Jedan od najpriznatijih i najpoznatijih hrvatskih novinara Maroje Mihovilović napisao je neobičnu, uzbudljivu i dramatičnu, a istodobno elegičnu i nadasve romantičnu sagu o pet generacija svoje iznimne obitelji Mihovilović-Vukelić, još od početka 18. stoljeća do turbulentnih dana nemirnog 20. stoljeća. “Mi djeca Solferina” praktički je jedinstvena takva obiteljska kronika u hrvatskoj publicistici, ali i književnosti. Naime, istinita obiteljska kronika “Mi djeca Solferina” više se čita kao napeti roman, koji pokazuje kako su se velike i dramatične promjene koje su zadesile ne samo naše krajeve nego i cijeli svijet poigravale s ljudima i prelamale preko života jedne obitelji. No, veličina ove obiteljske kronike značajna je i zato što nije izmišljena te na najbolji način potvrđuje uvriježenu izreku “život piše romane”, a usud obitelji Mihovilović-Vukelić upravo je takav - obilježile su ga sve političke, povijesne i ideološke mijene tog vremena, ali i ona je svojim doprinosom sukreirala svijet u kojem je živjela. Život ih bacala ih je u skladu s političkim događajima, ali i uvjerenjima diljem sveta, pa danas potomaka “krajiškog časnika i razočaranog hrvatskog književnika Lavoslava Vukelića”, kako ga naziva Maroje Mihovilović, ima od Japana i Australije, preko Rusije i Bjelorusije, do Danske, Kanade, Srbije i, naravno, Hrvatske.
Upoznavanje
Knjiga je naziv dobila po pjesmi Lavoslava Vukelića “Mi iz Solferina”, jer je zahvaljujući njoj obitelj i nastala. Naime, sin Lavoslava Vukelića, mladi austrougarski časnik Milivoj Vukelić i djevojka iz bogate osječke židovske obitelji Vilma Miskolczy (djed i baka autora ove obiteljske sage) zaljubili su se, nakon što su im se pogledi ujesen 1897. susreli na osječkom korzu.
- Vilma se sjetila kako će se upoznati. Odlučila je iskoristiti ono čime se bavila - a to je bilo prevođenje hrvatskog pjesništva na njemački - da joj u tome pomogne. Znala je da su njezini prijevodi imali odjeka kod publike, ali i kod pjesnika koje je prevodila, a koji su joj se nakon objavljivanja tih prijevoda redovito javljali sa zahvalama. Odlučila je prevesti jednu pjesmu Lavoslava Vukelića da se objavi u časopisu Die Drau. Naravno, nije mogla očekivati da joj se javi sam autor, koji je umro 18 godina prije, ali nadala se da bi joj se mogao javiti autorov sin. A taj sin bio je mladić u kojega se zaljubila, Milivoj Vukelić. Vilma je pažljivo proučila sve pjesme kako bi najbolju izabrala za prijevod. Tada 17-godišnjakinja, za prijevod je izabrala antiratnu pjesmu “Kod Solferina”. Dogodilo se upravo ono čemu se nadala, što je isplanirala. Ispod naslova “Bei Solferino” pisalo je “S hrvatskog preveo W.”.
Početak sage
I dogodilo se ono što je naumila. Prijevod pjesme svojeg oca vidio je i pročitao Milivoj. Želio je znati tko je “W.” koji je pjesmu preveo. Otišao je u uredništvo lista Die Drau i doznao ime mlade prevoditeljice te u duhu tadašnjeg društvenog ponašanja zatražio dopuštenje od njezinih roditelja da je posjeti i izrazi joj zahvalnost. No, otac se, također u skladu s tadašnjim običajima, žestoko protivio toj vezi te Vilmu čak stavljao u kućni pritvor, selio ju k tetki u Zagreb, a preko svojih veza ishodio da mladi časnik dobije prekomandu. No, mladi se par nakon par godina čežnje i čekanja ipak vjenčao i tu počinje ova uzbudljiva obiteljska kronika. Vilma i Milivoj dobili su četvoro djece. To su bila u pravom smislu riječi „djeca Solferina“, sinovi Branko i Slavko te kćeri Ljiljana i Elinor, koja će postati mama Maroja Mihovilovića.
