Bivši premijer Franjo Gregurić nerado daje intervjue. Pogotovo otkako se povukao iz politike, u koju je, kako kaže, ušao stjecajem okolnosti, na poziv predsjednika Tuđmana, onda kada je za tim bila potreba. Zbog odluke o odlasku iz politike nikada nije zažalio, niti je svih ovih godina bio u iskušenju da se vrati.
- Politika je za mlađe ljude. Mi sa 75 godina života nemamo tamo što tražiti - smije se i odmahuje rukom dok razgovaramo o krizi u Hrvatskoj i stanju u naftnoj kompaniji Ini u kojoj je svojedobno bio direktor.
Bili ste predsjednik Vlade demokratskog jedinstva Hrvatske. Mislite li da je danas ponovno vrijeme za sličnu vladu?
- Da, svakako. No, prije svega želim naglasiti da je potrebno postići dogovor dviju najvećih političkih stranaka oko temeljnih pitanja kao što su razvoj gospodarstva i socijalne politike želimo li izaći iz višegodišnje krize u kojoj se Hrvatska nalazi. Sadašnje stanje u kojem ne samo da nema komunikacije, nego ni bilo kojeg oblika dogovora, već smo izloženi i svakodnevnom međusobnom optuživanju o uzrocima i nositeljima krize, ne vodi rješenju, samo produbljuje jaz i podjele u hrvatskom društvu.
Prošle su 24 godine od osnivanja prve koalicijske vlade Hrvatske, poznate pod nazivom Vlada demokratskog jedinstva. Danas se političari gotovo oko ničeg ne slažu. Kako ste se vi tada uspjeli usuglasiti?
- Vlada demokratskog jedinstva bila je stvarno prva višestranačka koalicijska vlada, nastala u tijeku osamostaljivanja Hrvatske i u prijetnji ratnog sukoba. Pregovori oko programa vlade trajali su više dana, a sporazum je usuglašen 1. kolovoza 1991. navečer, da bi zatim ujutro 2. kolovoza 1991. bio potpisan u Drvenom salonu u zgradi Sabora, sat vremena prije početka zasjedanja. Na sjednici oko usuglašavanja bili su predsjednici svih stranaka potpisnica, uz pokojnu Savku Dabčević Kučar i pokojnog Ivicu Račana te Dražena Budišu i drugi predsjednici. Unatoč velikim razlikama između političkih stranaka koje su postojale i tada, shvaćena je ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi Hrvatska pa su političke razlike potisnute u korist zajedničkog programa koji obvezuje na jedinstvo kao pretpostavku za djelotvornu obranu zemlje.
Duboko sam uvjeren da je i danas došlo vrijeme političkog jedinstva radi dobrobiti svih građana Hrvatske. Vlada demokratskog jedinstva nastala je prije svega kao dogovor svih političkih stranaka u hrvatskom Saboru, gdje su sve političke stranke, njih 7 - HDZ, SDP, HDS, HNS, HKDS, HSLS i SSA - pokazale odgovornost za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Sporazumom stranaka osigurano je provođenje zajedničkih programa koji su bili prihvaćeni od svih potpisnika. U sporazumu je, među ostalim, stajalo: da treba organizirati djelotvornu obranu RH u nametnutom ratu i uspostaviti pravi poredak na cijelom teritoriju; zaštititi cjelokupno stanovništvo na ugroženim područjima, bez obzira na nacionalnu pripadnost i osigurati povratak svih izbjeglica u njihova prebivališta te im pružiti potrebnu pomoć za osiguranje uvjeta normalnog života; osigurati uvijete za demokratska rješenja suživota hrvatskog naroda, dijelova srpskog i drugih naroda koji žive u Hrvatskoj; osigurati gospodarske uvjete za obranu Republike, unapređujući tržišno gospodarstvo i privatno vlasništvo; ubrzati postupak razdruživanja SFRJ; osigurati strogo poštivanje Ustavom utvrđenih ljudskih prava i sloboda, kao i prava manjina na najvišoj europskoj civilizacijskoj razini, i ako je potrebno uz međunarodni nadzor... Navodim samo 6 od 9 točaka iz kojih se vidi odgovornost i zrelost parlamentarnih stranaka u tim okolnostima.
