Prošli tjedan izbila je velika nervoza u domu jedne moje poznanice koja je putem interneta kupila novi hladnjak pa se, nekoliko dana nakon što je stigao, predomislila i odlučila ga vratiti u trgovinu.
“Mislim si, zakon mi dopušta da svu robu kupljenu online vratim u roku od 14 dana i dobijem povrat novca pa sam računala da će taj povrat hladnjaka ići glatko. No, prevarila sam se”, priča mi.
Ukratko, frižider je bez problema mogla vratiti, no ispostavilo se da sama mora platiti trošak povrata robe - čitaj: dostavu - što se u slučaju tako velikog paketa pokazalo izdašnim troškom.
“Zvala sam trgovinu, pregovarala, molila, preklinjala, no tamo sjede neki ljudu bez srca. Kažu, trošak povrata robe je na potrošaču i neka se snađem kako znam i umijem”, prepričava mi svoj razgovor s trgovinom.
Odlučim joj pomoći pa krenem istraživati što su zakoni i raznovrsne europske uredbe propisali u ovakvim i sličnim situacijama, je li je trgovac možda prevario ili je moja poznanica doista dužna platiti taj visoki trošak.
Kao i obično, ispostavlja se da su propisi za običnog potrošača prilično komplicirani, odnosno da odgovor na pitanje “tko u slučaju jednostranog raskida ugovora snosi trošak povrata robe” ovisi o raznim faktorima.
Načelno, pojašnjavaju iz Ministarstva gospodarstva, Zakon o zaštiti potrošača propisuje da, u slučaju raskida ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija odnosno na daljinu, obveza plaćanja troškova povrata robe pada - na kupca.
No, to obveza ipak dolazi uz neke preduvjete.
Točnije, da bi se trgovac mogao pozivati na ovo pravilo, kupca bi morao i obavijestiti o tome da je u slučaju raskida ugovora sam dužan platiti trošak povrata robe, i to na način da mu takvu obavijest da na papiru ili nekom trajnom mediju, u kojem će stajati jasne upute o postupku jednostranog raskida ugovora, jednako kao i obavijest o troškovima povrata robe.
Da bi se ova odredba smatrala ispunjenom, trgovac takvu obavijest ne mora dati direktno potrošaču - na primjer, dovoljno je da obavijest o činjenici da troškovi povrata robe u slučaju odustajanja od kupnje padaju na kupca istakne na svojim internetskim stranicama i zakon će već biti na strani trgovca, a potrošač olakšan za nekoliko stotina kuna koliko ga može koštati povrat glomazne robe.
Kada je u pitanju baš ta glomazna roba, iz Ministarstva gospodarstva poručuju kako zakon definira i određene iznimke od pravila, no doznajem kako se one neće odnositi na slučaj moje poznanice.
“Naime, ako je ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija, a roba u dom potrošača dostavljena u trenutku sklapanja tog ugovora, tada trgovac, u slučaju raskida ugovora, robu mora preuzeti nazad na vlastiti trošak ako je zbog njene prirode nije moguće vratiti na uobičajeni način poštom”, stoji u službenom odgovoru koji smo dobili iz ove institucije.
Nije nam na prvu baš jasno na kakvu se to situaciju odnosi pa nam iz Ministarstva daju primjer - recimo, ako je potrošač ugovor za kupnju robe s trgovcem sklopio u svojem domu, a trgovac mu odmah predao robu, na primjer perilicu suđa, tada će trošak povrata robe, ako je kupac odluči vratiti u propisanom roku od 14 dana, ipak pasti na račun samog trgovca.
U slučajevima povrata robe kupljene na daljinu, međutim, treba znati još neke važne detalje: na primjer, kupac je, ako želi vratiti robu i ostvariti povrat novca, dužan o tome obavijestiti trgovca najkasnije 14 dana od dana preuzimanja predmeta ugovora, a nakon što je poslao tu obavijest, za povrat konkretne robe ima rok od novih 14 dana, počevši od dana kad je trgovcu poslao obavijest.
Zakon potom definira da je trgovac u slučaju povrata robe i jednostranog raskida ugovora novac dužan vratiti potrošaču tek nakon što je roba vraćena, odnosno nakon što mu potrošač dostavi dokaz da je robu poslao natrag trgovcu.
Dogodi li se pritom peh da se roba tijekom povrata uništi ili nestane, zakon propisuje da je za nju odgovoran onaj tko snosi trošak povrata - dakle, potrošač ako sam plaća dostavu, odnosno trgovac ako je tu obvezu prihvatio na sebe.
Iz Ministarstva gospodarstva poručuju da i jedan i drugi, ako pružatelj usluge dostave nije ispunio svoje obveze, imaju pravo taj problem riješiti direktno s trgovačkim društvom ili, pak, pokrenuti sudski spor ako dogovor nije bio moguć. Kao i stotinu puta dosad, priča o potrošačkim pravima zapetljana je poput gordijskog čvora, ali je potencijalne probleme moguće prevenirati.
Postavljanjem pitanja, čitanjem općih uvjeta poslovanja trgovina i potpisivanjem ugovora tek nakon što ste se dobro informirali.
Imate prijedlog za Veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.