MALO HUMANOSTI

Dobri ljudi s rijeke Dobre uredili grob nesretnom izbjeglici koji se utopio bježeći put Nizozemske

‘Počivao u miru, onako kako čovjek i zaslužuje‘, kažu mještani. Njegova udovica poručuje: ‘Zahvalna sam iz dubine srca‘
Ivan Despot s pločom koja je postavljena nakon što je utvrđen identitet migranta
 Mario Pušić/CROPIX

Ne postoji način da priča o sirijskom izbjeglici Ahmadu Ibrahimu Khalilu (44) ima sretan kraj. Zapravo da, ako iz nje izbacimo rat, smrt i jako puno mržnje. Onda će u njoj ostati njegova prekrasna supruga Rabah, dva sina u dobi od 18 i 13 godina, te kći u dobi od 11 godina u jednom izbjegličkom kampu u libanonskom Bejrutu, te nekoliko dobrih ljudi, mještana sela Lipa u općini Generalski Stol kraj Duge Rese.

Do prije koji mjesec Ahmad je bio samo broj - 457, tu oznaku nosi grobno mjestu u koje je sahranjen. Na njega je bio zataknut križ na kojemu je pisalo NN. Znalo se da je bio ilegalac koji se u istom tom selu utopio 29. studenoga 2018. godine u nabujaloj Dobri, koju je pokušao prijeći na Skubinovu slapu s još tri migranta. Odnijele su ih struje, trojica su isplivala i uzbunila selo vidjevši da Ahmad nije. O njemu nisu znali ništa jer su se upoznali u kampu u BiH.

Oni su tamo i vraćeni, a nakon što je njegovo tijelo izvučeno iz rijeke, i nakon što punu godinu dana na Zavodu za sudsku medicinu nisu utvrdili njegov identitet, sahranjen je, kako to nalaže zakon, na groblju najbližem njegovu stradavanju, o trošku lokalne uprave.

image
Putovnica nesretnog Sirijca

Posjet iz Italije

Mjesni je običaj staviti na grob križ i pomoliti se za dušu pokojnika, i to su Lipljani učinili. Nisu dozvolili da ga obraste trava, tu i tamo zapalili bi lampion, stavili cvijeće. Jedne nedjelje, kažu nam, u selo je došla Talijanka Silvia, rekla je da radi za jednu humanitarnu organizaciju, kao i to da su otkrili identitet njihova utopljenika. Potvrdu su dobili i od našeg Crvenog križa koji je stupio u kontakt s libanonskim kolegama. Potvrdio je to i jedan njegov rođak u Njemačkoj na temelju fotografija pokojnika, te konačno, i njegova supruga Rabah.

Jedna od naših sugovornica iz Lipe stupila je u kontakt s njegovom suprugom i odlučila je urediti grob, vratiti tom čovjeku, kaže nam, barem malo dostojanstva. Susjed Ivan Despot nasipao je ukrasno kamenje, a umjesto križa, s obzirom na to da su sada znali da se radilo o muslimanu, Palestincu koji je rođen u Siriji, stavili su natpis na kojem piše njegovo ime, godina rođenja te godina smrti, kao i mjesta za koja se vežu te dvije brojke. Drvenu ploču gravirali su supružnici Vjeko i Nikolina Jakovčić iz Novigrada na Dobri. Nije im palo na pamet da ikome tako nešto naplate.

- Neka počiva u miru, dostojanstveno i onako kako čovjek zaslužuje - kažu nam mještani Lipe. Iste te fotografije koje objavljuje Jutarnji list vidjela je Ahmadova supruga Rabah. Godinu i dva mjeseca nakon njegova nestanka doznala je da joj je muž mrtav, a sada zna i da postoje ljudi koji brinu o njegovu grobu. I njoj su vratili mir, barem mali dio. Njihova priča je stvarna, izbjeglička, ratna i stradalnička.

- Živjeli smo u Damasku, Ahmad ja i naše troje djece. On je bio električar, a ja domaćica. Nismo bili bogati, ali ni siromašni. Imali smo dobar život i bili smo sretni. Ja sam bila sretna jer sam imala čovjeka koji je bio dobar prema meni i prema drugim ljudima. Došao je rat, naša kuća je 2013. sravnjena do temelja. Otišli smo u izbjeglištvo u Bejrut - kaže nam Rabah.

image
Ahmadovo posljednje počivalište u Lipi

Mjeseci neizvjesnosti

Ona je tamo i danas s djecom, ali bez nade koju je imala kada je Ahmad krenuo prema Nizozemskoj, gdje su ga trebala primiti dvojica rođaka. Nije imao novca za taksi, autobus, niti za krijumčare, i nije mu ga tko imao slati putem. Zato je na put krenuo pješice, 10. srpnja 2017. godine. Trebala mu je godina da dođe do Bosne

- Krenuo je sam. Javljao mi se putem, gdje god bi imao internet. Proveo je šest mjeseci u kampu u Turskoj, rekao je da su ljudi u Albaniji i Bosni bili prekrasni, rekao mi je da ga je u Hrvatskoj brutalno istukla policija i vratila u Bosnu. Posljednji put javio mi se 26. studenoga 2018. Samo je htio provjeriti jesmo li mi dobro. Više ga nikada nisam čula - kaže nam Rabah.

Prvu informaciju da je Ahmad stradao dobila je preko Facebooka od jednog poznanika, a definitivnu potvrdu preko Crvenog križa. Ne nada se više boljem životu za sebe, ali od djece nije digla ruke.

- Voljela bih da imaju bolji život od ovog, da imaju budućnost i obrazovanje, no mi smo još u kampu u Libanonu. Ovdje to nemaju, život nam je težak. Što će biti s nama? Iskreno, nemam pojma - kaže Ahmadova udovica. Hoće li ikada uživo moći vidjeti njegov grob? Preteško pitanje na koje nema odgovora.

- Nadam se i želim to iz dubine svojeg srca, kao što sam iz dubina srca zahvalna ljudima koji su uredili Ahmadov grob. No, mislite li da je tako nešto moguće u ovom trenutku? - upitala je Rabah.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. prosinac 2020 07:37