Osamnaestog lipnja ove godine građani Splita, kao i građani ostatka Hrvatske, trebali su izići na drugi krug lokalnih gradonačelničkih izbora. Ti su izbori, međutim, u Splitu bili po nečemu drukčiji nego u ostatku Hrvatske.
Tijekom prethodne četiri godine, naime, Splitom je vladala SDP-ova relativna većina i SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar. Njegova se vlast premetnula u takav debakl da ga je vlastita stranka izbacila, a sam SDP je u Splitu doživio historijski poraz i spao na jednoznamenkasti broj glasova. U takvim su okolnostima u drugi krug ušla dva kandidata s onoga što se u Hrvatskoj obično doživljava kao “desnica”. Jedan od njih bio je HDZ-ovac Andro Krstulović Opara, a drugi živopisni propali poduzetnik i osebujni antisistemski kandidat Željko Kerum. Dvojica kandidata - koji su u međuvremenu s kiselom knedlom u grlu sklopili i koaliciju - u tom su se trenutku šamarali uvredama, vadili jedan drugom dugove, familiju i pretke, a nije manjkalo ni aluzija na seksualne preferencije.
Polovica splitskih glasača koji glasuju za lijeve i/ili liberalne stranke našla se tog 18. lipnja pred neveselim izborom - da li glasovati za manje zlo ili apstinirati? Jedan dio lijevih stranaka i komentatora nukao ih je na ovo drugo. U tjedniku Novosti Viktor Ivančić je izbor u drugom krugu usporedio s govnom i govnom u celofanu, dodajući da govno smrdi, ali celofan je onaj koji uguši. Stranka Nova ljevica pozvala je na bojkot drugog kruga, a dio komentatora - uključujući autora ovog teksta - bio je mišljenja da bit demokracije jest da se glasa za manje zlo, ukoliko mislite da je manje.
Neuspio bojkot
Na koncu, građani nisu napravili ni jedno, ni drugo. Bojkot u suštini nije uspio jer je izlaznost u drugom krugu bila jednaka (točnije, jednako jadno niska) kao i u drugim hrvatskim sredinama. No, dogodio se fenomen koji nitko nije predvidio. U drugom krugu splitskih izbora gotovo je deset posto listića - točnije, njih 5451 - bilo nevažeće. Premda je to na prvu pobudilo sumnju, ispostavilo se da nema temelja za spekulacije o izbornoj prevari. Pokazalo se da je oko 5000 građana tog dana izišlo iz kuće i po strahovito se vrućem, sparnom danu dovuklo do glasačkih kutija samo zato da bi svoj listić - demonstrativno poništili! Umjesto pasivne apstinencije, splitski su glasači odabrali aktivni glasački otpor.
Nije - dakako - riječ o jedinstvenom slučaju u novijoj demokraciji. Kad su se 2002. u drugom krugu francuskih predsjedničkih izbora našli srednjestrujaški konzervativac Chirac i nacionalist Jean-Marie Le Pen, dio je francuskih lijevih glasača posegnuo za aktivnim otporom ubacivanjem bijelih listića u kutiju. Sličnu akciju “bijeli listići” poveo je dio liberalne Srbije 2012., suočen s neveselim izborom da na vlast dovede Vučićeve naprednjake ili da glasa za opciju koja ih je duboko razočarala, Tadićeve demokrate. No, u oba je slučaja - francuskom i srpskom - akcija “bijeli listići” bila promovirana i medijski poticana, dok je u Splitu bila posve spontana. K tomu, splitski protestni listići bili su jako, jako daleko od toga da se nazovu “bijelima”. Štoviše, mislim da bi se u povijesti demokracije teško moglo naći listiće koji su tako daleko od bijele, intaktne nevinosti.
Uz kolegijalnu pomoć GONG-a, koji je tijekom ovog tjedna u Splitu prekontrolirao nevažeće listiće, Jutarnji list je dobio na uvid analizu protestnih listića koju je radio GONG-ov sociolog Dražen Hoffmann. Također smo dobili na uvid i fotografije desetaka i desetaka namjerno poništenih listića splitskih glasača. Pred nama se raskrilio nevjerojatan, jogunast, skaredan, a povremeno i silno duhovit svijet protestne demokracije na splitski način.
Među poništenim listićima - ističe Hoffmann - daleko je najveći broj bio onih za koje je očito da su poništeni s jasnom, ciljanom gestom, bilo da su oba kandidata bili prekriženi, išarani, popraćeni uvredljivim komentarima, ili nakićeni jednim od “preferiranih kandidata” drugog kruga - nacrtanim falusom.
Na nekim su listićima glasači ostavili političku poruku, od svastika, “Smrt fašizmu - sloboda narodu” i “Un mundo mejor posible”, preko “Sramota” sa zaokruženim anarhističkim A pa do “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao” s potpisom Rade Končara. Učestali su - dakako - bili i listići na kojima su glasači iskazali zdvajajuće samozgražavanje (“Sramota”, “Ajme nama”, “Ajme!”, “Splite, srami se!”, “Ajme nama s njima”), a na jednom je ljutiti građanin napisao: “Glasačka dužnost izvršena - otpor, stoko!”
