StoryEditor
PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Država može biti ‘slučajna‘, ali grad je civilizacija. Zato Hrvatskoj gradovi ne polaze od ruke

Zagreb i Split po svemu su različiti, osim u jednoj stvari. Potonuli su u neprekidni kaos
Milan Bandić i Andro Krstulović Opara
 Milan Bandić Facebook
Objavljeno: 01. kolovoz 2020. 22:57

Sredinom siječnja ove godine hrvatski su mediji izvijestili o jednom događaju koji se danas čini nestvarno dalekim. Iako se zbio prije samo šest mjeseci, taj se događaj čini kao odsječak iz neke davne, usporedne povijesti.

Tog ledenog siječanjskog dana, zagrebačke su vlasti organizirale mimohod svoje zimske službe. Gradonačelnik Milan Bandić i njegov konziljere za hitne situacije Pavle Kalinić postrojili su se kao da su Putin i Medvedev. A kao što pred ruskim čelnicima na Crvenom trgu defiliraju raketni bacači i samohotke, tako su i pred Bandićem i Kalinićem tog jutra defilirali traktori, ralice i kamioni za posipanje soli. Jutro je bilo maglovito i hladno, zagrebački su se komunalci poput krasnoarmejaca hvastali svojim svijetlim oruđem, a mudro je čelništvo Zagreba iz svečane lože poslalo poruku da ih ništa ne može iznenaditi.

Bilo je to - podsjećam - 18. siječnja ove godine. Bilo je to tako davno, u drugom, iščezlom svemiru.

Jer, u međuvremenu se nad Zagrebom nadvila konstelacija “hitnih situacija” kakva se valjda nikad neće ponoviti. Prvo Covid. Potom potres, da bi naposljetku stigla i diluvijalna kiša koja je podvožnjake pretvorila u jezera i ubila jednog vatrogasca. Sve se to dogodilo u gradu koji desetljećima ima ured za hitne situacije, koji je ozbiljno planirao graditi betonski “panic room” bunker i kupovati bespilotne letjelice. Dogodilo se to u gradu čije je komunalna služba još ove zime paradirala pred Velikim Vođom odašiljući svijetu sliku napregnute pripravnosti.

Samo šest mjeseci kasnije, pred Zagrepčanima i ostatkom Hrvatske iznikla je slika jednog sasvim drugog Zagreba. Zagreba koji iznutra trune, u kojem se ruše zgrade nestručno dograđene tri kata, u kojem redovno i misteriozno gore odlagališta otpada, a iz šahti za odvodne vode rastu smokve. Grada u kojem cijevi desetljećima nije nitko promijenio ni očistio, prometne arterije plave na jači ljetni povodanj, a građani moraju provaljivati u vodno-tehničke objekte ako ne žele da im se kvartove pretvore u Lonjsko polje. Iza fasade vazda spremnog, NNNI-jevskog načelnika iskočila je druga, paralelna stvarnost.

To je stvarnost grada koji je pumpao botokse, ali nije popravljao zube, grada koji je trošio novac za frizuru, ali zato ima bolni kamenac u mjehuru. Grada u kojem je uvijek bilo novca za fontane, knjige Prosperova Novaka i skijaški Kup Marije Antoanete, ali zato nije bilo za smeće, vodu i Kino Europa. U takvom je stanju Zagreb izišao iz desetljeća berićeta, kad je njegov budžet pucao od zdravlja i činio oko pola svih budžeta lokalne samouprave u Hrvatskoj. Takav, nedovršeni Zagreb sada ulazi u fazu kad mora vaditi kamence, popravljati zube i operirati koljena, a novca nema i neće ga biti jer je prezadužen.

Međutim, ovaj tekst nije o Bandiću, ni o Pavlu Kaliniću. Bandić je u ovom trenutku zapravo laka meta. Kako stvari stoje, on je vjerojatno politički mrtvac, Voldemort čije ime ne izgovaraju čak ni oni koji su desetljećima za njega glasali, koji su s njim koalirali, držali mu političke skale i od njega uzimali novac. Da bi se razumjelo da u ovoj priči tema nije samo Bandić, potrebno se premjestiti 380 kilometara južnije, u jedan drugi (i - po mnogo čemu drukčiji) grad. A taj je grad Split.

Odmah treba reći: politička arhitektonika Zagreba i Splita posve su drukčije. Zagreb je sam županija, Split nad sobom ima županiju kao parazitsku naslagu koja mu kontrolira obalu i urbanizam, siše mu resurse, a ne koristi ničemu. Zagreb je grad nekrozne, petrificirane političke stabilnosti. Dvadeset godina na vlasti ima istoga gradonačelnika i istu političku opciju, a ta vladalačka dugovječnost mutirala je u nerazmrsivo klupko vazalnih klijentelizama i personaliziranih lanaca vjernosti. Split je - sasvim oprečno - endemski primjer političke nestabilnosti.

To je grad u kojem ni jedan načelnik koji je u vrijeme izbora sjedio u stolici nije prošao u drugi krug. To je grad u kojem se u načelničkoj stolici u ovom stoljeću izmijenilo pet stranačkih opcija, grad koji vlastite vlastodršce nestrpljivo i brutalno baca niz skale otprilike onako kako baca trenere Hajduka. Nadalje, to je grad u kojem se vlast sklapa kompliciranim koaliranjem koje se obično pretvori u trgovinski pakt, ili - još tipičnije - pakt o nenapadanju na grude klijenata navezane za političku opciju. Pri tom su ti klijenti jedan put kafetjeri, vlasnici štekata, drugi put branitelji, fratri ili biskupija, treći put koncesionari parkinga ili mali hotelijeri: oni preko svojih “delegata” brinu za poželjni status quo.

