Nije rijetkost da se u redovima ročnika Hrvatske vojske pronađe koja djevojka. Nije rijetkost ni kada u isto vrijeme služe dvojica braće. Bilo je čak, otkrivaju nam u Ministarstvu obrane, slučajeva i da su se na dobrovoljno služenje vojnog roka prijavili blizanci. No, obrve su se pomalo podigle kada su u vojarnu 123. brigade HV u Požegi, gdje već tradicionalno vojsku služe hrvatski dragovoljni ročnici, vojničkom čizmom stupili Zagrepčani Tin i Tea Štefan.
“Prisežem da ću se u obnašanju svoje dužnosti pridržavati Ustava i zakona, savjesno i odgovorno izvršavati službene zapovijedi, braniti suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske te poštivati i štititi temeljna načela slobode i jednakosti”, gromoglasno su izgovorili sa još 322 ročnika koji su u trećem ovogodišnjem roku upućeni na vojnu obuku u Požegu.
Prvo vojno iskustvo
Tin ima 19 godina, Tea 23 te su zajednički, kao brat i sestra, donijeli odluku da će se prijaviti na dobrovoljno služenje vojnog roka. Prije nekoliko dana vratili su se u svoj Zagreb, nakon osmotjedne vojne obuke, pa nam ispričali svoje prvo vojno iskustvo koje će, kažu, pamtiti cijeli život, a nadaju se da neće biti posljednje. Tin i Tea naime djeca su bivšeg pripadnika Tigrova Hrvoja Drage Štefana, koji je vojnu karijeru nastavio u Vojnoj policiji, pa su baš po uzoru na njega odlučili i sami obući hrvatsku uniformu.
- Nekako smo oduvijek o tome razgovarali, a kada smo stekli uvjete, nismo dvojili - prijavili smo se na dobrovoljno služenje vojnog roka. Vojska nas je uvijek zanimala; ta znanja, vještine, disciplina... Na početku nam je bilo vrlo teško priviknuti se na vojnu stegu i disciplinu. Najteža su prva dva tjedna. Treba naučiti ispravno se predstaviti prilikom svakog odgovora na svako pitanje nadređenog časnika, znati hodati u formaciji, trčati pod punom ratnom opremom i niz drugih stvari koje su vrlo naporne nekome tko se s tim prvi put susreće u životu. Ali nakon toga sve postane mnogo lakše i vrlo zanimljivo - govore nam simpatični brat i sestra Štefan. Otkrivaju da ih je obitelj odmah podržala u odluci, kao i prijatelji, a posebno je ponosan bio otac Hrvoje Drago. Osam tjedana dragovoljne vojne obuke prebrzo im je, kažu, prošlo, a prijateljstva stečena u požeškoj vojarni neće zaboraviti.
- Upoznali smo mnogo zanimljivih ljudi i dobro je da su neki iz Zagreba, jer ćemo se sigurno nastaviti družiti. To su prijateljstva za čitav život. A i s drugima, koji su iz nekih drugih krajeva diljem Hrvatske, ostat ćemo u kontaktu na društvenim mrežama. Vrlo smo mnogo naučili i sada, kada je obuka gotova, pomalo nam je žao što je završila. Nekako je sve prebrzo prošlo - tvrde brat i sestra. Oboje su od malih nogu sanjarili o vojsci, po uzoru na oca, pa je i Tea još kao djevojčica pozirala na fotografijama s plastičnim pištoljima, a Tin je kao dječak redovito oblačio očevu uniformu.
Najveća podrška
Jedno su drugome, kažu, tijekom života u vojsci bili najveća podrška. Vidi se to i po načinu na koji se ponašaju jedno prema drugome. Nasmijani, veseli, s pogledima koji pokazuju da su jedno drugome najvažniji.
