Trump je nedavno zaprijetio da će ponovno otvoriti zloglasni Alcatraz, ali i Amerikance slati u strane zatvore, rekavši da bi rado deportirao američke državljane koji počine nasilna kaznena djela u ozloglašeni zatvor u Salvadoru, piše Euronews i ironično nastavlja, "nudeći mu" napuštene zatvore diljem Europske unije, kako prenosi Slobodna Dalmacija.
"Ako Trump traži otočne zatvore, EU ima mnogo toga za ponuditi, uključujući povijesne lokacije koje se mogu mjeriti s Alcatrazom i koje bi mogle privući Trumpov osjećaj za povijest i kulturu."
U Euronewsovu užem izboru našao se i bivši zatvor na Golom otoku, koji je jugoslavenski komunistički režim otvorio 1949. godine kao izoliranu kažnjeničku koloniju za stvarne i navodne "suradnike Informbiroa", odnosno općenito simpatizere Staljina i Sovjetskog Saveza.
Evo i malo činjenica o Golom otoku...
Na sjevernom Jadranu, između otoka Raba i kopna, leži Goli otok – naizgled običan, kamenit i ogoljen otok, danas prepušten zubu vremena i znatiželji turista. No, iza njegovih ruševina i zaraslih staza krije se jedno od najmračnijih poglavlja jugoslavenske povijesti: logor i zatvor Goli otok, mjesto političkog progona, prisilnog rada i psihičke torture, simbol straha i šutnje koji je obilježio živote tisuća ljudi i njihovih obitelji.
Povijesni kontekst: Tito, Staljin i početak pakla
Goli otok postao je sinonim za političku represiju nakon povijesnog raskola između Josipa Broza Tita i sovjetskog vođe Josifa Staljina 1948. godine. Jugoslavija je, izbačena iz Informbiroa (Kominforma), krenula vlastitim putem, a vlasti su u novonastaloj paranoji pokrenule masovne čistke protiv stvarnih i navodnih pristaša SSSR-a, tzv. "staljinista". U tom kontekstu, Goli otok je 1949. godine pretvoren u strogo čuvani logor za "političko preodgajanje" – mjesto gdje su protivnici režima trebali biti slomljeni, preodgojeni i ponovo integrirani u "novog čovjeka" YU-socijalizma.
Tko su bili zatočenici?
Prvi zatvorenici stigli su već u srpnju 1949. godine. Bili su to komunisti, partizani, intelektualci, radnici, ali i obični građani – svi oni koje je UDBA (jugoslavenska tajna policija) označila kao sumnjive zbog simpatija prema Moskvi, kritike režima ili čak zbog anonimnih dojava i osobnih obračuna. Među zatočenicima su bili i nacionalisti, antikomunisti, ali i ljudi bez jasne političke pripadnosti, uhvaćeni u vrtlogu straha i denuncijacija.
Procjenjuje se da je kroz logor i kasnije zatvor prošlo oko 16.000 političkih zatvorenika, od kojih je između 400 i 600 umrlo na otoku, iako neki izvori navode i znatno veće brojke. Među žrtvama su bili i žene, koje su bile smještene na obližnjem otoku Sveti Grgur.
Život i smrt na Goli otoku: rad, glad, nasilje
Goli otok bio je doslovno "goli" – kamen, bez hlada, izložen ljetnim žegama i zimskim burama. Zatvorenici su morali izgraditi logor vlastitim rukama: zidali su barake, kopali cisterne za vodu, sadili rijetka stabla. Najteži i najokrutniji rad bio je u kamenolomu, gdje su pod užarenim suncem ili ledenim vjetrom razbijali kamen, često bez dovoljne hrane i vode.
Rad nije bio jedina muka. Sustav je bio osmišljen tako da zatvorenike slomi psihički: morali su međusobno špijunirati, prijavljivati i kažnjavati jedni druge. "Kroz stroj" – prolazak kroz špalir u kojem su ih drugi zatvorenici tukli – bio je jedan od najstrašnijih oblika poniženja i nasilja.
Hijerarhija unutar logora temeljila se na suradnji s upravom: oni koji su bili spremni izdati druge mogli su dobiti lakše poslove i bolje obroke, dok su "nepokorni" bili izloženi najgorim kaznama i izolaciji.
Posebno zloglasno mjesto bio je "Petrova rupa", duboka jama u kojoj su najteži slučajevi bili izloženi dodatnim mukama, izolaciji i torturi. Glad, žeđ, bolesti i nasilje bili su svakodnevica, a smrt česta posljedica iscrpljenosti, premlaćivanja i očaja.
Nakon Informbiroa: od logora do zatvora
S popuštanjem napetosti između Jugoslavije i SSSR-a nakon Staljinove smrti, logor za političke zatvorenike formalno je zatvoren 1956. godine. No, Goli otok nije prestao biti mjesto stradanja: pretvoren je u zatvor za "delinkvente", mlade prijestupnike i "neprijatelje države", uključujući i one optužene za nacionalizam ili "ideološke zablude". Iako je udio političkih zatvorenika opadao, represija i dalje nije nestala. Zatvor je radio sve do 1988. godine, kada je napušten i prepušten propadanju.
Šutnja, tabu i razotkrivanje
Goli otok bio je tabu tema u Jugoslaviji desetljećima. O njemu se nije smjelo govoriti, a bivši zatvorenici su često šutjeli iz straha ili srama. Tek nakon Titove smrti i početka krize jugoslavenskog sustava, počinju izlaziti memoari, romani i filmovi koji progovaraju o užasima otoka – od romana "Tren" Antonija Isakovića do filmova "Balkanski špijun" i "Kad je otac bio na službenom putu".
S raspadom Jugoslavije i otvaranjem arhiva, Goli otok postaje predmet javne rasprave, istraživanja i pokušaja suočavanja s prošlošću. Ipak, do danas, pitanje odgovornosti, broja žrtava i karaktera represije ostaje izvor prijepora i bolnih sjećanja.
Nasljeđe i sjećanje: između zaborava i memorijalizacije
Danas je Goli otok ruševina – sablasni podsjetnik na sustav koji je ljude pretvarao u brojeve, a prijatelje u doušnike. Neke udruge bivših zatvorenika i povjesničari bore se da otok postane memorijalni centar, mjesto sjećanja i učenja o totalitarizmu i ljudskoj patnji. Drugi, pak, predlažu komercijalizaciju, pa su se pojavile i bizarne ideje o pretvaranju otoka u turističku destinaciju ili čak "gay resort". Za sada, otok ostaje nigdje između – ni potpuno zaboravljen, ni dostojno obilježen.
Najveća tragedija Golog otoka nije samo u broju žrtava, već u tišini koja je pratila njihove sudbine. Mnoge obitelji nikad nisu doznale gdje su im nestali najmiliji, a mnogi preživjeli su ostatak života proveli u šutnji, noseći nevidljive ožiljke. Dokumentarni filmovi, knjige i svjedočanstva potomaka danas pokušavaju ispričati priču...
Goli otok ostaje simbol dvostruke naravi jugoslavenskog socijalizma: s jedne strane, vizije napredne, nesvrstane države, a s druge – brutalne represije protiv neistomišljenika. Njegova povijest podsjeća na to koliko su granice između "prijatelja" i "neprijatelja" u pojedinim sustavima tanke i koliko je lako izgubiti slobodu, pa i život, zbog pogrešne riječi, sumnje ili osobne osvete. Goli otok je, kako su već neki prije definirali, bilo mjesto gdje su se lomile kosti, ali i karakteri, piše Slobodna Dalmacija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....