Hrvatski katolički episkopat, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom BKJ Franjom Kuharićem žarko je želio, a oko toga je poduzimao i neke sasvim određene korake, da na (barem) jedno od ključnih događanja jubilejskoga pokreta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” dođe i da ga svojom nazočnošću uveliča i podrži i sâm Sveti Otac.
Tijekom devet godina trajanja toga pokreta, od 1975. do 1984., hrvatski su biskupi takvo što pokušali ukupno tri puta, ali u tome, nažalost, nijedanput nisu uspjeli. Prvi je put Sveti Otac - a to je tada još bio Pavao VI. - trebao doći u Hrvatsku na završno misno slavlje Hrvatske marijanske godine u Solinu, u nedjelju 12. rujna 1976.
To je tadašnjemu splitsko-makarskom nadbiskupu Frani Franiću osobno bio predložio predsjednik Papinske marijanske akademije o. Karlo Balić (koji je inače bio blizak Papi), nakon čega je Franić s tim prijedlogom izišao i pred Biskupsku konferenciju Jugoslavije (tj. pred zagrebačkoga nadbiskupa Kuharića), koja ga je jednoglasno prihvatila te je upravo on, Franić, od strane BKJ bio zadužen da papi Pavlu VI. napiše odgovarajuće pismo, s pozivom.
U Solin došao Šeper
Papa, međutim, nije došao, a u Solin je kao svojega izaslanika poslao hrvatskoga kardinala Franju Šepera. Don Živko Kustić mi je Papin nedolazak prokomentirao ovim riječima: - To oko Pape ne treba čuditi, pape se baš tako lako ne pomiču. Nije išlo, nije dozrelo, nije se valjda bilo ni zamislilo kako treba. Pavao VI. je poslao Šepera, i dobro je da ga je poslao. Papa se sâm ne bi tako dobro snašao kao on...
Iduća je “bogomdana” prigoda za posjet Svetoga Oca Hrvatskoj bila središnja domovinska proslava Branimirove godine u Ninu, 2. rujna 1979. Tada je Sveti Otac već bio Karol Wojtyla, alias Ivan Pavao II. Nešto više informacija o tome da su hrvatski biskupi pozvali papu Wojtylu u Hrvatsku, te da bi to vrlo vjerojatno moglo biti u vezi s predstojećom proslavom 1100. obljetnice čuvenoga pisma pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru (879.-1979.), prvi je u tadašnju SFR Jugoslaviju, i to Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove u Beogradu, poslao, u šifriranoj poruci, tadašnji ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici u Rimu Zdenko Svete (i to neposredno nakon svog susreta i razgovora s Wojtylinim državnim tajnikom Agostinom Casarolijem).
Ali ni od te kombinacije nije na kraju bilo ništa. No, zato je treći put, 1984., u povodu Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, kojim se jubilejski pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” trijumfalno privodio svom kraju, sve trebalo biti u znaku uzrečice “treća - sreća”. Ovaj su se put hrvatski biskupi, naime, doista bili odlično pripremili, poduzeli su uistinu sve što je trebalo, uspostavili su najkvalitetnije moguće kontakte s Papom, tako da je potkraj 1983. papa Wojtyla takoreći već jednom nogom bio u Mariji Bistrici.
Dana 25. studenoga 1983. zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proveo je sat ili dva vremena, zajedno sa svojim pomoćnim biskupom Đurom Kokšom, na radnom ručkom s papom Ivanom Pavlom II. u Vatikanu, na kojemu je bio nazočan i apostolski nuncij u SFRJ Michele Cecchini. Papa je, čini se, tom prigodom dao vrlo čvrsta obećanja Kuhariću, tako da je on već za 13. prosinca 1983. okupio hrvatske i slovenske biskupe na izvanredno zasjedanje BKJ na Kaptolu, glavna tema kojega je bio upravo vjerojatni (ili možebitni) pohod Pape Hrvatskoj.
Euforični Kustić
O tome je tih dana dosta otvoreno pisao i Glas Koncila, a u svom velikom božićnom intervjuu GK-u, potkraj prosinca 1983., nadbiskup Kuharić je i službeno potvrdio da je BKJ uputila poziv Sv. Ocu da posjeti Crkvu u Hrvata, dodavši tome da su hrvatski biskupi Papi predložili i dva programa posjeta, dulji i kraći.
Živko Kustić sa svoje strane nije skrivao euforiju zbog Wojtylina najavljenog dolaska na Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici. Negdje u ljeto 1983. u svojoj propovijedi na jednoj crkvenoj svečanosti u SR Njemačkoj pozvao je naše radnike na privremenom radu u toj zemlji da iduće, 1984. godine svakako dođu na NEK jer da će tom prigodom, kako je nagovijestio, papa Wojtyla napraviti u Hrvatskoj ono što je prethodno već bio napravio u svojoj domovini Poljskoj.
