Sudski put rješavanja slučaja dužnika u švicarskim francima iznova je dobio na dramatičnosti: u roku od nekoliko tjedna Općinski sud u Osijeku donio je tri različite presude.
U jednom slučaju klijent je dobio tužbu protiv PBZ-a, u drugom izgubio, a u trećem je predmetu slavio korisnik kredita protiv Zagrebačke banke. Trenutačni saldo govori da je od sedam prvostupanjskih presuda, njih četiri išlo u korist dužnika, tri su dobile banke, a u osmom slučaju Županijski sud odlučio je u korist tužitelja.
U Udruzi Franak kažu da oni vode s mnogo većim omjerom i navode slučajeve u Rijeci i Labinu koje su dobili klijenti, ali detalji nisu poznati.
Valutna klauzula
Nakon pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda (VTS) od ljetos, a koja kaže da je promjenjiva kamata zakonita, ali da banke nisu uvijek na razumljiv način definirale kako se ona mijenja, te da je zakonita i valutna klauzula, klijenti su na općinskim sudovima pokrenuli oko dvjesto parnica u kojima tuže banke s različitih osnova.
U većini njih osporavaju promjenjivost kamatne stope ili odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, traže poništavanje ugovora, djelomično ili potpuno, te povarat preplaćenih sredstava. Različit ishod parnica nije neočekivan s obzirom na to da banke nisu imale identičnu prasku odobravanja kredita i da svi ugovori nisu isti, a na kraju ni tužbe. Uz to, sudovi znaju različito intepretirati iste ili slične slučajeve, što dodatno komplicira slučaj.
No, banke i klijenti koji su izgubili u prvoj rundi, naravno, žalit će se pa je za sudski slučaj švicarca zapravo ključno kakve će biti konačne presude županijskih sudova. Obrazloženja iz dosadašnjih presuda čine se prilično oprečnima i “usklađivanje sudske prakse” više je nego potrebno.
Načelo poštenja
U slučaju koji je dobio klijent u Osijeku, primjerice, stoji da se utvrđuje ništetnost ugovora jer je ukupna obveza “neodređena i neodrediva”. Razlog je što klijentu nisu pojašnjene eventualne posljedice i rizici istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a to je protivno “načelu savjesnosti i poštenja”. Sud smatra da odredba o valutnoj klauzuli mora biti ne samo gramatički jasna i razumljiva, nego da potrošaču moraju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.
Pritom se poziva na sudsku praksu u susjednim zemljama, a ostaje vidjeti kolika je takva praksa pravno održiva. Smatra također da nije “savjesno ni pošteno” istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima, i to zavisnima o neizvjesnim čimbenicima kao što je tečaj.
U slučaju u kojem je isti osječki sud odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu argumenti su, naravno, potpuno suprotni. On navodi kako je u ugovoru jasno po kojem tečaju se izračunava vrijednost ugovorne odredbe, tako da te odredbe nisu ni nejasne, ni nerazumljive, već su zakonite i dopuštene. Pritom sud naglašava da je valutna klauzula prihvaćena kao poslovna praksa već desetljećima u Hrvatskoj pa takve odredbe ugovora nisu protivne ni moralu društva, ni prisilnim propisima, ni poslovnoj praksi.
Povrat preplaćenog
Na Općinskom sudu u Zagrebu, pak, dva su različita suca u veljači odbila zahtjeve dvaju tužitelja protiv dvije različite banke. Taj je sud akceptirao pravomoćnu presudu VTS-a i odbio je tužbeni zahtjev za povrat preplaćenoga iznosa koji se temelji na pretpostavci da kamatna stopa treba postati fiksna. Tako se u jednoj od presuda navodi da varijabilna kamatna stopa nije ništavna te da je “dogovor banke i klijenta o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan čak i kad dogovor o podešavanju kamata nije valjan”.
Taj je sud zaključio da iz ništavnosti odredbe da se kamatne stope jednostrano mijenjaju nikako ne proizlazi da kamatna stopa postaje fiksna.
Drugim riječima, potrošači ne mogu dobiti povrat navodno preplaćenoga kredita na pretpostavci da se za cijelo vrijeme otplate trebala primijeniti kamatna stopa koja je bila ugovorena na početku, ali kao da je ona fiksna, a ne promjenjiva.