Trideset je minuta do ponoći, nebo nad Zagrebom gori od vatrometa, ali hodnici Klinike za tumore u Ilici 197 mračni su i pusti. Tek na jednom odjelu trepere lampice, okićen je bor, a priprema se i - doček.
Na smijeh čovjek nikako ne pomisli kad se spomenu tumor i rak, ali upravo su nas smijeh i radost dočekali na odjelu Dječje onkologije na Silvestrovo.
Tara ima 14 godina, a ona i majka Mirela Paštar nisu u šljokičastim haljinama već u pidžamama. Novu neće dočekati plešući na trgu, već ovdje u bolničkoj sobi pričajući preko video poziva sa svojim najmilijima. Svejedno, odmah s ulaza dočekali su nas znatiželja, radost i dva blistava osmijeha.
-Da sam znala da ćete doći obukla bi svoju najbolju pidžamu, kaže nam Mirela odmah na početku. Doček kakav sigurno nije planirala.
- Ali sretni smo, uz ovakve sestre i liječnice, hvali osoblje.
Njena Tara već je dulje u bolovima, ima genetsku bolest neurofibromatozu tipa jedan na koju su se nadovezali tumori u zdjelici i lijevoj nozi.
- Kroz dnevnu bolnicu liječimo se već četiri godine, a prekjučer smo hospitalizirani ovdje na odjelu onkologije, govori Mirela, a Tara ju pozorno sluša. U rukama stišće posebnog prijatelja, plišanog psića.
Inzistira da ga spomenemo i fotografiramo. Tara, nema problema.
U susjednoj sobi leži Tin, ima 12,5 godina. U sobi prava blagdanska atmosfera, ukrasili su je upravo Tin i njegov cimer. Bori se s osteosarkomom, Novu godinu dočekat će u Klinici, a na krevetu do njega odmara majka Valentina Čulig Martinjak.
Ustaje brzo, pomalo iznenađena posjetom.
- Da, najradije bi bili kući sa svojom obitelji. Tin ima mlađu seku koju pazi otac, ali eto, tu smo gdje moramo biti. Na onkologiju smo došli prvog prosinca i u tih mjesec dana bili smo kod kuće svega dva puta i to po dan i pol, govori Tinova mama Valentina.
Ona i sin vatromet će pratiti- s prozora
Većinu blagdana proveli su u bolničkom okruženju, ali nije im loše. Majka hvali osoblje, a na pitanja odgovara strpljivo s osmijehom.
- Odjel je stvarno divno ukrašen, već kad smo stigli bio je okićen bor, a od prvog se dana dijele darovi i uveseljavaju se djeca kojima su posebno dragi pokloni igrača Dinama. Za Božić smo imali i Djeda Mraza, atmosfera je dobra. Jesmo, u bolnici smo, ali atmosfera nije tužna, nikako, govori majka pa se ispričava i vraća se Tinu u sobu.
Petnaest je minuta do ponoći. Zajedno će ih odbrojati.
U ostalim sobama mrak. Djeca spavaju, iako neki od njih kasnije će se probuditi da s prozora pogledaju vatromet. A najbolju poziciju s koje se može uhvatiti barem djelić nebeskog šarenila u ponoć dobro zna Maja Pavlović, specijalistica dječje hematoonkologije.
Njoj ovo nije ni prvo ni posljednje 24- satno dežurstvo za Silvestrovo.
- Ovo nije prva koju dočekujem na Odjelu, kaže. Naravno da bi svatko Novu dočekao u društvu svojih najmilijih, ali i smjena ima svojih čari, kaže Maja.
- Radujemo se samim time što imamo mogućnost da razveselimo djecu i roditelje koji nemaju drugog izbora nego da budu tu. Zbližimo se i pomalo sklapamo velika prijateljstva, govori s osmijehom.
Razgovor prekida signal s porte, Maju netko treba u sobi s pacijentima. Treće joj je ovo dežurstvo na Silvestrovo. Prvi je put mislila da nešto propušta.
- Ustvari, samo sam produbila odnos s kolegama i podijelila s njima radost rada s djecom, kaže nakon što se vratila iz sobe u kojoj su ju trebali. S obitelji se družila prije smjene, doček je zapravo odradila unaprijed.
Noć je mirna ali bilo je napeto kroz dan.
- Imali smo situaciju s djetetom u teškoj infekciji pa smo svi skupa zajedno s ostalim strukama vodili bitku da mu damo pravi antibiotik, na kraju smo do noći riješili sve situacije.
Trenutak koji će iz smjene pamtiti je radost dječaka kojeg su iznenadili i pustili ga kući dan ranije.
- On je trebao ići sutra kući međutim kako je on adolescent i puno mu je to značilo uspjeli smo ga danas pustiti doma. To je bila velika, velika sreća, dobila sam i zagrljaj te je sve skupa bilo emotivno i lijepo, priznaje Maja te ističe kako joj je najveća nagrada u ovom poslu osmijeh i zagrljaj djeteta.
