S mosta u Vukovarskoj točno u 21 sat pogled prema sjeveroistočnom dijelu Splita jasno je kazivao kako je pred gradom paklena noć, piše Milena Budimir za Slobodnu Dalmaciju.
Vatreni jezičci bili su vidljivi prostim okom. Probijali smo se među vozilima koja su milila u tri kolone, iz smjera City Centera One, jer se taman pola sata prije naložila evakuacija zgrade.
Pored nas su projurila dva kombi vozila i Prometov autobus, prepuni pripadnika Torcide.
Pred križanjem kod groblja Lovrinac skrenuli smo lijevo, duboko prema Mejašima, prema objektu HT-a, na kraju Lovrinačke ceste. Sudarali smo se s ljudima, omotanim maramama, jureći prema dijelu koji je gorio. Apokalipsa. Dio kojeg mještani zovu Stoci. Između Torcide i kuća oko kojih pleše plamen stajala je dva i pol metra visoka ograda, na čijem vrhu je bodljikava žica. Nije to za njih bila prepreka. Ti srčani momci su se prebacili preko ograde, bez straha, s crijevima za vodu, razvukli ih od hidranta u krugu objekta i krenuli gasiti.
- Ajde, jel osta iko u kući, orilo se, dok su momci postariji par ispraćali na sigurno.
- Sve će biti uredu, bako.
- Polako, nemoj da vas moramo nosit!
Organizirani poput vojske, razvlače gume, naređuju puštanje vode, vrijedni, u tišini. Dok je vatra pomalo umirala, prokleta, pred vodom i hrabrošću, okrenuli smo se put POS-ovih zgrada na Kili, tamo, rekoše nam naši sugrađani, zadimljeni i zacrnjeni – vlada pakao.
Dok jurimo prema Putu Vrbana susrećemo jednog splitskog ragbijaškog veterana.
Šta ti radiš ovdi, pitamo, dok na sebe navlači mokru maramu i kreće put vatre:
- Nisan moga stat doma!
"Nisan moga stat doma!", rečenica je koja opisuje najjasnije ovaj naš grad. Mali grad, velikih ljudi, koliko god vi sad mislili kako smo patetični. Niste bili na Kili, pa ne znate...
Stopedeset metara sa sjeverne strane zgrada na Putu Vrbana prišuljala se vatra, taman je pola sata nakon osam prošlo. Nije im trebalo ni pet minuta da iz svih portuna pokupe cijevi, da se spoje na dva hidranta na dnu ulice, da shvate kako pritisak vode nije dovoljno dobar, pa su se spojili na vodu u garažama, razvukli cijevi i stali jedan uz drugoga. Patetični smo vam i dalje?
Slušajte ovo! Dok su pripadnici Vojne policije Pete satnije došli iz Lore - ekipa s Kile je obranila svoj dom. E, neće vatra njima uništiti ono što su čekali i dočekali, ono gdje planiraju odgojiti djecu, neće ne!
- Vatra je harala dobrano, no Bogu hvala, šteta je samo materijalna. Bilo je alarmantno na istočnom dijelu, ali stanari su odradili junački posao, veli nam vojni policajac Ivica Štrljić.
S veteranima 72. bojne došao je i Zlatko Čipčić, kako u ratu, tako i u miru, uvijek spremni.
- Naši su ljudi u Podstrani, u Solinu, evo ovdje na Kili, ovo je prilika pokazati i dokazati kako Hrvatskoj ročna vojska treba, samo uvježban vojnik je od koristi, veli nam Čipčić.
I dok mi tako čavrljamo odjednom je sa strane Dračevca nahrupila vatra, eto je juri prema masliniku udaljenom niti 200 metara sjeverno od POS-ovih zgrada. Ljudi moji, koji vas osjećaj prođe (evo i sad se ježim!) kada ugledate nad krošnjama plešuće iskre. Vatra u svojoj okrutnosti izgleda veličanstveno, opaka i okrutna, brza i podmukla. Frcaju iskre na sve strane. U kući pokraj maslinika pod stablom parkirano vozilo...
- Čiji vam je ovo auto?
- Od muža, tiho će gospođa, umotana u svoj strah i paniku.
- Di su van ključi, maknit ćemo ga da ne izgori?
- U muža, a njega nema, opet će ona, uplakana.
U trenu njih 20 (to su van oni "orjunaši" i huligani) uhvati vozilo i hop, hop, rukama prebace automobil na sigurno. I dohvate se crijeva...
- Vuci!
- Stani!
- Ispravi gumu!
- Nazad!
- Naprid!
- Pusti vodu!
Pa preko zidova, kroz plamen, čarobni mladići, velikoga srca... Neće plamen preko njih! Ne daju mu!
Ne možeš ostaviti emocije doma, ne ide to tako, ponekad u blokić moraš upisati i suzu. Suze. Rijeku pravu. Mirno snivaj, grade moj, velika vojska te brani, piše Milena Budimir za Slobodnu Dalmaciju.