Sve je sam radio. Bio je potpuni i svestrani kreativac. Bio je zato i težak. O, i te kako težak! Nemoj mu se petljati u posao. Ne sugeriraj mu ništa. Prepusti sve njemu i njegovoj volji, mašti i intuiciji. I dobit ćeš upravo ono što si htio. Zapravo, dobit ćeš ono što možda i nisi znao da želiš. Ali bit ćeš zadovoljan. Sigurno. Imat ćeš savršenu priču za kraj novina, piše Globus.
Jahao je do jučer na Yamahi, motorčini od 130 konja.
Na svojoj mrcini, kako ju je zvao.
Potegnuo bi i do 300 na sat. Bez problema.
Hodao je uspravno. Polako. Opasno. Trbuh unutra, prsa van.
Peščenički frajer.
Uvijek zdravo preplanuo, kao da se maloprije vratio s ekspedicije na kraju svijeta.
Kožna jakna. Kaciga u ruci. Kosa mladića.
A bio je u sedamdesetoj.
Zar takav čovjek može otići s ovoga svijeta?
Da, proteklih nekoliko godina nije mu bilo lako. Otkad je dobio udarac željeznom šipkom po glavi. Nezadovoljni gledatelj njegove Noćne more, jedan od onih kojima se Malnar obraćao od milja sa «dragi moji jadnici», sačekao ga je u mraku i gadno ozlijedio.
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Rana na glavi dobro je zarasla, ali je Malnar počeo gubiti snagu i vitalnost. Nije više mogao s lakoćom putovati.
A to mu je najteže palo.
Yamahu je sve rjeđe palio. Sjeo bi u džip i polako se odvezao u Liku.
U neko bespuće. U osamu.
Promatrao bi biljke, životinje, planine. Nalazio ljude koji su nomadski, samotnjački živjeli, netaknuti civilizacijom i njezinim izopačenostima.
Obožavao je životinje. Razumio ih je. Razgovarao je s njima. S jelenima, vukovima, psima, pticama.
Onda bi se vratio na Peščenicu i točno na vrijeme, noću od ponedjeljka na utorak, poslao u redakciju tekst. Nevjerojatan. Lud. Briljantan. Na mjeru. I uz to obilje izvanrednih fotografija.
Sve je sam radio. Bio je potpuni i svestrani kreativac.
Bio je zato i težak. O, i te kako težak! Nemoj mu se petljati u posao. Ne sugeriraj mu ništa. Prepusti sve njemu i njegovoj volji, mašti i intuiciji.
I dobit ćeš upravo ono što si htio. Zapravo, dobit ćeš ono što možda i nisi znao da želiš. Ali bit ćeš zadovoljan. Sigurno. Imat ćeš savršenu priču za kraj novina.
Nešto savim drugačije.
«Djeco, jeste dobili tekst? I fotke? Je l' sve O. K.? Zadovoljni? Dobro, djeco, kad ste vi zadovoljni, onda sam i ja zadovoljan. Ajde bog, čujemo se.»
I tako više od dvadeset godina. Od onoga staroga crno-bijelog Globusa, na prljavome novinskom papiru, do proljetos, do ponedjeljka 20. svibnja. Tada nam je poslao posljednji tekst.
Tisuću i više brojeva, iz tjedna u tjedan, bez izostanka, bez prekida zbog godišnjeg odmora, uvijek je obavio svoj posao. Nije htio da njegovi «jadnici koji gledaju Noćnu moru i čitaju kolumnu Smisao života Željka Malnara' ostanu zakinuti samo zato da bi on predahnuo.
Odakle je crpao toliku snagu, nitko ne zna.
Jer, uz to što je bio putnik i novinar on je bio i državnik. Bio je predsjednik Republike Peščenice. Stvarne države - s ministrima, savjetnicima za moral i ćudoređe, VONS-om, tajnim službama, vojskom i vrhovnim zapovjednikom. Stvarne države za sve one kojima je stvarne stvarnosti bili već navrh glave. Kojima su ministar obrane Ševa i Braco Cigan bili vodiči u zdraviji, veseliji, mudriji svijet, gdje svatko ima pravo biti ono što jest, bez maske.
Republika Peščenica nije bila tek puka parodija, iskrivljeno ogledalo hrvatske zbilje; ona je bila alternativa, utopija koja zaista postoji negdje između Heinzelove i Petruševca.
Svi smo rado bježali u nju, bilo na stranicama Globusa, bilo subotom u Noćnoj mori. Jedva smo čekali da Malnar posjedne za stol nekog moćnika iz «susjedne i prijateljske Republike Hrvatske» i u tili ga čas pretvori u običnog smrtnika, «peščeničkog jadnika», te mu na kraju milosrdno ponudi azil u svojoj «maloj dragoj totalitarnoj državi».
Bilo je to ljekovito.
Ne toliko za Peščeničane koliko za Hrvate.
Što god nije valjalo u Hrvatskoj, moglo se srediti u Republici Peščenici. Ljudski, prijateljski, bratski.
Razumije se, uz malo lovice.
Čudno je što je naš Malnar otišao s ovoga svijeta tako što su mu zatajila pluća. On koji je cijeli život udisao punim prsima - i himalajski zrak, i peščenički smog, i cigaretni dim - više nije mogao udahnuti.
Ne, nije bolovao od raka pluća, koliko god volio duhan.
Nikotin i katran ne mogu ništa takvu čovjeku. Uostalom, pušio je do posljednjeg trenutka.
On je umro jer je preduboko udahnuo, kao da se sprema zaroniti u nešto nepoznato.
Tako bi to možda objasnio njegov Ševa.
Stari drug s kojim se sad opet susreo na nebu, piše Globus.