- Kada vidiš da oni, iako su sad u bolesti i svjesni su toga pa čak i oni najmlađi, uzajamno jedni drugima pružaju nadu i ljubav. Svi smo zajedno u toj borbi i to je nešto najljepše, završila je Maja dok nam se ponoć polako približavala.
Premda na odjelu nisu organizirali posebni doček ukrasi poput vrata zamaskiranih u poklone, božićnih kuglica koje vise sa stropa, ili nogu Djeda Božićnjaka koje vire iz dimnjaka prostorijama daju blagdanski štih. Uz doktoricu na odjelu su dežurale još i tri medicinske sestre. Dobro su raspoložene.
- Malo mi je žao što sad nisam s društvom, ali sam svjesna da ovdje postoje dječica kojima sam trenutno potrebnija stoga mi je u jednu ruku i drago što sam tu, kaže medicinska sestra Katarina Tokić kojoj je ovo prvo novogodišnje dežurstvo na onkologiji.
Kada je bolnica Dubrava bila respiracijski centar također je dežurala na Novu godinu, a to joj se iskustvo kako kaže posebno urezalo u sjećanje.
- Budući da je ta cijela situacija s pandemijom bila dosta specifična to sam baš zapamtila. Iskustvo nije bilo negativno unatoč tome što sam radila težak i zahtjevan posao, nekako smo svi bili ujedinjeni, govori Katarina koju prekida sve bučniji vatromet izvana.
Usred silnih razgovora gotovo da smo zaboravili dočekati 2024. Grlimo se, čestitamo, liječnici otvaraju dječji šampanjac s okusom žvakaće gume, a prekida nas zvonjava telefona. Prvi službeni poziv u 2024. godini.
S druge strane linije je predstojnica Zavoda Jasminka Stepan koja doktorici i sestrama među prvima čestita Novu, ali njezino je prvo pitanje bilo dali je sve s pacijentima u redu. Sestre i doktorica su se nešto iza ponoći složile da su na ovom odijelu svi kao jedna velika obitelj, svojoj su obitelji kod kuće čestitale te su nas ispratile uz tople pozdrave i naravno neizostavne osmijehe.
Na Silvestrovo smo obišli još jednu adresu. Klaićeva 16, Klinika za dječje bolesti. Hodnici klinike su ukrašeni, ali pusti i tihi, tu i tamo se čuje plač bebe, preuranjeni vatromet ili glasna petarda. No kada su nam otvorili vrata Odjela za intenzivnu medicinu Klaićeve bolnice dočekala nas je toplina, ne samo grijanja nego i dežurnog osoblja koje smo tamo sreli.
Na televiziji novogodišnji program, svaki je prozor oblijepljen božićnim naljepnicama, a tu je i božićno drvce. Dok susjedi čekaju Novu godinu okupljeni oko stola s prskalicama u rukama doktorica Karmen Kondža i dežurne medicinske sestre promatraju ih s prozora. One će Novu dočekati uz sedam mališana od kojih je pet njih na respiratoru.
- Ja sam osobno liječnica koji je pred mirovinom, iza mene je 39 godina staža te mi je dežurstvo uobičajeno. Mnogo je bilo ovakvih večeri i Novih godina. Obitelj i ja smo se na to naučili, sad su djeca već velika i slave sama. Sve ovo doživljavam kao dio posla, ispričala je doktorica Karmen Kondža, pedijatrica na Jedinici intenzivnog liječenja Dječje bolnice u Klaićevoj naslonjena na prozor.
S njom se složila anesteziologinja Bibiana Vitković koja također dežura ovu noć.
- Više ne znaš koliko si blagdana proveo kod kuće, a koliko u bolnici. Božić, Badnjak, Uskrs, Nova godina sve se to pomiješa i stopi u jedno. Jedino što bih istaknula su posebna dežurstva kada smo u sali i imamo prijeme oko ponoći, vani se puca i svi slave, a mi radimo zahtjevne zahvate ili primamo teške pacijente, pojasnila je anesteziologinja Vitković te dodala kako je u zadnje vrijeme više ovih aktivnijih dežurstava.
Karmen Kondža kaže da je na posao stigla s veseljem premda joj iskustvo govori da su praznična dežurstva prilično aktivna te da kod njih ima teških i zahtjevnih prijema što nije bila iznimka ni za ovu Novu godinu.
- Jučer je bio stvarno težak dan jer je bilo zahtjevnih prijema, a danas su neka od te djece bila nestabilno. Bilo je baš naporno no opet se pokazalo ono pravilo kada ti je dan jako težak situacija se na kraju smiri i za sada su se pacijenti konačno stabilizirali kao da su svjesni današnjeg dana, pojasnila je doktorica te nadodala kako za njih nema veze što je ovo praznični dan, jedina razlika je ta što ih je bolnica počastila dobrom večerom.
