“Dosta, dosta, dosta, svega mi je dosta”, šteta je što tu pjesmu Obojenog programa nisu znali sindikalisti i građani koji su se jučer na Trgu bana Jelačića okupili na prosvjedu “Hrvatska mora bolje”, dok je većina učenika koji su se ove godine upisali u “Školu za život” svoj 11. dan štrajka provodila kod rodbine ili skupo plaćenih dadilja koje su im roditelji financirali u solidarnosti s potplaćenim i slabo plaćenim učiteljima i profesorima.
Oni su se jučer skupljali od ranih jutarnjih sati u autobusima ispunjenim učiteljima, koji su do središnjeg trga dolazili s bučnim zviždaljkama i transparentima na kojima su tražili veće plaće, ali i više dostojanstva i poštovanja za svoj posao. Iako se već na početku prosvjednog okupljanja kod HNK čulo kako je premijer izjavio da će “sve biti dogovoreno poslijepodne i da se štrajk neće nastaviti”, čelnici sindikata rekli su da “premijer traži krivca na krivim mjestima i da oni neće odustati od zahtjeva”. Čelnica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem iz povorke je poručila da to više nije štrajk za 6,11% veće koeficijente, nego pokret za bolje obrazovanje i njegov status.
Kolone su se oko podneva slile na Trg bana Jelačića uz znakovite pjesme: “Nismo mi bez stida” Josipe Lisac, “Naše zastave” Parnog valjka, Gibonnijeve “Ovo mi je škola” i stihove“Gdje je nestao čovjek” iz Baretove “Put ka sreći” koju su mnogi shvatili kao poruku premijeru.
Dok su uzavrelu atmosferu podgrijavali govori potpore drugih sindikata, najveće oduševljenje okupljenih izazvao je Marin Miletić iz Prve sušačke gimnazije koji je rekao: “Štrajkamo jer nas mogu anonimno prijavljivati, a mi to ne želimo, neka nas prozovu svojim imenom i prezimenom”.
S njim se složio i Darko Dominić, invalid koji je iz jednog zagrebačkog umirovljeničkog doma došao dati potporu učiteljima jer mu je, kaže, i mama bila učiteljica. - Laž je da nema dovoljno novca za plaće učitelja. Novca ima, ali ga treba pravilno preusmjeriti i podijeliti. Za obrazovanje i znanje novac se mora naći jer kakva je to zemlja ako je najveći uspjeh pobjeći iz nje u bolji život - kaže Darko uz potporu svog prijatelja Zijada Šaćirovića.
Profesorica iz varaždinske srednje strukovne škole koja je, kako kaže, na prosvjed došla da se konačno riješe problemi koji nisu toliko vezani uz novac, sluša naš razgovor i dodaje.
- Nema taj naš prosvjed toliko veze s novcem ili je, ne daj Bože, to politički dirigirani prosvjed, kako se sada spominje. Samo želimo veće poštovanje, a teško je kada se to mora tražiti i prositi. Onaj tko je navikao na politizaciju i podcjenjivanje našeg kruha, taj više govori o sebi - kaže profesorica Olga.
Dok čekamo homoće li se konačno pojaviti vlasnik zaboravljenog transparenta s Grunfom (piše: “Bolje živjeti 100 godina na saborskoj plaći nego sedam dana na prosvjetarskoj”), susrećemo poznanike iz Slavonije.
Prosvjed im je prilika da besplatno prošetaju gradom njihove mladosti, u kojem su završili fakultete i vratili se poučavati djecu, koje je sve manje.