Izvještaj od ponedjeljka o navodnoj ideji pretendenata na upravljanje zemljom da mirovinski fondovi kupe koncesiju na upravljanje hrvatskim autocestama za nekih tri i pol milijardi eura je zastrašujući. Nadamo se da je riječ samo o patki jer, kad se stvar ogoli, radilo bi se o pljački hrvatskih mirovinskih fondova. Ipak, zbog one male vjerojatnosti da je stvar istinita, s obzirom na moguću enormnu štetu koju bi nastala, dužni smo ju analizirati.
U mirovinskim fondovima drugog stupa akumulira se najdugoročniji i najbitniji dio štednje hrvatskih građana: štednja za mirovinu.
Ako ste ikad vidjeli siromašnog starca, znate o čemu govorim. Ona danas iznosi nekih 42 milijarde kuna i, iako je velikim dijelom uložena u hrvatske državne obveznice, te također podložna nekim računovodstvenim interpretacijama, ona je opipljivija i stvarnija nego štednja u bankama, koje hrvatski građani imaju nekih 160 milijardi kuna.
Građani, nažalost, ne shvaćaju tu štednju kao svoju. Kako inače objasniti da je u fond koji ove godine ima cijeli 3 postotna poena veći prinos od svih ostalih - i to ne bez razloga - neto prešlo svega tridesetak članova iz drugih fondova? A zna se da je pri 'običnim' investicijskim fondovima upravo prinos u proteklom razdoblju jak okidač za promjenu fonda.
Građani, jasno, vole razvoj i inicijativu. A kako ne shvaćaju da su navedene milijarde zapravo njihove, možda su i sretni da je netko naišao na zaboravljene pare i s time odlučio potaknuti razvoj. Ali pitamo li građane bi li htjeli dati svoju štednju u bankama, ili svoju kreditnu karticu na slijepu upotrebu, nekome da s njima gradi neisplative autoceste - ili možda most na Vis, zašto ne? - sigurni smo koji bi bio odgovor. Vlasnik novca voli svoju zemlju, ali ne toliko da bi joj poklonio svu svoju štednju.
O čemu se, dakle ovdje radi, i kako je moguća ovakva incijativa? Moramo najprije vidjeti tko bi bili najveći dobitnici ove konstrukcije. Najveći dobitnici bi bile (strane) banke koje bi na taj način značajno smanjile rizik svog velikog plasmana rizičnoj Republici Hrvatskoj. Umjesto nje kao garanta - a iako svi imamo lijepo mišljenje o vlastitoj zemlji, treba se sjetiti da vjerojatno i Grci, Talijani i Španjolci imaju također - pojavljuju se de facto kao garanti građani sa svojom živom štednjom. Not a bad deal, reklo bi se!
Drugi dobitnik bili bi političari koji očekuju, ako osvoje vlast, naći ispražnjenu kasu, a ovako bi se ipak imali s čime igrati. Treći dobitnici bi bili upravitelji nekih mirovinskih društava, a time i njihovi vlasnici, opet (strane) banke, koji bi tim forsiranim potezom bili amnestirani od svojih dosadašnjih i budućih investicijskih rezultata.
Međutim, poznato je, ako igrate poker i ne vidite budalu za stolom, onda ste to vjerojatno Vi. Tako je i ovdje. Gledamo i ne vidimo tko bi bio gubitnik? Pa valjda upravo mi, štediše, čiji je novac u mirovinskim fondovima! Drugim riječima: 'Ideje naše, benzin vaš!'.
Vidjeli smo da je Madžarska praktički bankrotirala, i kao jedan od zadnjih očajničih poteza je Orbanova Vlada dirigirano vratila imovinu kapitaliziranih mirovinskih fondova u državni proračun. Budućnošću je kupila još koji mjesec vlasti. Ali ovo moguće zapasavanje imovine hrvatskih mirovinskih fondova bilo bi još brutalnije. Jer pri njoj građani ne bi imali izbora. Ne bi mogli izaći iz fondova i naprosto bi morali kupiti koncesiju na neisplative autoceste. A gdje bi onda bio kraj? Zašto ne zagrabiti u štednju građana? Jer 160 milijardi je ipak četiri puta jači način da se pokaže ljubav prema domovini od 42 milijarde!
Da se razumijemo, hrvatski autoputovi su izvanredna stvar. Da vodimo njihovu satelitsku bilancu - tj. koliko su vrijednost stvorili ovoj zemlji, od turizma nadalje - vjerojatno bi se pokazalo da je uz svu korupciju to bio isplativ projekt za Hrvatsku. Ali nikako se ne smiju financirati na ovaj način!
Kapitalizirani mirovinski fondovi imaju sistemski važnu ulogu, kako za mirovinski sustav, tako i šire. To danas razumiju svi, iako neki pri tome žele optimizirati svoje ciljeve. Od svih zemalja tranzicijske Europe, jedino je još Slovenija bez njih, a ona nam valjda nije uzor: na koncu naše tvrtke kupuju njihove! I to velikim dijelom upravo zahvaljujući mirovinskoj reformi!
Ova navodna incijativa ipak bi mogla imati i dobru stranu, a to je da građani shvate da je novac u mirovinskim fondovima njihov, pa da bi se i mogli informirati o njegovom statusu i eventualno promijeniti fond ako to smatraju poželjnim.