, koja se ponovno, možda više nego ikad dosad, trudi pokazati strankom opasnih namjera, može se parirati samo stvaranjem masivnog bloka širokog društvenog pritiska. Ni Milanović ni SDP tu sami ništa ne mogu. Problem je što su njegove sposobnosti okupljanja vrlo skromne. Ni vlastitu stranku više ne uspijeva držati na okupu. Koalicijske partnere još manje. Sindikati, evo, pozdravljaju namjeru nove Vlade da ponovno uspostavi socijalni dijalog, prekinut tijekom Milanovićeva mandata. Brutalno napadnuta Mirjana Rakić, podnoseći ostavku na mjesto predsjednice Vijeća za elektroničke medije, konstatira da je pod pritiskom ustašolikih marševa i njihovih sljednika u institucijama države, po ministarstvima i Vladi, ostala potpuno sama. Umjetnici sami vode svoje pobune protiv ministra kulture. SDP je napustio praksu građenja partnerstva sa svojim mogućim prirodnim političkim i socijalnim saveznicima. Sve kad bi i htio, pitanje je kakvi su mu u tom pogledu danas potencijali.
Osim toga teško je ne vidjeti da je ovdje često riječ o dvostrukoj igri. Ljuti protivnici kao međusobno dragocjeni ortaci. Radikalizirani HDZ odgovara Milanoviću, kao što Karamarko može mirno spavati ostane li ovaj na čelu socijaldemokrata. Zato SDP-ovim jurišnicima, kako sami priznaju, problematični ministar Hasanbegović dolazi kao naručen. Jer će po njemu stalno mlatiti, nabildavajući tako vlastite političke mišiće. Kad bi na mjestu ministra kulture bio neki pristojan HDZ-ov čovjek, onda bi i uloga opozicije bila puno zahtjevnija. Zato i ne pokušavaju promijeniti situaciju, iznuditi smjenu ili nešto slično. Što gore za državu, to za njih sve bolje i komotnije.
Slične su vrste i ovih dana u javnost isplivale informacije da se Milanović spreman dogovoriti s HDZ-om oko Ustavnog suda. Nakon što je cijeli mandat potrošio pokušavajući implementirati ideju o njegovu gašenju i to na krajnje bizaran način - nebiranjem novih ustavnih sudaca. Pamet se u međuvremenu nije promijenila, ali računica jest. Kompromis je svakako dobar, ali HDZ i SDP opet, izgleda, povezuje zajednički interes da u Ustavni sud gurnu svaki svoje stranačke kadrove. Po imenima koje Milanović navodno kani podržati ni traga obavezi da se ustavni suci, kako stoji u hrvatskom Ustavu, biraju “iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti”. Kako stvari stoje, novo kadroviranje moglo bi biti na tragu svojedobnih sramotnih aranžmana kada su SDP i HDZ statusom ustavnih sudaca počastili po mnogim aspektima vrlo problematične ličnosti. Navodno će se lojalnost stranačkom šefu u kampanji i na izborima u subotu plaćati i mjestima u Ustavnom sudu. Grubi makijavelizam stoluje danas u SDP-u.