Daljnji očigledni korpus poništenih listića jesu oni navijački. Aktivistički dio Hajdukova navijačkog korpusa, naime, imao je dosta razloga da zazire od obojice kandidata: od Keruma zbog “krafne, kiflića” i Svagušine ere kad je u NO Hajduka Kerum, među inim, uvrstio i svog mesara, a od Opare zbog činjenica da je bio Kolindin savjetnik u vrijeme kad je ona Hajdukove navijače napala kao “orjunaše”. Ne treba se stoga čuditi što se na stotinama listića mogu prepoznati tragovi navijačke protestne ikonografije: nacrtani Hajdukovi stjegovi, 1911., 1950, HŽV. Još se jednom pokazalo da su - za razliku od liberalnog građanstva prečesto sklonog pasivnom nezadovoljnom jamranju - nogometni navijači spremni uložiti trud u svoj građansko-aktivistički cilj. U ovom slučaju nije im bilo teško po žegi otići do kutija da bi Nekom Apstraktnom Tamo iskazali svoj protest protiv izbornih opcija.
Posljednji i medijski najintrigantniji korpus splitskih listića bio je onaj u kojem su građani “odabrali” nekog trećeg, dopisanog kandidata. Tu odmah treba razbiti jednu postizbornu mistifikaciju: naime, Spužva Bob Skockani nije uopće tako premoćno dobio splitske “protestne izbore”. Ravnopravnu bitku s njim vodili su Batman i Tito, a kao treća protestna opcija dopisivani su još Crni vrag, Dioklecijan, Kim Jong-un, Batman, Prljavi Harry, Ivan Pernar, Miro Bulj, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Nives Celzijus, Robert Pauletić, Dobroslav Paraga, Lord Voldemort, Rudy Giuliani, Vuco, Jeremy Corbyn, Harry Potter, Franjo Ferdinand, Lidija Bačić, Rihanna, Mala Floramye, Mirko Fodor, Marijana Puljak, Jim Morrison, Tex Willer, Zagor, Michael Jordan, Robi K., Hajdukov centarfor Marko Futacs, pa čak i Kurikularna Reforma. Jedan od glasača na listić je nalijepio sličicu pokojnoga bugarskog stopera Trifona Ivanova, nositelja najdojmljivije “fudbalerke” u povijesti frizerskih trendova. Neki su - pak - jednostavno i bez lažne skromnosti na listić napisali “ja” (ili “moja baba”).
Konceptualna dosjetka
Nezanemariv broj splitskih glasača odlučio je svoj listić iskoristiti za konceptualnu dosjetku, porugu ili, pak, komentar o političkom stanju grada i društva. Neki put te su poruke kratke i ljutite poput grafita. No, bilo je tu i razrađenih dosjetki, crteža, karikatura. Jedan od građana sitnim je, urednima rukopisom na listić ispisao dobrih karticu i pol “kolumne”, političkog komentara o tome na što je Split spao, uz jetku konstataciju da će “preživit ovaj grad i nekog od njih dvojice”.
I tu dolazimo do - meni osobno - najzanimljivije dimenzije splitske protestne demokracije. Ljudi koji su ispunili te listiće, naime, nisu ostali kući. Po vrućem su se danu dovukli do birališta, odlučni da taj dan NE sudjeluju u izboru koji im se nudi. Ipak, došli su, uložili trud i vrijeme, a neki od njih posvetili su i vremena da bi po listićima crtali, pisali, da bi ih fizički uništili ili uresili. Ostavili su za sobom poruke koje viđamo kao grafite na zidovima ili urezane u javni WC.
Ali - uz zid netko prolazi, u WC netko uđe. Kome su splitski protestni glasači slali svoje prosvjedne političke misli? Promatračima? Izbornom povjerenstvu? Jesu li svoj politički kredo naprosto poslali u svemir, svima i nikome, kao ljudska vrsta koja je sve podatke o sebi poslala sa sondom Voyager? Je li čin aktivnoga glasačkog otpora imao terapijsku funkciju? Je li on bio nalik vrištanju u gluhoj, mračnoj sobi?
Ali - uz zid neko prolazi, u WC netko uđe. Kome su splitski protestni glasači slali svoje prosvjedne političke misli? Promatračima? Izbornom povjerenstvu? Jesu li svoj politički kredo naprosto poslali u svemir, svima i nikom, kao ljudska vrsta koja je sve podatke o sebi poslala sa sondom Voyager? Je li čin aktivnog glasačkog otpora imao terapijsku funkciju? Je li on bio nalik vrištanju u gluhoj, mračnoj sobi?
Ne znam. Ali, postoji nešto što znam. Ta protestna energija nešto je što hrvatski političari - i sadašnji i budući - moraju imati u vidu. Jer, onaj tko tu energiju usmjeri, bit će kadar mijenjati ovo društvo.