Bila je to njegova očita aluzija na prvi pontifikalni posjet pape Ivana Pavla II. Poljskoj, 2.-10. lipnja 1979., koji je simbolički - već tada - označio pad komunizma ne samo u Poljskoj nego i u cijeloj Istočnoj Europi. Kustić je tom prigodom, na toj istoj crkvenoj svečanosti, najavio i “odlučan boj koji predstoji” u Hrvatskoj, na što su državne vlasti u SRH, čim su za to doznale, upalile crveni alarm.
Predsjednik Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za odnose s vjerskim zajednicama Ivan Lalić osobno je prosvjedovao kod apostolskoga nuncija u SFRJ Michelea Cecchinija (s kojim se sastao na jednome svečanom ručku u Zadru, 14. rujna 1983.) zbog te prijeteće (barem ju je on takvom doživio) Kustićeve izjave.
Međutim, tada u akciju stupa Beograd. To jest, Predsjedništvo SFRJ, nakon smrti Josipa Broza Tita vrhovni politički organ u zemlji, koji je jednim brzometnim ali odlučnim i efikasnim potezom jednostavno stornirao dolazak pape Wojtyle na NEK u Mariji Bistrici, u rujnu 1984. Sve je praktički bilo gotovo još prije Nove godine 1984. Situacija je zapravo bila pomalo paradoksalna.
Naime, samo je Predsjedništvo SFRJ, i to svega nekoliko mjeseci nakon Titove smrti, bilo uputilo papi Ivanu Pavlu II. službeni poziv da posjeti SFRJ. Taj je poziv Svetome Ocu osobno bio uručio tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Cvijetin Mijatović, prigodom svog posjeta Vatikanu u prosincu 1980.
Učvršćivanje poretka
Međutim, Predsjedništvo SFRJ je s papom Wojtylom htjelo tada odigrati neku svoju vlastitu “igru”, koja je trebala biti u funkciji učvršćenja i stabiliziranja tadašnjega (socijalističkog) poretka u SFR Jugoslaviji (a koji je već u ono vrijeme bio poprilično uzdrman). Po zamislima Predsjedništva SFRJ, posjet pape Ivana Pavla II. SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji trebao je imati ponajprije državni, a ne pastoralni karakter.
Po onome kako su to, po izvorima kojima raspolažem, bili protumačili sami hrvatski biskupi, to je, u biti, značilo dvije stvari.
Prvo, da papa Wojtyla prigodom svog boravka u SFRJ obvezatno posjeti Kuću cvijeća na beogradskome Dedinju, u kojoj je bio sahranjen Josip Broz Tito. A drugo, da on tom prigodom također posjeti i Jasenovac te da na taj način - kako sam pročitao u jednome dokumentu Komisije SIV-a za odnose s vjerskim zajednicama u Beogradu - “faktički osudi ustaštvo, njegove zločine i katoličke kolaboracioniste”.
Pastoralni posjet
Ovakav je scenarij dolaska Pape u SRH i SFRJ, zamišljen u Beogradu, vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj u znatnoj mjeri bio zatekao - svakome je bilo jasno da bi tako izrežiran Papin posjet puno više koristio SFR Jugoslaviji nego samoj Crkvi u Hrvata - pa je, zasigurno, i to bio jedan od razloga zašto su nadbiskup Kuharić i ostali hrvatski biskupi razradili, tijekom 1983. (a vrlo vjerojatno i ranije) jednu sasvim drugačiju, alternativnu verziju dolaska pape Ivana Pavla II. u SR Hrvatsku i SFR Jugoslaviju, koja je po svemu bila totalna suprotnost inicijativi jugoslavenskih državnih vlasti.
Po hrvatskim biskupima, posjet Pape SRH i SFRJ trebao je imati pastoralni, a ne državni karakter, a vremenski bi se poklopio upravo s održavanjem NEK-a u Mariji Bistrici, u rujnu 1984., kojemu bi on, Papa, svojim dolaskom i nastupom udario snažan i neizbrisiv pečat. I sada je taj, alternativni plan Crkve u Hrvata trebalo srušiti.
Postupak njegova rušenja pokrenut je na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj u Beogradu 7. prosinca 1983., na kojoj je tadašnji savezni sekretar za inozemne poslove SFRJ Lazar Mojsov obavijestio ostale nazočne članove državnoga Predsjedništva o najnovijim potezima Crkve u Hrvata, nakon čega je donesena odluka da se jednim neslužbenim diplomatskim dokumentom, tzv. non-paperom, koji će diplomatskim putem biti dostavljen Vatikanu, “dekuražira” (točno je takav izraz na sjednici bio upotrijebljen) realizacija Kuharićeve koncepcije Papina dolaska na NEK u Mariji Bistrici, uz napomenu - kako piše u dokumentu kojim raspolažem - “da se pri tome vodi računa da je poziv Predsedništva SFRJ papi i dalje na snazi”.
