Cijela Europa bukti kad je riječ o broju novih slučajeva zaraze covidom-19. Niz zemalja postavio je rekorde po pitanju broja zaraženih u jednom danu. Zasad se čini da novi veliki val zaraženih ne prati rast smrtnosti mjereno kroz omjer ukupnog procijenjenog broja inficiranih i preminulih (IFR - infection fatality rate). S obzirom na to da nitko u Europi ne može biti siguran hoće li ključni podatak ove pandemije, spomenuti IFR, ostati na relativno niskim razinama, cijeli niz zemalja iznova aktivira više ili manje radikalne epidemiološke mjere.
Iako se čini da brzina rasta novih slučajeva posljednjih dana pomalo usporava, zabrinutost građana i poduzetnika u kombinaciji s pojačanim epidemiološkim mjerama sigurno će zaustaviti krhki ekonomski oporavak Europe, što će prema predviđanjima niza uglednih ekonomista gurnuti stari kontinent u novu recesiju. Ekonomska drama bit će puno dulja i teža nego što se to činilo prije samo dva tjedna. U kakvoj je tu poziciji Hrvatska?
Protekli tjedan i mi smo zabilježili rekordni broj dnevnih slučajeva zaraze covidom-19, a zabrinutost počinje nalikovati onoj s početka pandemije. Zasad se potezi hrvatske Vlade čine vrlo logičnima i dobro odmjerenima, kako ekonomski, tako i epidemiološki.
Vlada RH predstavila je novi program pomoći poduzetnicima. Ta pomoć sasvim je očekivano rješenje koje je Vlada najavljivala tijekom ljeta. Ostavili su si solidan manevarski prostor za financiranje poduzeća sa značajnim padom prodaje iz SURE program EU, koji je u osnovi shema vrlo povoljnog dugoročnog zaduživanja. Tu se radi o vrlo značajnim iznosima. Do sredine 2021. Hrvatska iz SURE programa može povući ukupno 1,02 milijarde eura koje će vraćati narednih 15 godina.
Čak i ako bude značajan dio tih 1020 milijuna koristila za refinanciranje ranije pomoći, opet će dosta ostati za nesigurnu budućnost. Stoga se možemo nadati da do kraja ove godine možda nećemo vidjeti dramatični lom na hrvatskom tržištu rada, ali za to nitko, pa ni Vlada, ne može potpisati jamstvo. Sve će ovisiti o pandemiji covida-19.
Ulazak u nove fiskalne stimulanse bio je jedina opcija. Nečinjenje bi bilo put u masovnu insolventnost malih i srednjih kompanija te val bankrota u sljedećih pola godine. Nadoknada skraćivanja radnog vremena do 4000 kuna mjesečno (uz oprost poreza i doprinosa na taj dio) za poduzeća s padom prihoda od 60 posto, solidno je rješenje koje će mnogima omogućiti kakvo-takvo preživljavanje.
Je li Vlada mogla i treba li više s obzirom na to da trenutačno uživa vrlo povoljne uvjete zaduživanja? Možda. No, mudro je što u ovom trenutku nisu ispucali sve fiskalne metke jer eksplozija slučajeva covida-19 čini globalne perspektive vrlo nesigurnima. Nitko ne zna kada će i kako će točno završiti pandemija. Zamislite da ispucate sve metke, a pred vama je još nekoliko fiskalnih bitaka.
Usporedba Hrvatske s malom ljuskicom na olujnom moru svjetskih ekonomskih nevolja već je pomalo otrcana, ali se u ovoj situaciji ne može izbjeći. Međunarodna sidra sigurnosti iščupana su iz svojih ležišta još u prvom dijelu godine.
Prema MMF-ovu Fiskalnom monitoru do rujna vlade su plasirale 11,7 tisuća milijardi dolara stimulansa ili 12 posto svjetskog BDP-a. Hrvatski stimulansi u tome su vrlo mala kapljica. Razina zaduženosti razvijenih država popela se iznad 120 posto BDP-a ili najviše od Drugoga svjetskog rata.
Našu razinu zaduženosti mi već sada jedva kontroliramo. Tržišta u razvoju nikad u svojoj povijesti nisu nosila višu razinu duga, penje se iznad 60 posto BDP-a, dok se Hrvatska suočila s javnim dugom negdje oko 85 posto BDP-a ili prevelikih 330 milijardi kuna. Uz razinu zaduženosti ispod 70 posto, nešto opuštenije bismo živjeli u ovo doba ekstremne neizvjesnosti. Razina duga od 85 posto jest za zemlju koja se tek treba približiti razvijenima opasno visoka razina zaduženosti, i to u vrlo nezgodnoj situaciji.
Prema MMF-u, s rizikom insolventnosti u eurozoni suočava se četvrtina malih i srednjih poduzeća, zamalo dvostruko više u odnosu na razdoblje prije covida. Za vjerovati je da Vlada slično procjenjuje stanje u hrvatskom gospodarstvu, ali to bi mogla biti zamka. Razina zaduženosti domaćih tvrtki bila je ogromni problem i prije krize. Jesu li domaća mala i srednja poduzeća u višem riziku nego ona u eurozoni? Vrlo vjerojatno. U 2021. u MMF-u očekuju novo udvostručenje broja kompanija koje će teško izbjeći bankrot. Mi bismo se lako mogli uklopiti u tu širu sliku ako se poveća smrtnost nakon infekcija virusom SARS-CoV-2.