"Organizacija službe i način funkcioniranja su isti kao i bilo koji drugi dan u godini", nadodala je.
Naš razgovor prekidalo je pištanje monitora koji su pokazivali stanje svakog od malih pacijenata na odjelu, oni se oglase kada se nešto promijeni u njihovom stanju te dežurne sestre hitno dolaze provjeriti situaciju. Kako su nam objasnili monitori se često znaju oglasiti i kada se dijete pomakne, a to pištanje monitora ih prati u glavi i kad otiđu kući. Sestre su brzo riješile situaciju, a doktorica Kondža prisjetila se svojih prošlih dežurstava.
- Vremena su se malo promijenila, ne znam dali je to stvar samo promjena u društvu ili odnosa prema poslu. Meni se čini da se u vrijeme kada sam ja počela raditi više slavilo i bila je malo ležernija atmosfera. Danas si ne možemo dozvoliti da odemo recimo prošetati do drugih odijela i čestitamo im Novu godinu, zato oni dođu nama, prisjeća se doktorica te napominje kako je prije atmosfera bila znatno veselija.
Ističe kako joj je ovo zadnje novogodišnje dežurstvo prije mirovina, a na njega se javila dobrovoljno kako bi kolegama olakšala bar ovu Novu godinu.
- Ja sam već u vrtiću rekla da ću liječiti beba i ja sam svoj odabrani put slijedila pravocrtno. Na putu su mi se otvorila brojna vrata i došla sam do toga da sam postala pedijatar. To je bila moja ljubav, rad s djecom je prekrasan i svaki dobar trenutak opravdava one loše kada ti nešto ne ide, završila je doktorica.
Uz malo veću djecu na odijelu su smještene i dvije bebe palčići koji su rođeni prerano. O njima brine sestra Irena Babić koja je za doček na odijelu odabrala majicu s porukom o svjetlu koja joj baš pristaje jer i sama zrači dobrotom.
-Mi se doma pripremamo, danima svi znaju da mama neće biti kući i da će mama biti u tako reći svojoj drugoj kući jer mi toliko vremena provedemo s ovom djecom da ih poistovjećujemo sa svojom, podijelila je sestra Irena svoja iskustva dežurstva.
Kako kaže kada joj je teško samo se sjeti da i ova djeca također nisu sa svojim roditeljima koji jako pate što ne mogu na primjer prvi Božić provesti sa svojim bebama. Propuštene blagdane sa svojom obitelji uvijek nadoknadi.
- Danas je moj sin Roko bio tužan jer je mama odlazila i obavezno je rekao da ga moram pozdraviti, no njemu je tako više noći jer svaku četvrtu ne provodimo kod kuće kao dežurne sestre koje rade 12 sati, ispričala je sestra te nadodala kako su danas s radom krenuli jedan sat ranije kako bi se ekipa prije njih stigla pripremiti za doček.
Većina dana na Intenzivnoj su stresni, a svaki poziv na telefon je, kako kaže, potencijalni hitni prijem ili reanimacija. Na sve su spremni no s vremenom se nakupi stres, a kada do toga dođe najviše pomažu jedni drugima.
- Pacijenti u novogodišnjoj noći najčešće dolaze s opeklinama od raznih pirotehničkih sredstava, akutnim abdomenima ili iz prometnih nezgoda što nam je i najstresnije, podijelila je.
-U prijemu smo svi zajedno, netko vodi tim, liječnik određuje što ćemo raditi, ali sestre se dogovaraju međusobno te svatko preuzima određeni dio posla, pojasnila nam je proces tijekom dolaska pacijenta, a prekinulo ju je pištanje monitora koji joj je dao znak da ju jedan od dva bebača za koje se trenutno brine treba.
Svi dežurni istaknuli su kako im je najveće zadovoljstvo i nagrada kada nekome mogu pomoći, zbog toga se kako kažu isplati i raditi ovakve smjene.
- Najveća nagrada nam je kada djeca odu kući sa svojim roditeljima i zaborave da su uopće bili kod nas i kada ih sretnete negdje na cesti te vas roditelj s osmijehom prepozna, a dijete nema pojma tko ste jer je bilo dovoljno malo da zaboravi sve što mu se ovdje dogodilo-, poručila je za kraj sestra Irena zaokupljena svojim palčićima.
Djeca su na ovom odjelu Novu godinu dočekala bez svojih roditelja, no pod nadzornom ovih sestara i doktorica zasigurno im nije nedostajalo ljubavi. Nakon obavljenog razgovora nas su pozdravile i ispratile, a u Novoj su nam godini zaželje puno onog najbitnije, zdravlja.