Postoje putovanja koja čovjeka obilježe za čitav život, nakon kojih se teško može vratiti jednak kakav je na put krenuo.
Obilazak Auschwitza, nacističkog logora smrti u Poljskoj, zasigurno je na vrhu ljestvice takvih putovanja.
Šetnja redovima zgrada i baraka, krematorija i plinskih komora, u kojima je život tijekom Drugog svjetskog rata izgubilo više od milijun ljudi, događaj je koji čovjeka nepovratno promijeni.
Iako o nacističkim logorima i užasima rata znamo mnogo iz povijesnih udžbenika i nebrojenih filmova, zateći se ovdje, stajati na tlu koje je natopljeno krvlju i suzama i posuto slojevima pepela nevinih žrtava, iskustvo je koje se pamti. Ali i iskustvo koje mijenja percepciju pokolja kakav nikada prije ni kasnije, na takav način, nije zabilježen na tlu Europe.
Industrijske metode ubijanja
Reporteri Jutarnjeg u Auschwitzu su se našli u sklopu projekta Vlak sjećanja. U organizaciji Udruge antifašističkih boraca Opatije i uz potporu Ministarstva obrazovanja te gradova i općina, i ove se godine Vlaku koji u Auschwitz dovodi 650 učenika iz Italije priključila hrvatska grupa od 25 učenika, profesora i edukatora iz osam osnovnih i srednjih škola.
Grupa hrvatskih učenika u muzeju u Auschwitzu
Užas na licima mladih koji su u Auschwitzu suočeni s industrijski učinkovitim metodama ubijanja teško je dočarati.
Zloglasni logor Auschwitz i Auschwitz 2 - Birkenau jedno je od, uistinu, najstrašnijih mjesta na planetu. Židovi, Romi, Slaveni, pa i njemački politički zatvorenici, ovdje su izlagani neljudskim patnjama, višemjesečnom izgladnjivanju, teškom prisilnom radu, a naposljetku i bolnoj smrti u plinskim komorama.
Lišeni svake imovine, pa čak i kose od koje su rađene tkanine, ali i proteza te zlatnih zubi (ukratko, ičega iskoristivog), žrtve ovog stravičnog mjesta ugušene su otrovnim Zyklonom B, a potom spaljene. U jednom je trenutku u logoru bilo čak 150 tisuća ljudi, u krajnje dehumanizirajućim uvjetima, stiješnjeni, bez hrane, medicinske skrbi... Kada je radio u "punom pogonu", ovaj logor smrti dnevno je odnosio nekoliko tisuća života. Moglo se i više, tumače kustosi, no četiri golema krematorija bila su nedovoljno da se unište mrtva tijela - dokazi patnje čitavih nacija.
Njihov pepeo, u bolesnoj nacističkoj učinkovitosti, postao je sirovina - izvrsno mineralno gnojivo za poljoprivredne površine.
Najveći dio nekadašnjeg logora Auschwitz 1 izvrsno je očuvan i služi danas kao zastrašujući podsjetnik na genocid koji se, ne tako davno, dogodio na tlu Europe. U barakama u kojima su nekad spavali izgladnjeli i bolesni logoraši danas su muzejske prostorije ispunjene eksponatima koji zorno svjedoče o povijesti jednog od najvećih zločina u povijesti ljudskog roda.
Izložene dvije tone ljudske kose
Učenici su tako imali priliku vidjeti užasne materijalne dokaze nacističkog pogroma. Vidjeli su kovčege s privatnim stvarima stotina tisuća ubijenih, njihove lončiće iz kojih su jeli splačine u logoru, prepoznatljive prugaste uniforme, ali i neke uistinu jezive eksponate.
Posuđe logoraša u Auschwitzu
S neskrivenim užasom učenici su prošli kroz prostoriju u kojoj se čuva gotovo dvije tisuće kilograma ljudske kose koja je pripadala žrtvama plinskih komora, a ništa manje strašno nije bilo ni ugledati stotine praznih ambalaža strašnog plina za ubijanje nevinih. Svaka od stotina posudica odgovorna je za smrt stotina bolesnih, starih, žene i djece...
