Teškom je žrtvom, životima dvoje iskusnih HŽ-ovih djelatnika i jednog nesretnog djeteta, naplaćena neshvatljiva višedesetljetna nebriga države o sustavu željeznica, a da i nakon toga malo tko vjeruje kako će to bila prijelomna točka nakon koje nam slijede promjene.
Da stvar bude još gora, ta su tri života ugašena samo tri tjedna nakon što je država još jednom i formalno – pravno dokazala da joj je do Hrvatskih željeznica stalo kao i do crnog pod noktom, pustivši u javnost otužan dokument kojeg je nazvala "Strategija razvoja željezničkog sustava do 2032. godine". U njemu je vizija najboljih državnih prometnih umova stala na sve skupa 48 stranica, radi se vjerojatno o kraćem dokumentu nego što je to jelovnik u menzi Ministarstva prometa.
Kažem otužnom, jer se u toj hrpi papira sigurnosti prometa nije posvetilo niti zasebnog poglavlja iako je, izlazi to sada sve na vidjelo, čak i nesretni preminuli strojovođa godinama prije nego što će konačno i sam stradati, upozoravao kako vozi vlakove koji se raspadaju, s kojih otpadaju kočnice i koji predstavljaju opasnost za putnike i HŽ-ove djelatnike.
Ironično, život je okončao na jednoj od rijetkih moderniziranih dionica domaćeg dotrajalog željezničkog sustava o čijem višedesetljetnom propadanju mediji izvještavaju već godinama, no s vrlo malo uspjeha i tek povremenim smješkom čitatelja zabavljenih podacima o frapantnom stanju sustava.
Sustava u kojemu, recimo, svi vlakovi HŽ-a u jednoj godini uspiju kasniti dvije godine.
Koji putnicima nije u stanju osigurati čak niti informacije o voznim redovima.
Koji nema niti sistem obavještavanja o stanicama, čiji vlakovi voze prosječnim brzinama od 45 kilometara na sat, koji u prosjeku godišnje obnovi pedesetak kilometara sustava, a dvokolosječne pruge danas ima na jedva 11 posto mreže.
Uzalud svi krikovi i zapomaganja stručnjaka, upozoravanja vlastitih djelatnika, pisanja novinara ili kazni regulatora koji su zbog sve te nebrige nedavno po džepu udarili čak i samog direktora Putničkog prijevoza.
Efikasne i sigurne željeznice u Hrvatskoj nema, a još manje ima stvarne želje da se isprave sve pogreške koje su, budimo realni, kroz godine ponajviše nagomilali upravo profili ljudi kakvi se jučer i danas naslikavaju pored prevrnutih vagona.
I koji će, vrlo vjerojatno, već za nekoliko dana problem željeznica vratiti u istu ladicu u kojoj su stajali i posljednjih tridesetak godina.