Postoje familije u kojima je imperativ “bolje da je viška nego da usfali”, ali ja sam oduvijek pripadala onima kojima se paralo srce što moraju bacati hranu.
Pokvareni jogurti, zaboravljeni svježi sir, načeta boca kole čiji su mjehurići ishlapjeli još za prošlih blagdana - sve bih to s ljutnjom pod okriljem noći nosila prema kontejneru svjesna da par ulica dalje neki možda upravo gladuju.
Usprkos svim mojim naporima da racionaliziram gomilanje špeceraja, svakih nekoliko tjedana ulovila bih se kako iz frižidera skupljam ostatke neiskorištene, ali propale hrane koja se, ni sama ne znam kako, nekim čudom uvijek pronalazila na policama rashladnog uređaja.
Nema druge - za ciciju poput mene jedinim se lijekom činilo količinu bačene hrane pretvoriti u čovjeku razumniju valutu -...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....