Propalo je jedno carstvo, na čije je mjesto došla Kraljevina Jugoslavija. No, život obitelji Vukelić nije bio tako romantičan kao na početku jer je Milivoj bio sklon nevjeri, a potom je i mlad umro. Baka Vilma ostala je sama s četvero djece, od kojih su dva sina, nošena tadašnjim socijalnim i buntovnim osjećajima u rastrzanoj karađorđevićevskoj monarhiji, zbog svojih ljevičarskih nazora stalno imala problema s policijom.
Ključni susret u Parizu
Vilma zato odlučuje 1924. godine odseliti se s obitelji u Pariz i tamo, kao žena suvremenih nazora odlučuje da se obitelj nastani na Montparnasseu, tadašnjoj boemskoj, buntovnoj i romantičnoj četvrti, gdje su krajem 20-ih i početkom 30-ih godina živjeli i djelovali Picasso, Hemingway, Scott Fitzgerald te mnogi drugi priznati velikani koji će obilježiti 20. stoljeće. Među njima su se smjestila i buntovna i nemirna braća Vukelić. Branko i Slavko susreli su se i s nekim drugovima iz aktivističkih krugova pa se to druženje obnovilo u Parizu. Te jeseni u Pariz je na studij došao i Veselin Masleša, s kojim se Branko Vukelić družio u Zagrebu. U Parizu se našao i njihov stari prijatelj iz Osijeka Branko Fridman. Najčešće su se družili u Rotondi, gdje se formirala ljevičarska grupica emigranata aktivista iz raznih dijelova Jugoslavije. Preko tog ljevičarskog kruga, koji je, naravno, bio povezan s Kominternom, braća Vukelić, kao spretni, pametni i sposobni mladići, ubrzo postaju zanimljivi sovjetskoj vojnoj obavještajnoj službi (GRU), koju je tada vodio Jan Berzon. Braća Vukelić, nošena ljevičarskim idealizmom, uskoro počinju surađivati s GRU-om. Usporedo s tim, Slavko se ženi kćerkom ruskog emigranta Jevgenijom Ženjom, a Branko atraktivnom Dankinjom Edith.
Slavko Vukelić sa suprugom Ženjom i kćerima Zorom i Majom u Moskvi 1938.
Špijunski tečaj
Kako je na tečajevima pokazao iznimnu sposobnost, Branku je rečeno da krene u Japan predstavljajući se kao novinar, što će mu poslužiti kao krinka za obavještajni posao. Dobio je kodno ime Gigolo. Prije puta je trebao što prije usvojiti znanja nužna za posao obavještajca, a to su pravila konspiracije, šifriranje, sustav javki, fotografiranje i slično. Osim toga, trebao je što prije, na elegantan i uvjerljiv način, prekinuti sve svoje dotadašnje veze s lijevo orijentiranim kolegama koje su mogle privući pozornost policije. Japan je tada bio vrlo zatvorena zemlja, sumnjičav prema strancima, kojima nije dopuštao boravak ako nisu imali opravdan poslovni ili neki drugi razlog. Za njega je bilo ključno da dobije ne samo akreditaciju nego i plaću za ono što će poslati redakciji jer će japanske vlasti sigurno nadzirati od kakvih prihoda živi.
Napokon uspijeva dobiti akreditaciju malih francuskih novina Vu, ali i tada uglednog jugoslavenskog lista Politika, čiji je vlasnik bio suradnik Komunističke partije. Dok se Branko pripremao za svoj špijunski zadatak u Japanu, koji će postati krucijalan i sudbonosan za cijeli tijek Drugog svjetskog rata, njegov brat Slavko također radi za GRU. Dok Branko početkom 1933. putuje u Japan, Slavko radi za sovjetsku mrežu u Parizu, a potom se sklanja u Moskvu. Odatle ga 1936. šalju u Madrid da djeluje kao sovjetski obavještajac, u španjolskom građanskom ratu gdje će inastlirati radio stanice za komunikaciju. Istodobno, Branko je nakon prvih teškoća u Tokiju, počeo raditi s Richardom Sorgeom, možda i najvećim špijunom 20. stoljeća, čovjekom čiji su izvještaji promijenili ishod Drugog svjetskog rata.
Staljinove žrtve
I dok Branko pod krinkom stranog dopisnika širi obavještajnu mrežu po Japanu, njegov mlađi brat Slavko u Moskvi prolazi kalvariju bezočne Staljinove represije.