RH treba biti spremna i na takav, vrlo loš scenarij, a jedini pravi zid obrane su sredstva EU iz fonda za oporavak od 10-ak milijardi eura.
Potencijali rast, prema najnovijim MMF-ovim projekcijama, u razvijenim ekonomijama bit će prepolovljen za razdoblje od 2019. do 2025. godine. Kumulativni rast razvijenih u tom razdoblju po toj mračnoj prognozi neće premašiti 5 posto. Zemlje u razvoju mogu pak očekivati kumulativni rast od 15-ak posto. Drugim riječima; utjecaj krize uzrokovane pandemijom covida-19 svest će planetarne perspektive rasta na vrlo nisku razinu, a borba za hvatanje dijelova tog rasta bit će nesmiljena.
Hrvatska je pritom zemlja koja nije dovoljno brzo provodila reforme te će joj rast stoga najvjerojatnije ostati limitiran kao da je u grupi razvijenih. Drugim riječima, ova kriza vjerojatno nam je ubila šansu da počnemo barem malo pristizati bogatije i gubiti utrku sa siromašnijima od nas. Ako recesija prouzročena covidom-19 potraje, možemo očekivati teške ekonomske i socijalne posljedice.
Ekonomski kontekst je bitan kako bismo razumjeli zbog čega si Hrvatska ne može još jednom priuštiti krupnu grešku zvanu lockdown, kao niti jednu ozbiljnu grešku kad je u pitanju kontrola pandemije. Ako odemo predaleko u blokadi javnog i ekonomskog života, štete nas lako mogu gurnuti u financijsku provaliju. Ako pak izgubimo kontrolu nad pandemijom, kombinacija ekonomske krize i krize povjerenja također može voditi prema kolapsu svih bitnih nacionalnih sustava - socijalnog, financijskog, mirovinskog, zdravstvenog i političkog.
Koliko god zastrašivači slavodobitno proizvode atmosferu histerije, izrazito veliki rast broja slučajeva ni sada ne smije biti uzrok panike. Pritom nema dileme da brzinu rasta slučajeva treba usporiti kako ne bi došlo do preopterećenja bolničkog sustava, što doista može voditi povećanju smrtnosti. Otvaraju nam se i nova pitanja.
U kojoj mjeri u situaciji relativno visoke okuženosti treba trošiti resurse na praćenje svih kontakata onih kojima je potvrđena infekcija? Kako poboljšati obranu bolnica i domova za skrb? Trebamo li povećati fokus u pojedinim regijama; je li recimo točno da iz slavonskih bolnica dolaze podaci o umrlima koji su u pravilu puno mlađi nego u drugim regijama? Kako kontrolirati metropolu?
Neka rješenja mogu se doimati prozaično, ali to ne znači da nisu učinkovita. Ako sada, recimo, znamo da virusu odgovara vlaga zraka od 40 posto, da je nestabilan na 60 posto, a opet mu pogoduje visoka vlažnost od 80 posto, zdravorazumski je pokušati održavati razinu vlažnosti zatvorenih prostora što je moguće bliže idealnoj.
Trebamo, nadalje, voditi računa o tome da je rizik infekcija virusom SARS-CoV-2 puno viši u zatvorenom prostoru nego na otvorenom. U kineskom izvješću s 7324 slučaja, samo dva su bila vezana uz jedan događaj na otvorenom prostoru. Druga međunarodna baza podataka s 20 tisuća slučajeva utvrdila je da se samo 461 slučaj ili 6 posto može povezati uz aktivnosti na otvorenom. Iako su nas u jednom dijelu pandemije znanstvenici uvjeravali da se covid-19 širi gotovo isključivo kapljično, danas je poznato da je zaraza česticama aerosola sasvim moguća, a aerosola se možemo riješiti - prozračivanjem.
Socijalno distanciranje i izbjegavanje velikih druženja u zatvorenom prostoru valjda više ne treba posebno objašnjavati, ali možda treba napomenuti kako su zabilježeni i klasteri oboljelih vezani uz aktivnosti na otvorenom. Više tržnica u svijetu povezano je sa širenjem zaraze, ali, ipak, na otvorenom u pravilu nema razloga za strah. Budimo opušteni tamo gdje možemo.
Ne trebamo pretjerivati sa strahom nigdje gdje ne moramo. Više je respektabilnih istraživanja (npr. njemačko i norveško) pokazalo kako u školama nema značajnog napada virusa te je puno češći slučaj da se djeca zaraze kod kuće, a ne u školi. U njemačkim pokrajinama zabilježili su od otvaranja škola infekciju kod učenika po stopama od samo 0,04 do 0,07 posto. U New Yorku također nisu požalili zbog otvaranja škola. Od 16.348 testiranih profesora i učenika nakon prvog tjedna zabilježeno je 28 pozitivnih, od čega samo 8 učenika.
Zaključak: izvucimo maksimum aktivnosti u ovom napornom suživotu s novim virusom jer je sve drugo dugoročno rizičnija opcija. Panika i strah mogli bi se pokazati puno gorim neprijateljem.