Na najnižim razinama su im snaga, brzina i fleksibilnost. Skočnost je do te mjere slaba da s mjesta ne mogu odraditi ni metar skoka u dalj. Već u petom osnovne imaju držanje bjeloglavog supa (kifozno) i u prosjeku ih je 15 posto s prekomjernom tjelesnom masom. U srednjoj školi nisu u stanju napraviti 30 trbušnjaka u minuti, mnogi ne mogu izvesti zvijezdu ni stoj na rukama: motorika im je slaba, kao i statička snaga ruku. Oni nisu gibljivi niti spretni.
Tim riječima opisuju svoje prosječne razrede učitelji i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture (TZK) u osnovnim i srednjim školama, koji masovno poduzimaju iste korake: zbog slabe tjelesne spremnosti novih generacija prinuđeni su spuštati kriterije. Sve veću ulogu pri ocjenjivanju predstavlja motiviranost učenika, a sve manju motoričke sposobnost. Nastavnici su svjesni, nove generacije se zabrinjavajuće malo kreću.
Motorika
- Neke motoričke sposobnosti su na granici zabrinjavajućeg. Upozoravam na to i roditelje. Razlike među razredima ipak postoje, pa se u jednom petom veći dio učenika izvanškolski bavi sportom, u drugome ne - kaže Astrid Čulić, učiteljica tjelesne i zdravstvene kulture iz zagrebačke Osnovne škole Ivana Mažuranića, koja ocjene na kraju godine zaključuje tako da 40 posto čine motorička znanja, 40 posto odgojni učinci, a samo 20 posto motoričke i funkcionalne sposobnosti te motorička postignuća.
Ivana Kutle, nastavnica TZK-a u zagrebačkoj Drugoj ekonomskoj školi, nakon 15 godina iskustva u radu s učenicima došla je do sljedećega: prije se mjerilo koliko trbušnjaka učenici mogu napraviti u minuti. Danas im mjere 30 sekundi. Nekima je i to previše. Pušu, savijaju se, padaju u stranu.
- Prosjek mojih učenica je 17 trbušnjaka u pola minute, kod mladića je to 22. Takva im je repetitivna snaga trupa. Posljednjih godina primjećujem veću gojaznost kod djevojaka. Mladići su nešto aktivniji, djevojke manje, kaže I. Kutle.
Zbog loših motoričkih sposobnosti učenika gimnastičke sprave u školama sve se manje koriste. Postale su preopasne za upotrebu jer motoričke sposobnosti poput snage, koordinacije i agilnosti koje zahtijeva sigurno korištenje ruča, kozlića ili grede - današnje generacije jednostavno nemaju. Gimnastičke su sprave zato na sigurnom - u spremištima.
dotrajala oprema
Ivana Kutle jedna je od nastavnica koja ne koristi gimnastičke sprave iz dodatnog razloga.
- Kozlić se potrgao, dvovisinske ruče nikada nismo imali, strunjače stare 15 godina potpuno su se raspale, a gredu nema smisla koristiti bez zaštitnih strunjača, kaže Kutle. Nastavnice poput nje smatraju se sretnicima jer uopće imaju dvoranu. Oprema im je doduše slabija strana pa 620 učenika iz 22 razreda raspolažu s tri nogometne lopte, tri medicinske, pet košarkaških lopti, 10 odbojkaških, 13 rukometnih, pet polustrunjača (malih verzija), osam čunjeva, dva koša i odbojkaškom mrežom.
- To ne znači da se nastava ne provodi stručno i kvalitetno u uvjetima koji postoje, pa pojedini učenici postižu značajne sportske rezultate - dodaje.
Nastavnica tjelesnog Ivana Kutle s raspadnutom loptom koja se i dalje koristi
Ljestve i lopte
Zbog loše opremljenosti školskih dvorana nije rijetkost da nastavnici kupuju sportske rekvizite iz vlastitoga džepa. Ljiljana Hanžek iz Osnovne škole Voltino nevoljko o tome priča, no i ona je jedna od tih:
- Nitko za to ne mari, no činjenica je da postoje škole koje dobivaju sredstva i postoje one koje ne dobivaju. Lopte su potrošni materijal, a zbog slabih financijskih mogućnosti škola je kupila jeftinije. One vam puknu za nekoliko mjeseci. Uprava škole se trudi, no niz je tu problema. Nitko, na primjer, ne provjerava sigurnost ljestvi za penjanje. A i dvorana je svojedobno pukla napola, komad zida je pao na dijete. Kažem vam, za to sve nitko ne mari.