Tea, inače završena ekonomistica koja je ipak odlučila dosadne uredske poslove zamijeniti vojničkom čizmom, otkriva da je i najteže zadatke lakše savladavala kada je brat bio uz nju, jer mu je naprosto htjela pokazati da i ona može sve što i on. On joj je, pak, često pomagao. Iako žene u vojnim redovima danas više nisu rijetkost kao nekada, pa je u Požegi uz Teu Štefan dragovoljno vojsku služilo još 59 djevojaka, činjenica je da je pred njima bio možda i teži zadatak nego pred muškim kolegama. Morale su pokazati da mogu sve što i drugi, ako ne i bolje, kako im nitko ne bi prigovorio da su “nježniji spol”. Tea ističe da je, uz mnogo rada i truda, to i uspjela.
- Nekad su me pomalo čudno gledali, ali su se iznenadili kada su vidjeli što sve mogu izdržati. Brat mi je bio velika podrška. Uz njega sam očvrsnula. Mnogo je lakše kada ti netko tvoj daje podršku i kaže ti da nešto možeš. Onda sve zadatke lakše savladaš - govori nam simpatična Tea. Kroz smijeh dodaje da je možda baš zbog podrške koju je dobivala od brata često mogla pokazati i veću izdržljivost od drugih djevojaka, ali ističe da su svi u Požegi naporno radili tijekom dva mjeseca svojega boravka u požeškoj vojarni. Treba istaknuti da služenje dragovoljnog vojnog roka, uvedeno prije deset godina, bilježi sve veći interes mladih ročnica i ročnika. Tako se od prošle godine budući vojnici upućuju na obuku u čak tri roka, pa ih godišnje sustav obuke prođe više od tisuću. Mnogima od njih atraktivna je mogućnost nastavka karijere u vojsci ili negdje u sustavu Ministarstva obrane, jer vjeruju da se radi o sigurnom i dobro plaćenom, a pritom i izazovnim te atraktivnom radnom mjestu. Samo se ove godine do 30. rujna prijavilo 1100 kandidata, od kojih 207 žena. Svi oni prolaze nekoliko faza obuke, u vojarni, na logističkom vježbalištu te na streljani, gdje uče rukovati vatrenim oružjem. Osim toga, prolaze osnovnu obuku iz kretanja, komuniciranja, zaštite, reakcije te pravila vojne službe, a bitan je dio obuke i psihološka priprema ročnika.
Strogi kriteriji
Postoje, naravno, i vrlo strogi kriteriji, odnosno, ne može se prijaviti “baš svatko”. Osim što je određena dobna granica od najviše trideset godina, uvjet je i izvrsno zdravstveno stanje, odnosno, utvrđuje se zdravstvena sposobnost za vojnu službu. Uvjeti uključuju i punoljetnost, nekažnjavanje za bilo koje kazneno djelo za koje je zapriječena zatvorska kazna dulja od šest mjeseci, zatim da kandidat nije već odslužio vojni rok u našoj ili nekoj drugoj zemlji, kao i uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak.
Zadovolje li sve te parametre, kandidati će se obavijestiti kada će biti upućeni na služenje vojnog roka te će zadužiti vojničku opremu, a idućih šezdesetak dana o svim njihovim potrebama brinut će se Oružane snage.
Po hrvatskim propisima, da bi netko bio primljen u djelatnu vojnu službu, uvjet je dragovoljno služenje vojnog roka kakvo su, baš iz tog razloga, prošli Tea i Tin.
Za brata i sestru osmotjedna vojna obuka, tijekom koje su prošli sve navedeno i zadovoljili sve stroge uvjete, samo je početak dugog puta. Žele nastaviti graditi aktivnu vojnu karijeru u hrvatskim Oružanim snagama. Još uvijek ne znaju kamo će ih sustav uputiti, ali Tea se, po uzoru na oca, vidi u Vojnoj policiji. Početkom iduće godine, kada Ministarstvo raspiše sve potrebne natječaje i budu poznate kvote za pojedine vojne rodove, brat i sestra saznat će kojim će smjerom krenuti. Možda će to biti dočasnička škola, možda topništvo, pješaštvo...
- No definitivno ostajemo u vojsci, to je naš životni put koji smo odavno odabrali - zaključuju.