Svake nedjelje idem na misu u katedralu. Pred njom često bude više njih koji prose. Dat ću prosjaku, pomoći, no sada već znam tko to radi iz stvarne potrebe, životne muke, a tko je dio organiziranog prosjačenja i takvi mi stvaraju pritisak, piše Glas Slavonije.
Psihološki igraju na kartu da ljudi idu na misu i da im nije u vjerničkom duhu da u nečiju ispruženu ruku ne daju koju kunu. Dio tog novca završi u pravim rukama, a dio kod lažnih prosjaka koji uoči mise znaju doći i s osobama u kolicima i govore: Dajte za terapiju!. Zna biti i ‘čovjek sendvič‘ koji prosi ‘za djecu‘. I sama sam jednom dala 20 kuna, da bih otkrila da je ‘lažnjak‘, a vidjela sam i kako crveni stari ‘merđo‘ u Tomislavovoj kupi lažne prosjakinje i odvozi ih ‘s posla‘, rekla je Đakovčanka Marija o sve češćem prosjačenju ispred đakovačke prvostolnice, iako je ono u RH zakonom zabranjeno.
Ogorčena je, kaže, prizorom uoči jutarnje mise pretprošle nedjelje kada ih je pred katedralom prosjačilo troje.
– Još prije sam ih znala vidjeti da su ‘lažnjaci‘ i to me vrijeđa. Nedavno je prije mise jedan vikao kao da je na pijaci, kao da prodaje kupus: Dajte, treba za terapiju! - dodaje Đakovčanka.
– Tko je od njih pravi, a tko lažni prosjak – to dragi Bog samo zna. Ja ne znam. Svatko neka sam procijeni i odluči kako postupiti. Naša župa puno pomaže siromašnima. I sada smo za Uskrs priređivali pakete, kao i za Božić. Četvrtkom dijelimo odjeću. To su ljudi u stvarnoj potrebi koje poznajemo, no, dakako da ima i onih kojima je prosjačenje biznis. Nisam istraživao to, no još prije su se mogle čuti priče da se lažne prosjake doveze autom pokraj Tržnice, da ih se ovdje ne vidi, pa odatle krenu… - kaže župnik đakovačke župe Svih svetih, vlč. Tomislav Ćorluka.
Stoji i priča o čovjeku koji je otvoreno govorio da mu je lakše prositi nego raditi.
– Ne bih se usudio puno komentirati ovu temu i zadirati u nju jer sve, ovisno o tome tko su ti ljudi, može biti istina, poluistina… Nezahvalno je o ovome govoriti jer ne želim, ne znajući tko je uistinu u potrebi, a tko je lažni prosjak, povrijediti životne nedaće ljudi koji su u potrebi i koji ne vide drugi izlaze nego u ovome.
Ostavljam na procjenu ljudima kako da postupe prema tim osobama - kaže kustos katedrale, mons. Luka Strgar.
- U svakom slučaju, ako to i čine pred katedralom, ne bi trebali biti doslovno na vratima, pa ih diskretno zamolim da ne sjede baš na ulazu. Teško je nešto odlučno reći, ne bih se usudio da ne povrijedim stvarno potrebite jer vjerujem da tu ima i takvih, kao i da ima slučajeva koji to nisu. No, ni sjesti i prositi nije jednostavno, i za to treba hrabrosti, poniznosti, ali da ima ‘račundžija‘ – ima - kaže mons. Strgar.
Pred crkvama su uvijek, rekao bi narod, ruku za koji novčić pružali bokci, no zbog loših iskustava ljudi s lažnim prosjacima zasigurno pravi trpe, iako im je svaka pružena kuna za stvarnu životnu potrebu.