Upravo ubijanje djece ponajbolje pokazuje svu surovost nacističkog zločinačkog pothvata istrebljenja čitavih nacija. Djeca ovdje nisu mogla preživjeti - za naciste malene djevojčice i dječaci bili su beskorisni jer nisu mogli raditi, a briga o njima bila bi, za suludi rasistički um, rasipanje sredstava i vremena.
Bilo ih je jednostavnije poslati u plinsku komoru i spaliti.
Ništa manje zastrašujuće nije bilo vidjeti fotografije izmučenih, potpuno deformiranih tijela logoraša koji su sustavno i namjerno izgladnjivani, pogođeni teškim bolestima te izlagani luđačkim "medicinskim" eksperimentima notornog nacističkog zločinca dr. Josefa Mengelea.
Reporter Jutarnejg na ulazu u Auschwitz
Ako bi trebalo definirati pakao na zemlji bio bi to Auschwitz.
Neizostavno pitanje - zašto?
Iako je u Oswiecimu, gradiću koji je pod njemačkom okupacijom dobio svoje mračno ime Auschwitz, bilo lijepo i sunčano vrijeme za našeg obilaska, nad hrvatskim učenicima kao da se nadvio crn oblak tuge i šoka zbog viđenog.
Ostaci jednog od krematorija - Birkenau
- Ovo je tmurno i vrlo mračno mjesto. Nakon što ga obiđeš, neizostavno si postavljaš pitanje - zašto? Vidjeti lica ubijenih, njihova izobličena tijela i patnju kroz koju su prošli svakako je nešto što ti se ureže u sjećanje do kraja života. Nakon obilaska Auschwitza počinješ propitivati ljude - kaže nam nakon obilaska vidno potresen gimnazijalac s Krka Toni Šepuljak.
Slično je zaključila i gimnazijalka Klara Brzac s Krka. Ona i njena kolegica Ana Milčetić po obilasku su na kraćem komemorativnom skupu pročitale dojmove i položile vijenac na spomen područje u Birkenauu. Upravo pitanje zašto - zašto je stvoreno ovakvo nevjerojatno sadističko mjesto u kojem se na tehnološki besprijekoran i do tada neviđen način provodilo sustavno istrebljenje milijuna nevinih - ono je koje su si dvije djevojke postavile.
Klara Brzac, gimnazijalka s Krka
Odgovor, kažu nam, nisu dobile.
Duboko poštovanje prema žrtvama
Uz dvoje koprivničkih gimnazijalaca u pratnji je stigao i Dražen Ernečić, viši kustos muzeja grada Koprivnice zadužen za spomen područje Danica, prvog ustaškog koncentracijskog logora. Po njemu, projekt Vlaka sjećanja trebalo bi proširiti na sve hrvatske škole, jer obilazak ovog mjesta iz pakla najbolji je ulog u obrazovanje.
Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja grada Koprivnice
- Vjerujem da se iz Auschwitza nitko ne vraća onakav kakav je ušao, već s najdubljim ljudskim impresijama i poštovanjem. Na mladima koji ovo vide je da stvore svijet u kojem se ovo više nikad neće ponoviti i zato vjerujem da je dovođenje učenika u ovaj logor najbolje ulaganje u našu zajedničku budućnost. Volio bih da već iduće godine jedan vlak, krcat učenicima iz cijele Hrvatske, krene i iz naše zemlje prema Poljskoj - govori nam Ernečić.
Da zaključimo riječima Ryszarda Domasika, bivšeg glavnog kustosa muzeja Auschwitz, evo zašto bi svatko barem jednom trebao obići nacistički logor smrti.
- Iako se svi slažu da je genocid kao pojam nastao upravo na ovom mjestu, jer nikada do tada nije bilo ovako sustavnog istrebljenja čovjeka, ovaj logor kao da nije bio dovoljna opomena čovječanstvu. Razlozi koji su stvorili Auschwitz postoje i danas. Rasizam, nacionalizam, ideologije koje ne samo da nisu nestale, već i jačaju. Treba znati da je Auschwitz stvorio čovjek. Mnogo njih, obrazovanih, pametnih. A čovjek se nije, na žalost, promijenio. I zato se u Auschwitz mora doći, ali ne vidjeti, ne gledati barake i plinske komore, već gledati srcem i osjetiti tu mržnju koja je u jednom trenutku prijetila da će preplaviti cijelu Europu - zaključio je Domasik.