- Pripadnici NKVD-a stigli su 19. rujna 1938. u hotel Savoy da uhite Slavka. Ne znajući što ga čeka, Slavko je izašao iz hotelske sobe s vrčem da u prizemlju uzme vruće vode, a NKVD-ovci su ga ondje uhitili i odveli u zatvor Lefortovo. Nisu mu dali ni da ode u sobu i supruzi kaže da je uhićen. Budući da se nije vratio u sobu, Ženja tražila po hotelu. Tada su uhitili i nju te je odveli u drugi zatvor, u Butirku. Kad je stigla u zatvor, odmah se počela raspitivati o tome što će biti s njezinim kćerima, šestogodišnjom Zorom i trogodišnjom Majom, koje su ostale u hotelskoj sobi. Rekli su joj da se ne brine i da će djecu preuzeti njihov prijatelj Jovan Mališić. Lagali su joj. Slavko je odveden u zatvor ne znajući da je u zatvor odvedena i njegova supruga. To će doznati tek kad izađe iz zatvora godinu dana poslije. Ženja će tek nakon što i ona izađe godinu dana poslije, doznati da su NKVD-ovci odveli djevojčice u dom i potom ih premjestili u posebni zavod za djecu “neprijatelja naroda” u gradiću Kirsanovu u Tambovskajoj oblasti.
Slavko Vukelić umro je 1940. godine nedugo nakon puštanja iz zatvora, očito od posljedica onoga što mu se u zatvoru događalo. Sahranjen je pod svojim obavještajnim imenom Andrej Markovič u Moskvi na Donskom groblju. Njegova Ženja i dvije kćeri otpravljene su u uralski grad Sverdlovsk. O sinovoj smrti Vilma Vukelić doznat će tek nakon Drugog svjetskog rata, a o sudbini snahe i unuka tek godinama poslije. Dok traje bratova kalvarija u Moskvi, Branko tvori špijunsku petorku na čelu sa Sorgeom. Uz njih su još bili radiotelegrafist Max Clausen te Japanci Hotsumi Ozaki i Miyagi Yotoku. I Brankova supruga Dankinja Edith pomaže u djelovanju mreže. No, njihov se brak raspao, Edith će sa sinom Paulom otići u Australiju, a Branko će se oženiti Japankom Yoshiko Yamasaki. Dobili su sina Hiroshija, koji danas živi u Beogradu.
Misija života
Sorge šalje izvješće o datumu Hitlerovog napada na SSSR 22. lipnja 1941. godine, ali se Staljin na to oglušio, što će SSSR skupo stajati na počet ku rata. Nijemci su brzo napredovali i već nakon petomjesečnog ratovanja dolaze pred vrata Moskve.
Tada Sorge šalje spasonosnu poruku Kremlju - Japan ne namjerava napasti SSSR na Dalekom istoku. Priprema se za rat sa SAD-om. Šifrirani telegram stiže kao spas u zadnji čas. Staljin tada svoje divizije angažirane na Dalekom istoku premješta na moskovsko bojište te u teškoj bitki za Moskvu uspijeva odbaciti Nijemce te prelomiti ishod Drugog svjetskog rata. Tako je mladi hrvatski ljevičar utkao svoje ime u jedan od najznačajnijih događaja toga doba, ali će tek dvadesetak godina kasnije dobiti zasluženu nagradu. Kao, uostalom, i Sorge. No, Sorgeova skupina ipak je nastradala. Japanska protuobavještajna služba ju je otkrila. Sorge je osuđen na smrt, a Vukelić se našao u najgorem japanskom zatvoru na krajnjem sjeveru hladnog otoka Hokkaido, gdje i umro, u siječnju 1945. ne dočekavši završetak rata u čiju je sudbinu svojim obavještajnim radom bio involviran.
Dok se sve to događalo, Vilma se 1934. godine sa svoje dvije kćeri, Ljiljanom i Elinor, vratila u Zagreb, gdje će se mlađa Elinor uskoro udati za mladog istarskog emigranta i već tada poznatog zagrebačkog novinara Ivu Mihovilovića, ispisujući nove stranice ove iznimno uzbudljive obiteljske sage. Vilma Vukelić tek će krajem 50-ih doznati zlokobnu sudbinu svojih sinova.