Hrvatska bi vrlo rado voljela novac Europske unije potrošiti na ugradnju dizala u privatne stambene zgrade, no čini se kako ni posljednje najave da će tako nešto biti moguće napraviti kroz strategiju "Renovacijski val", zapravo ne drže vodu. Barem ne onako kako to zamišljaju Hrvati - da će pravo na korištenje europskog novca praktično imati svaka zgrada koja trenutno nema dizalo, i to kao zasebnu građevinsku investiciju, neovisnu o nekom promišljenijem i dugoročnijem cilju. Tako barem proizlazi iz odgovora koje je Jutarnji list ovog tjedna dobio od Europske komisije, a kojoj smo se obratili kako bismo razriješili sve nedoumice oko ugradnje dizala u stambene zgrade.
Pitali smo ih podržava li Europska komisija ugradnju dizala u sklopu "Renovacijskog vala" te uklapa li se ona u priču o "poboljšavanju pristupačnosti", može li neka članica Unije operativnim programom predvidjeti da se novac troši na ugradnju dizala u privatne stambene nekretnine, i to kao samostalnu investiciju te hoće li Komisija, predloži li joj Hrvatska takav model nekim svojim programom, odobriti da se na ovaj način troši novac iz europskog proračuna.
Početna zamisao
Dopisivanje s Komisijom malo je potrajalo, no nakon tjedan dana jasno je kako Komisija načelno nema ništa protiv ugradnje liftova - ali ne na način kako su to još prije četiri godine zamislile udruge umirovljenika. Kako stoji u njihovom tumačenju, ugradnja liftova kao samostalna investicija ne može se smatrati ciljem politike, već infrastrukturnim troškom koji se treba promatrati u sklopu potreba zadovoljavanja nekih zajedničkih definiranih ciljeva. Ovdje Komisija kao primjere navodi ugradnju dizala u sklopu mjere poboljšanja pristupačnosti osoba s invaliditetom javnim ustanovama ili pak ugradnju dizala u okviru promocije i ostvarenja energetske učinkovitosti, no samostalna mjera ugradnje dizala u sve one stambene zgrade kojima takve vrsta uređaja nedostaje - ne spominje se.
"Prema postojećem okviru, neke zemlje članice omogućile su da se iz nacionalnih fondova financira instalacija dizala u privatne stambene zgrade dok su neke takvu mogućnost dale kroz kohezijske fondove. Zemlje članice mogu odlučiti da se europskim novcem financira ugradnja dizala, no to onda mora biti u službi neke specifične nacionalne politike ili pak mora pridonositi nekim specifičnim ciljevima različitih financijskih instrumenata, a potom mora biti i unutar okvira nacionalnih metodologija poput onih koje se primjenjuju, primjerice, na kalkulaciju energetske performanse zgrada", poručuju iz Komisije EU.
Podsjećaju, također, da Hrvatska i prema postojećem operativnom programu ugradnju liftova može financirati kroz Europski regionalni razvojni fond, no ponovno isključivo ako je ta investicija dio nekog šireg i sveobuhvatnijeg projekta koji za svoj cilj ima omogućiti bolju pristupačnost osoba s invaliditetom javnim ustanovama, a moguće je čak ugradnju proširiti i na privatne zgrade ako bi ta ugradnja bila vezana uz projekt energetske učinkovitosti. Ta mjera, međutim, dosad se pokazala neučinkovitom jer je dosad kroz projekt Energetske obnove višestambenih zgrada obnovljeno 596 nekretnina, no prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja, niti jedna nije iskoristila i mogućnost ugradnje dizala.
Podsjetimo, prva inicijativa za financiranje ugradnje dizala datira još u 2016. godinu kad je ideju da bi se novcem iz fondova mogla financirati njihova gradnja promovirao umirovljenik Željko Manenica, tadašnji predsjednik Koordinacije odbora društava HP i HT umirovljenika.
Strategija Renovacijski val
Potom su 2018. udruge uz pomoć Hrvatske gospodarske komore napravile anketu kako bi provjerile koliko bi zgrada u Hrvatskoj bilo zainteresirano uključiti se u ovaj projekt, a prijavilo ih se na kraju sedam tisuća, što je trebao biti znak da su Hrvati zainteresirani za liftove. Od priče na kraju nije bilo ništa jer se uspostavilo da Komisija EU subvencioniranje ugradnje dizala financira tek u sklopu nekog dugoročnijeg cilja, a isto je sad predviđeno i strategijom Renovacijski val.
Kako je za Jutarnji rekla SDP-ova europarlamentarka Biljana Borzan, na državama članicama je da osmisle program i načine na koje se u nacionalne programe može uklopiti ugradnja dizala.
"Hrvatska je u tekućem operativnog programu ugradnju dizala povezala s energetskom učinkovitošću, u nadolazećem to ne mora biti tako. Kao i za sve što se financira iz fondova EU, države članice moraju objasniti što žele postići. Primjerice, gradnja Pelješkog mosta nije cilj projekta, nego sredstvo da se poboljša povezanost krajnjeg juga Hrvatske s ostatkom EU. Ugradnja dizala sama po sebi ne može biti cilj nego sredstvo da se postigne neki cilj, u ovo slučaju to može biti prevencija institucionalizacije slabopokretnih osoba i osiguranje pristupačnosti zgradama", tvrdi Borzan.