Sporazumom stranaka o vladi osigurano je djelovanje predstavnika stranaka potpisnica sa svojim članovima u vladi. Tako je, primjerice, potpredsjednik Vlade predložen od strane SDP-a bio Zdravko Tomac; od strane HNS-a ministar Bosiljko Mišetić, od strane HSLS-a Dražen Budiša; od strane srpske manjine Živko Juzbašić, uvaženi privrednik. Vlada je u svom sastavu imala iskusne privrednike, pravnike, ekonomiste i liječnike. Posebno spominjem da su u Vladi djelovala tri akademika, akademik Božičević, akademik Rudolf i pok. akademik Pavletić. Većinu članova Vlade, počevši od potpredsjednika Ramljaka, Tomca, Granića nisam poznavao prije, ali smo zajedno prihvatili provođenje potpisanog programa, koje je prihvatio Sabor i predsjednik Tuđman. Radili smo u teškim ratnim uvjetima kada je vihor rata zahvatio sve dijelove zemlje, a trebalo je, uz organizaciju i snabdijevanje ratnih postrojbi, osigurati funkcioniranje vlasti i brinuti se za cca 600.000 izbjeglih i prognanih građana Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Danas su ciljevi ipak drugačiji. Treba li nam zaista opet vlada široke koalicije?
- Vidite, ponovno govorimo o vladi široke koalicije, i to 22 godine nakon Vlade demokratskog jedinstva. Usporedba je teška i ciljevi koje je imala Vlada demokratskog jedinstva u svom programu, po kome je radila i koji je omogućio da se Hrvatska obrani te da bude primljena u UN, da postane članica NATO-a i Europske unije, rezultati su vrijedni poštovanja.
Danas su drugi ciljevi koje izvršna vlast treba imati pred sobom, a prvenstveno se odnose na podizanje životnog standarda građana, veću socijalnu pravdu i jači i brži razvoj demokratskih promjena društva.
Kad pogledamo sadašnje stanje u hrvatskom društvu, ne treba ispustiti iz vida naše okruženje Europe i stanje u svijetu. Očekuje nas teško razdoblje stabilizacije , posebno gospodarstva u Hrvatskoj, i bojim se da nedovoljno odlučno provodimo mjere za brži gospodarski i socijalni oporavak Hrvatske. Gledajući iz tog kuta, mislim da su danas za brži izlazak iz krize najodgovornije dvije najveće stranke - vladajući SDP i oporbeni HDZ.
Kako navesti čelnike tih dvaju najvećih stranaka da sjednu zajedno za stol?
- Ne znam je li to moguće u godini koja je pred nama jer je to godina u kojoj se najesen provode izbori za parlament i sastav nove vlade. Mislim da treba postojati dobra volja bez obzira na izbore. Svaki dan je sve teži i teži, sve više mladih ljudi odlazi u inozemstvo, tražeći posao, a kod nas u Hrvatskoj sve je manje radnih mjesta. Spominju se gospodarski programi dviju najjačih koalicija u Hrvatskoj. Bilo bi pametno programe konfrontirati, uzeti najbolja rješenja, bez obzira iz kojeg su programa i krenuti ka realizaciji. Nije v ažno jesu li to prijedlozi SDP-a ili HDZ-a jer bi to bili prijedlozi za bolje sutra svih građana Hrvatske. Žao mi je što se ovo događa jer ratom dobivenu, zdravu državu sustavno uništavamo nečinjenjem.
Aktualna Vlada nije uspjela provesti reforme. Mislite li da bi HDZ, ako dođe na vlast, bio spreman provesti rezove?
