Ako Sabor donese odluku da ubojstva počinjena iz političkih pobuda ne zastarijevaju, protiv Josipa Boljkovca , prvoga ministra unutarnjih poslova u samostalnoj Hrvatskoj, bit će podignute optužnice za još tri teška ubojstva iz 1947.
Ovakva pretpostavka vrlo je izgledna ako se razmotri da je tijekom istrage protiv Boljkovca zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine tužiteljstvo prikupilo i podatke o umiješanosti u likvidacije trojice bivših ustaša koji su se 1947. skrivali na području Karlovca.
Riječ je o Slavi Voloviću i Valentu Banovcu koji su likvidirani u Tončić Selu, a ubijeni su pošto su se predali patroli koju je vodio Boljkovac.
Prema iskazivanju svjedoka, Boljkovac je osobno izrešetao Banovca “šmajserom” nakon što je poslije plotuna pokazivao znakove života. Slična je situacija i s Ivanom Martinkom kojeg je 1947. uhitila i likvidirala postrojba UDB-e kojoj je Boljkovac bio na čelu. Jedina razlika zbog koje Boljkovac ni sada nije optužen za ta ubojstva je činjenica da su ona počinjena 1947., dakle nakon završetka ratnih operacija, pa se ne mogu smatrati ratnim zločinom.
Paradoksalno, premda su ratni zločini za koje se Boljkovca tereti počinjeni ranije, dakle 1945., oni ne zastarijevaju.
Djela iz 1947. DORH je ocijenio kao teška ubojstva, no za njih je 1987. nastupila zastara.
Međutim, i za zapovijed za strijeljanje 21 civila 93-godišnjem Boljkovcu prijeti do 20 godina zatvora. Premda je u svojoj obrani odgovornost sa sebe, odnosno kotarske OZN-e kojom je zapovijedao, prebacivao na višu, Okružnu OZN-u i tvrdio da je u to vrijeme zbog trovanja želuca uglavnom bio u bolnici, Državno odvjetništvo je prikupilo niz iskaza svjedoka, ali i depeša koje po njihovu mišljenju dokazuju da je kotarska OZN-a samostalno donosila odluke i da se na kotarskoj razini odlučivalo o likvidacijama, kako su ih nazivali, “neprijateljskih elemenata”.
Analizirani dokumenti iz toga vremena zanimljivo su svjedočanstvo, a u mnogima od njih problematizira se upravo pitanje zarobljenika. U nekim se dokumentima upozoravalo i na sadističke ispade pojedinih “drugova”.
“Kao problem javile su se situacije da su niži rukovodioci prema zatvorenim neprijateljskim elementima i njihovim porodicama u gotovo prijateljskim odnosima, to jest, odnos je općenito blag. S druge strane prelazi se u drugu krajnost, odnosno događalo se da borci sadistički zlostavljaju bandite koje odvode na streljanje tako da im to prelazi u strast”, navodi se u izvješću OZN-e za hrvatsku diviziju KNOJ-a od 8. srpnja 1945.
U izvještajima iz kolovoza i rujna 1945. spominje se i da su jedinice KNOJ-a pri pretrazi dvaju otoka na rijeci Uni u potrazi za skrivenim ustašama ubile troje djece. U dopisu se navodi da je za to ubojstvo kriv kapetan Dragan Ćulibrk koji je naredio da se “puca na sve što se vidi živo”. Samo o likvidacijama u štabu kotarske OZN-e, tzv. Vili u Dugoj Resi, ispitana su 43 svjedoka. Marko Brozović, koji je bio pripadnik ustaške mladeži, vidio je Boljkovca u “Vili”, a od strijeljanja ga je spasila jedino njegova mlada dob. Pošto su vezani žicom prevezni u prostorije karlovačke Muzičke škole, jedne su ih noći izveli u hodnik i poredali u liniju. Oficir koji ih je obilazio pitao ga je koliko je star, a kada mu je Brozović odgovorio, oficir je rekao: “Premlad si” i naredio da ga se vrati u podrum.
Svi ostali, uključujući Brozovićeva oca, odvedeni su i nitko ih nikada više nije vidio.
Osamnaestogodišnju sestru u “Vili” je izgubila i Franca Prša, koja je i sama bila zatvorenica u “Vili”, ali je puštena. Nakon toga je nastavila donositi hranu sestri dok je čuvar jednom nije upozorio da joj sestre više nema i da se ne raspituje za nju. Marko Starešinić i njegova sestra Bara Škrtić pričali su kako su kao djeca kroz prozor “Vile” razgovarali sa svojim ocem Ivanom Starešinićem koji je ondje bio zatočen. Jednoga dana njihovoj je majci susjeda donijela krvavu očevu bluzu koju je pronašla u šumi Curak na Vikdanki.