Unatoč tim temeljnim razlikama, međutim - ova dva grada na jednoj višoj razini fundamentalno sliče. Oba na prvu zabljesnu krasnom politurom, no oba počivaju na dubinskom i temeljnom neredu. Oba su izgubila sposobnost svladavanja vlastitih osnovnih funkcija, a iluzija o (ne)funkcioniranju spadne onog časa kad se grad suoči s ekstremnom situacijom. Tu ekstremnu situaciju Zagreb je sad osjetio u potresu i povodnju. Split ju je osjetio u velikoj mećavi 2011. i velikom požaru 2017. U oba slučaja, “stres test” je pokazao isto što i u Zagrebu: rasap.

Kao što je Zagreb postao grad koji nije kadar preživjeti jači pljusak, tako je i Split (postao) grad kojem temeljne funkcije trnu. On nije u stanju reciklirati i pohraniti vlastito smeće. Nije u stanju naći lokaciju za banalno reciklažno dvorište. Nije u stanju spriječiti da mu se sasuši Marjan. Da mu za oštrih zima ne smrznu cijevi vodovoda. Nije u stanju vlastitim građanima osigurati parking, a majkama s kolicima i invalidima prolazne nogostupe.

Nije u stanju osigurati prohodne pješačke komunikacije u centru, kao ni širokopojasni Internet i čestitu kanalizaciju u gradskoj jezgri. Nije u stanju osigurati pitku vodu nakon jače kiše, ni kolni pristup vatrogascima u slučaju požara u novogradnji. To je grad u kojem kod kataklizmičkog požara vatrogasci otkriju da su im zavarene šahte. U kojem pola dana vlada kaos na glavnoj prometnoj arteriji jer je kabele prometne signalizacije pregrizao miš. To je grad koji se pred vlastitom gužvom i masom turista posljednjih godina doslovno - raspao.

Ova porazna dijagnoza u dobroj se mjeri podudara u oba najveća hrvatska grada, a ta podudarnost je to žalosnija jer politički ta dva grada nemaju ništa podudarno: ni opcije na vlasti, ni (dis)kontinuitet vladanja, ni djelokrug ovlasti, ni ekonomsku moć, ni tip privredne aktivnosti. Po svemu su različiti - osim po tome što su potonuli u atrofirani, neprekidni kaos.

Kad čovjek to vidi, ne može a ne pomisliti kako moraju postojati dublje političke, kulturne i ideološke silnice zbog kojih građanima Hrvatske gradovi ne uspijevaju. Ili - preciznije - građanima Hrvatske ne uspijevaju veliki gradovi. Jer, u Hrvatskoj ćete naći svu silu besprijekorno funkcionalnih malih gradova, od sjeverozapada, preko šireg perimetra Zagreba, do Kvarnera i dalmatinskih otoka.

U Hrvatskoj ćete naći čak i gradove srednje veličine koji imaju razvojnu viziju, kontinuitet projekata i brižni odnos prema prostoru: jedan od njih je, recimo, Šibenik. Ali, čim u Republici Hrvatskoj grad dovoljno naraste, on postaje neupravljivi moloh. Čim hrvatski grad preraste razmjere ubavog Twin Peaksa, na djelu se pojavi konstelacija fatalnih faktora koja će taj grad odvesti u metež. Pri tom je ta konstelacija faktora spoj “lokalne” kulture i “globalne” ideologije. Ona je dijelom rezultat klijentističko-nepotističkog obrasca ponašanja, a s druge strane tvrdo-liberalnog prijezira prema strategiji i planiranju.

Lokalne gradske vlasti tako, žele li dobiti izbore, moraju u predizbornom ciklusu nahraniti nepotističko-klijentističku pješadiju. Za to im treba novac, a on dolazi od komunalne naknade, koja pak dolazi od šalunga i cementa. Poput đankija kojem treba novi šut, gradovima u ritmu predizbornih ciklusa trebaju nove bauštele, a te bauštele se poput nasloženih katova nadovezuju na postojeće prometnice, postojeće parkove, odvodne kanale, deponije, kontejnere smeća, nogostupe, parkirališta, trgove. U čarobnoj heroinskoj transsupstanciji, novogradnje, ekskluzivni parkinzi, koncesije, štekati i interpolacije pretvaraju se u sivi cementni “hors”.

Njime narkomanska gradska vlast kupuje novi “šut”, financira fontane, skijanje i SP Novaka, zapošljava rukometašice u kinotekama i teologinje na Marjanu, namiruje adventske klijente te pokušava kupiti još jedan mandat: u Zagrebu uvijek uspješno, u Splitu uvijek neuspješno. Ali - kad se povuče crta, efekt je isti.

Efekt je još više interpolacija, još više podsljemenskih vila, još više štekata na trgovima, više klizišta pod Medvednicom, potopljenih podvožnjaka, još više kuća bez vatrogasnog prilaza, ljuštura pojedenih kozica koje se masno slijevaju u devetnaestostoljetni slivnik. Rezultat su gradovi koji ne znaju hoće li sutra imati vode, ili pak biti potopljeni vodom, ne znaju gdje će sutra odložiti smeće ili parkirati auto.

Država - kako smo naučili - može biti “slučajna”. Država može biti hajdučka pučka skupština, mogu i hajduci imati diplomaciju, repku, zastave i pivsku reklamu. Grad, međutim, ne može biti “slučajan”. Grad je odveć kompleksan da bi opstajao stihijski. Grad je civilizacija, grad je sustav. Zato - a Split i Zagreb tu su perfektan dokaz - Republici Hrvatskoj gradovi ne polaze od ruke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. kolovoz 2020 23:33