- Mišljenja sam da, bilo tko dobije izbore, treba odmah u prvoj godini provesti reforme koje je sadašnja Vlada odgađala i postaviti vladu sastavljenu od stručnih ljudi koji su sposobni istinski se založiti za dosljedno provođenje mjera. Moja sugestija je, iako nisam nikakav faktor u HDZ-u, da ne ponavljaju greške sadašnje vlade, koja je uz časne iznimke, u većini javnih poduzeća i u Vladi postavljala po stranačkoj pripadnosti, a ne po stručnoj kompetenciji. Bojim se da se stranačka podobnost udomaćila kod svih političkih ekipa i struktura te da će velika odgovornost biti na strankama koje dobiju vlast na izborima da izbjegnu politički klijentelizam i podobnost. Kao primjer ističem pok. predsjednika Tuđmana koji nikada nije gledao isključivo stranačku pripadnost, već prvenstveno dokazanu sposobnost i iskustvo. Sada je vrijeme da ponovno pokažemo jedinstvo na djelu, sada ne u ratnoj, već u ekonomsko-socijalnoj krizi.
Bili ste direktor Ine, i dalje pratite stanje oko te naftne kompanije. Jesu li vas kad zvali za neki savjet?
- Da, imali smo nakon dugo vremena poziv na obilježavanje 50. obljetnice Ine od direktora, gospodina Zoltana Aldotta. Svi bivši direktori odazvali su se pozivu i razgovoru s predsjednikom kompanije. Razmjenom mišljenja svaki je na svoj način rekao ono što je bilo bitno u doba njegova predsjednikovanja Inom, kao i poglede na budućnost.
Preporučili smo predsjedniku da uvijek ima na umu interes Hrvatske i njezinih građana o jakoj Ini i njezinoj budućnosti. Ina je omogućila, za vrijeme rata, lakši život svima nama i pomogla značajno obrani zemlje. Mi smo za vrijeme rata 1993. godine investirali u Rafineriju Rijeka više od 50 milijuna dolara za postrojenje desulfuriranja. Nakon toga nije bilo nijedne značajnije investicije osim modernizacije pumpnih stanica.
Imali smo i za vrijeme rata drugačiju viziju Ine. Htjeli smo razvijati koncept Ine u integriranu, jaku srednjoeuropsku kompaniju koja bi se prostirala od Baltika do hrvatskog Jadrana, a uključila bi naftne kompanije Poljske, Češke, Mađarske i Austrije. Takva pufer kompanija između istoka i zapada imala je smisla, kako sa stanovišta snabdijevanja sirovinama, tako i plasmana naftnih derivata te bolju iskorištenost Jadranskog naftovoda. Koncept se temeljio na razmjeni vlasničkih udjela međusobno, a ekonomski efekti proizašli bi iz visokog udjela sirovine i gotove robe na europskom tržištu. Međutim, taj koncept nije naišao na plodno tlo te je jednostavno napušten. Ina je tako ostala po strani hrvatske razvojne politike, a tad se krenulo u prodaju dijela po dijela Ine. Velike štete su učinjene nestankom Naftaplina koji je znanjem i kadrom osiguravao nalazišta nafte u Angoli, Egiptu, Albaniji i Siriji.
Kada se, zapravo, i gdje pogriješilo s Inom?
- Kao što sam ranije rekao, Ina je bila integrirana naftna kompanija, koju je trebalo restrukturirati prema idejama koje sam iznio ranije, a za to jednostavno nije bilo snage ni u jednoj hrvatskoj vladi. Zatim su uslijedile prodaje. Prvo u vladi pok. Račana, nastavilo se u vrijeme Sanadera, a sada vlada Zorana Milanovića s ministrom Vrdoljakom spašava što se spasiti da.
Što bi sada bilo najbolje rješenje za Inu?
- Teško je odgovoriti na to pitanje i nisam kompetentan na to odgovoriti jer nisam upoznat s Ininim poslovanjem posljednjih 20 godina. Sve što znam su insajderske informacije, a na njima se ne može graditi budućnost.
Ovog časa se mnogo govori o LNG terminalu na Krku. Želim spomenuti da se još 1991. formirao tim ljudi i radilo se na zajedničkom ulaganju sa stranim naftnim kompanijama na realizaciji tog projekta. Bila su izvršena sva geološka istraživanja i, koliko se sjećam, bilo je izrađen idejni projekt te se tu stalo.