Idejni koncept dotičnoga non-papera razradila je radna skupina Komisije SIV-a za odnose s vjerskim zajednicama, na čijem je čelu bio sekretar te komisije Radovan Samardžić, a jedan od devetorice članova koordinator hrvatske Vjerske komisije Vitomir Unković. To je radno tijelo oblikovalo i usuglasilo ukupno 13 stavova, koji su odmah zatim uvršteni u “Informaciju o ključnim aspektima interesa Vatikana za papinu posetu Jugoslaviji u toku 1984. godine”, što ju je savezna Vjerska komisija, pod egidom “strogo povjerljivo”, sastavila, za svoje i potrebe državnih vlasti, 22. prosinca 1983.
Trinaest točaka za Papu
Iz tih 13 točaka - kao da se i tom brojkom “13” htjelo na određen način parirati jubilejskom pokretu Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”! - kristalno je jasno vidljivo što je to tadašnje komunističke vlasti u SFRJ najviše smetalo u programu Papina posjeta Hrvatskoj i Mariji Bistrici, kakav su bili zamislili hrvatski biskupi, na čelu s nadbiskupom Kuharićem. Uz jednu posebno intrigantnu tezu, iznesenu u tim stavovima, da se “program kojim barata BKJ očito zasniva na elementima predratne crkvene politike Katoličke akcije, odnosno križarskog pokreta, kao i nastojanju na polonizaciji Katoličke crkve u našoj zemlji” - najzanimljiviji su, i s današnjega kuta gledanja, oni dijelovi u kojima je vrlo negativno okvalificiran predviđeni posjet pape Ivana Pavla II. grobu kardinala Stepinca u zagrebačkoj katedrali, i to ovim riječima: “Valja (...) imati na umu da bi poseta Stepinčevom grobu stvorila pretpostavke za stvaranje uverenja da je Jugoslavija prećutno prihvatila rehabilitaciju Stepinca, što bi u daljem toku stvari otvorilo mogućnost njegove beatifikacije, odnosno posvećenja. U tom cilju treba da posluži i činjenica da je Marija Bistrica, sada proglašena i ‘hrvatskim nacionalnim svetištem’, bila upravo mesto Stepinčevog intenzivnog antikomunističkog delovanja, delovanja protiv NOP-a i mesto sa koga su izgovorene propovedi i govori za spas NDH.” Nagoviješten Papin posjet Stepinčevu grobu isto je tako kategorički osuđen i u točki br. 6. dokumenta, u kojoj se napominje da “Vatikanu treba dati na znanje da takav program i stavljanje težišta na Stepinca nisu prihvatljivi i zato što već i samo spominjanje njegovog imena otvara brojna pitanja vezana za tragična iskustva naših naroda u proteklom ratu”.
A da se u stavovima savezne Vjerske komisije, a samim time i Predsjedništva SFRJ, itekako puno vodilo računa (i) o mišljenju Srpske pravoslavne crkve, govori i točka br. 11, u kojoj je pisalo: “U redovima Srpske pravoslavne crkve vlada mišljenje da patrijarh German nije protiv toga da se susretne s papom, ali da bi papa ukoliko dođe u Jugoslaviju ‘trebalo da pruži javnu satisfakciju srpskom narodu za ustaške zločine, tako što bi održao govor u Jasenovcu, u skladu sa njegovim zalaganjem za mir u svetu, verske i ljudske slobode’.
Naglašava se da ukoliko papa to ne bi učinio a istovremeno posetio grob kardinala Stepinca, do susreta između patrijarha Germana i njega ne bi moglo da dođe.”
Non-paper u Vatikanu
Kao neki drugi, alternativni datum možebitnoga Papina dolaska u SRH i SFRJ (i to kao adekvatna zamjena za rujan 1984.), navedena je, u točki br. 8, proslava 1100. obljetnice svetih Ćirila i Metoda koja je bila predviđena za 1985. “Na taj način” - rečeno je - “iz programa bi se mogao isključiti nacionalni euharistijski kongres, kao i svi oni elementi koji papinu posetu 1984. godine sa centralnom proslavom u Mariji Bistrici čine neprihvatljivom”. Upravo je na temelju ovakvih stavova i zaključaka radne skupine Komisije SIV-a za odnose s vjerskim zajednicama napravljen tzv. non-paper koji je odgovarajućim kanalima bio uručen diplomatskom predstavniku Vatikana u SFRJ, a to je u ono vrijeme bio nadbiskup M. Cecchini. Kad je papa Wojtyla taj dokument dobio u svoje ruke, sigurno mu je sve odmah bilo jasno.
U non-paperu je, jednim relativno ublaženim, diplomatskim jezikom, papi Ivanu Pavlu II. poručeno - iz Beograda - da, kada ubuduće bude planirao posjet SRH i SFRJ, svakako mora imati “u vidu složen karakter višenacionalne i multikonfesionalne jugoslovenske federativne zajednice”, odnosno da “mora (...) voditi računa o pogledima i interesima svih njenih komponenti”. Kao što znamo, papa Ivan Pavao II. došao je, prvi put, u Hrvatsku, točno 10 godina nakon svih ovih događaja, u rujnu 1994.