NAJBOLJI KAD JE ‘GUSTO‘

Evo što nam je Dominik Livaković rekao 2018.: ‘Jedanaesterci su naša šansa, Hrvatskoj na penale dobro ide‘

Iskreno, volim igrati velike utakmice, volim taj adrenalin i atmosferu koji se osjećaju u zraku, otkrio je golman Jutarnjem listu

Dominik Livaković

 OZAN KOSE/AFP

Vratar Dominik Livaković, junake hrvatske utakmice protiv Japana, koji je obranio tri jedanaesterca, prije četiri godine, nakon što se vratio sa Svjetskog prvenstva u Rusiji kad je Hrvatska osvojila svjetsko srebro, proročanski se u velikom intervjuu za Jutarnji list osvrnuo na problematiku jedanaesteraca u svjetskom nogometu.

Budući da su završeci utakmica na penale, kakvih smo se s Vatrenima nagledali, težak teret za golmane, za pucače, za čitave momčadi, ali i za publiku, postavili smo tad Livakoviću pitanje ima li kakav prijedlog drugačijeg modela rješavanja neriješenih utakmica.

- Nemam! Hrvatskoj na penale dobro ide - rekao je 2018. rezervni vratar reprezentacije koji je četiri godine poslije u Kataru obranio tri ključna jedanaesterca.

Golman reprezentacije i Dinama nakon SP-a na kojem se, kako je rekao, derao, smijao i plakao zato što su i tad prolazi Vatrenih ovisili o penalima, u ljeto 2018. otvorio je dušu Jutarnjem pa ispričao manje poznate detalje iz svoje životne i sportske priče. Zadranin je u reprezentativnim nogometnim selekcijama od 15. godine, a prije Dinama bio je igrač nogometnih klubova Zadar i Zagreb.

- Uzori među golmanima su mi, osim Daniela Subašića, španjolski golman David De Gea, a dok sam bio dječak, osoba zbog koje sam stao na gol bio je španjolski golman Iker Casillas. Kad je riječ o nehrvatskim golmanima i osobnim susretima s njima, jednom sam prilikom imao čast upoznati talijanskog vratara Gianluigija Buffona, ali nismo imali previše prilike pričati o nogometu - rekao je 2018. Dominik Livaković.

Navijači Dinama već su u to doba primjećivali kako je Livakovićeva velika vrijednost činjenica da je nerijetko najbolji kad je najgore, a najgore je Dinamu uglavnom na Poljudu.

- Iskreno, volim igrati velike utakmice, volim taj adrenalin i atmosferu koji se osjećaju u zraku. Tad imam najveću koncentraciju - rekao je, točno prognozirajući tad da će Dinamo dočekati proljeće u Europi.

image

Dominik Livaković

Adrian DENNIS/AFP

Moderni golmani danas su kao kakvi tigrovi u odnosu na vratare prije 20 ili 30 godina. Dominik Livaković vrlo je rano shvatio gdje mu je točno mjesto na stadionu.

- Nisam kao neki igrao u polju, pa naknadno zaključio da mi je bolje među vratnicama. Sa šest godina sam počeo trenirati nogomet, a golman sam postao već na drugom treningu - otkrio je.

Livakovićev pokojni djed, za kojeg je Dominik bio izuzetno vezan, bio je poznati liječnik, radiolog te član Uprave Košarkaškog kluba Zadar.

- Kao i svako dijete, prošao sam nekoliko sportova, pa i košarku, dok nisam shvatio da je moja ljubav na travnjaku s loptom. Od samih početaka, djed je bio uz mene i on je najzaslužniji za ovo gdje sam danas. Naučio me puno o životu, prije svega o poniznosti. I danas je upravo poniznost moja glavna životna vrijednost - rekao je momak koji je imao čast prvi pucati na koš u novoj zadarskoj dvorani u Višnjiku, u koju ga je tad odveo otac Zdravko, inženjer građevine i nekad doministar u Vladi RH.

Pored djeda liječnika i oca inženjera, Livakovićeva baka bila je profesorica engleskog jezika. Visokoobrazovana obitelj nije mu nametala svoj ideje o tome čime bi se on u životu trebao baviti.

- Obitelj mi je uvijek bila potpora u životu. Visoko školovanje nije bilo nešto što se dogodilo na njihovu inicijativu, nego je to bila isključivo moja želja, kao i završetak gimnazije, unatoč činjenici da je nogomet moj životni poziv. Upisao sam diplomaciju i međunarodne odnose. Stavljam to na stranu dok je nogometa, no želja mi je jednoga dana baviti se time. A mojoj obitelji možda je ovih dana najmanje žao što sam se odlučio za loptu, umjesto knjige. Dapače, siguran sam da im je drago što se nisam odlučio za fakultet - nasmijao se 2018. Ne možemo ni zamisliti kako je obitelji četiri godine poslije drago.

Mnogi bi ga mogli kao 20 godina starijeg zamisliti u diplomaciji; ljudi koji ga osobno poznaju nerijetko ističu da je vrlo uljuđen i profinjen mladić. A kad je riječ o nogometu, bio je rekao i to da je nakon mnogo godina obrane gola, jakih udaraca, padova i visokih skokova postao na neki način fizički rezistentan na posljedice.

- Više niti ne osjećam bolove - zaključio je tad Dominik Livaković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. prosinac 2022 14:43