Hanžek, kao bivša gimnastičarka, upozorava da nastavnici TZK-a uništavaju vlastito zdravlje: treba podići učenika koji je nerijetko viši i teži od nastavnice ili učiteljice.
Iako spuštaju kriterije, tjelesnjaci s kojima smo razgovarali trude se u jednome: motivirati djecu i mlade za bavljenje sportskim aktivnostima.
Ivana Kutle je tako svojim srednjoškolcima, standardno zabuljenim u mobitele, predložila upotrebu mobilne aplikacije za mjerenje kretanja. - Možda ih tako potaknem da se više kreću - nada se.
Vilko Petrić s Učiteljskog fakulteta u Rijeci, predavač kinezološke metodike (lani nagrađen kao najbolji mladi znanstvenik Europe u području kineziološke edukacije), godinama prati i proučava tjelesnu aktivnost i antropološka obilježja učenika.
Osim što se u zadnjih pet godina prosjek tjelesne mase povećao za 2,14 posto kod učenika, a 1,53 kod učenica, došao je do spoznaje da se tjelesne sposobnosti đaka doslovce strmoglavljuju.
U zadnjih pet godina prosječni rezultat na testu skok u dalj iz mjesta pogoršao se za više od 12 centimetara kod učenika i gotovo 20 centimetara kod učenica. Vilko Petrić upozorava da će se kod oba spola rezultat i dalje pogrošavati, i to u prosjeku za nešto više od 0,2 standardne devijacije u svakoj sljedećoj generaciji.
U testu mjerenja kontinuiranog trčanja na šest minuta, čime se procjenjuje kardiorespiratorni fitnes, učenici su 2010. godine postizali prosječne vrijednosti od gotovo 1393 metra, a 2014. došli su do 1248 metara, što je u prosjeku pad kod svakog učenika za 145 metara. Učenice su u istom razdoblju bilježile prosječan pad od 139 metara.
- Nemam dvojbi da ovako negativnim rezultatima dijelom doprinosi gotovo neznatna satnica obvezne nastave tjelesne i zdravstvene kulture od 90 i manje minuta tjedno. Koliko je to alarmantno, govori podatak da je danas potrebna svakodnevna 60- minutna tjelesna aktivnost umjerenog intenziteta ili 420 minuta tjedno, kako bi maloljetne osobe osigurale kretanjem minimalni zdravstveni učinak, kaže V. Petrić.
Vilko Petrić, profesor na Kineziološkom fakultetu
No, za velik broj učenika nastava tjelesnog u školi jedina je prilika za bavljenje organiziranom tjelesnom aktivnošću.
- Čak 90 posto učenika do kraja srednje škole ne ispunjava preporuke tjelesne aktivnosti od minimalnih 60 minuta dnevno. Putem školstva za djecu osiguravamo svega oko četiri minute tjelesne aktivnosti dnevno, kaže Petrić, čiji je zaključak da upravo u školama postoji najveći rizik od neaktivnosti.
Osim što Hrvatska ima jednu od najskromnijih satnica obvezne nastave u Europi - po dva sata tjedno u osnovnoj i srednjoj školi (u nekim srednjima poput industrijsko-obrtničkima samo jedan sat!), istraživanja pokazuju da smo jedna od rijetkih država koja planovima i programima redovne nastave nema cjeline – aktivnost u prirodi te fitnes i zdravlje.
U Nizozemskoj, primjerice, učenici jednom do dvaput tjedno odlaze biciklima na izlete, uz redovnu nastavu tjelesnog.
- Istraživanja koje smo provodili pokazuju da je zdravstveno stanje mladih ljudi ugroženo, a time i budućnost naroda. Želimo li zdravu mladež, prvi korak mora biti povećanje sati obavezne nastave tjelesne i zdravstvene kulture, poručuje Petirć.
Dotad, njegov je savjet nastavnicima svih ostalih predmeta u školi: koristiti što češće kraće aktivne pauze u nastavi barem za – petominutno razgibavanje učenika. Takve aktivnosti, objašnjava, dokazano poboljšavaju koncentraciju učenika, njihov školski uspjeh i ukupnu dnevnu razinu tjelesne aktivnosti.