Danas se ponovno želi aktivirati sličan projekt za potrebe snabdijevanja Europe iz takvog terminala. To bi imalo smisla samo u slučaju da zainteresirane kompanije iz europske unije osiguraju dugoročni plasman plina iz terminala, a Hrvatska bi sigurno mogla pružiti svu potrebnu pomoć u osiguranju terena za izgradnju te potrebnih dozvola i dokumentacija.
Predsjednički kandidat Ivan Sinčić vas je u predizbornoj kampanji optužio da ste tajni suvlasnik Ine zajedno s Nikicom Valentićem, Ivicom Todorićem, Franjom Lukovićem i Antom Vlahovićem?
- To je potpuna izmišljotina. Zanimljiva su imena koja Sinčić spominje. Trojica su vrlo uspješni poslovni ljudi s velikim i uspješnim firmama te dva bivša premijera. Mislim da su izvori konstruirani za potrebe izborne promidžbe gospodina Sinčića jer sve upućuje na to.
Odakle su se konstruktori ovakvih besramnih laži sjetili baš uspješnih privrednika i dva bivša premijera, to samo zna Sinčić i njegovi suradnici. Bilo bi prirodno da ovako teške optužbe dokumentira jer se svaki podatak može provjeriti, što u Trgovačkom sudu, što u DORH-u, a on to nije učinio. Iz toga proizlazi namjera diskreditacije navedenih osoba, njihovih firmi, a u cilju dobivanja što većeg broja glasova.
Kako vi objašnjavate fenomen Sinčić?
- Za njega su glasali većinom očajni ljudi kojima nije garancija sadašnja koalicija na vlasti, na čelu sa SDP-om, a rezervirani su prema HDZ-u i njegovoj koaliciji. Sinčić je pokrenuo neka od važnih pitanja za život građana. Govorio je o siromašnima, blokiranima, visokim kamatama i deložacijama. Dobio je glasove nezadovoljne mlade populacije koja nema dovoljno radnih mjesta i prisiljena je iseljavati se. Ljudi su vidjeli u njemu nešto što ih opterećuje svakodnevno i bez obzira na to što on ne nudi rješenje niti za jedan od ovih problema, dio građana ga podržava.
Teme koje je otvorio koristit će u nastavku kampanje i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Generalno gledano, to je dobro ubačena štuka među političke šarane. To će dobro razdrmati političku scenu - a to vrijedi.
Tuđman bio tolerantniji od današnjih političara
Govorite o zajedništvu. Kako onda gledate na izjave šefa HDZ-a Tomislava Karamarka da je Tuđmanova politika pomirbe propala?
- Ne znam da je to gospodin Karamarko rekao. Upravo Tuđmanova razumna politika pomirbe je ujedinila sve građane Hrvatske u zajedničkoj borbi za dobivanje međunarodnog priznanja i samostalnosti. Tuđman je bio čovjek širokih pogleda, u što sam se uvjerio više puta. Navest ću vam samo jedan detalj: u jeku teških napada po hrvatskim gradovima u Vladi smo pripremali odluku koju smo tada predložili predsjedniku države o načinu blokada vojarni i odlasku vojnika JNA, njihovu prihvatu i osiguranju povratka kući. Svi smo tih dana bili iscrpljeni. Za vrijeme večernje sjednice užeg kabineta Vlade zvao je predsjednik pitajući za neke detalje oko te provedbe. U jednom trenutku sam spustio slušalicu. Koliko se sjećam, gospodin Tomac me upitao: ‘Kako si to mogao učiniti predsjedniku?’ Odgovorio sam: ‘Zdravko, u pravu si. Nazvat ću ponovno predsjednika.’ Predsjednik Tuđman je začuđeno poslušao moju ispriku i jednostavno mi pomirljivo odgovorio: ‘Ne sjećam se da si mi poklopio slušalicu, niti da si mi bio što prešutio’.
U biti, posramio me, jer to je mogao učiniti samo veliki čovjek, a o njemu govore da je bio diktator. Ma kakav diktator! Bio je mnogo tolerantniji od današnjih političara.