U posljednje vrijeme ne planira svoje dane jer mu svi planovi propadnu, nešto nepredviđeno ukrca se u raspored i poremeti sve planove. Krunoslav Capak, član Nacionalnog stožera civilne zaštite, a ustvari ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, doma dolazi samo da bi spavao. S obitelji komunicira mobitelom, porukama ili tek kasno noću, nakon što uđe u kuću koju je, nakon djeda i oca, i sam dograđivao.
Izuje se ispred ulaza, presvuče odjeću ispred stepenica i onda pozdravlja sve svoje žene. Nekoliko je puta bio u režimu života u kakvom su sada cijela Hrvatska i svijet, pa se zbog toga pretjerano ne uzbuđuje. Nabroji slične situacije, kao što su razne pandemije, prijetnje antraksom, poplave, migrantska kriza, pripreme za razne terorističke napade. Smije se na činjenicu da cijeli njegov intimni svijet čine žene, tri kćeri, supruga i majka. Protegne to i do ljubimaca, kaže da ih je imao nekoliko, ali je sada ostao na jednom psu, ženki. Jedino zet remeti tu statistiku.
Pregled
- Budim se oko šest ujutro, nekada i ranije, kuham kavu i otvaram stranicu Johns Hopkins kako bih vidio što se tijekom noći dogodilo s virusom u svijetu - rečenica je kojom opisuje rutinu ovih dana. Poremetilo se u nedjelju, tijekom potresa. Nije lunjao po kući.
- Živim u kući koju je sagradio moj djed, nadograđivao otac za svoju obitelj i ja za svoju. Točno znam koja je deka najčvršća i tamo sam otišao - govori nam taj Šestinčanin kako je počela nedjelja zbog koje dobar dio Zagreba ne podnosi tišinu ni teške kamione ako prođu ulicama. Nije mu frka od potresa, pamti onaj iz ‘90., koji ga je zatekao u pranju ruku; umivaonik ga je tada udario u trbuh koliko se sve promijenilo u Zemljinoj trešnji.
Ne pokazuje nikakav strah, na pitanje o tome ne spominje virus, nego ono što je prošao u životu i ne glumi neustrašivog. Imao je 28 godina kada je otišao u rat. Tada se bojao za život. I onda kada je stojeći na cesti gledao automobil koji je jurio prema njemu.
Tada mu je prošlo kroz glavu kako će poginuti. Imao je, očito, sreću. Već danima ne vozi svoju Vitaru; Vlada je procijenila da i on treba imati vozilo s vozačem. Da, bilo bi glupo da on i drugi članovi Stožera budu spriječeni u obavljanju svojeg posla ako bi zbog nekog prometnog incidenta morali kasniti jer izmjenjuju dokumente zbog razbijenog blatobrana.
- Pročitam bitne podatke s Hopkinsove stranice, pošaljem ih kome ih trebam poslati, pogledam dnevne novine koje mi stižu kući, a to moram kako bih znao kakav je interes javnosti i odlazim u Zavod - govori. Tamo s kolegama analizira podatke županijskih centara koji se popisuju u tablice i priprema se za presicu Nacionalnog stožera. Svi dolaze ranije, dogovaraju se tko će što priopćiti javnosti, a potom održe sastanak na kojem prodiskutiraju o stvarima bitnim za državu.
Alemka Markotić mu je prva kojoj je dao kompliment govoreći o članovima Stožera. Djelovala mu je povučeno, nije realno znao što može očekivati od tihe žene, ali njezina profesionalnost i integritet pokazali su mu da ne postoji zadatak koji neće preuzeti na sebe, sama inicirati rješenja i dati rješenje koje odgovara situaciji. Beroša zna s fakulteta, ali kako je on malo mlađi od Capaka, bili su samo kolege koji su se površno poznavali. Češće su se susretali otkako je Beroš došao u Ministarstvo i, naravno, sada, kad svaki dan intenzivno surađuju.
Procjena ljudi
- Beroš je potpuno drugačiji od svake klasične ideje o ministru. Ministri imaju gomilu poslova i teško se posvete nečemu, njih jednostavno sve to dekoncentrira, ali Beroš nije takav. Potpuno se posvetio borbi protiv koronavirusa i ne pušta, totalno je u tome - kaže o ministru Viliju Berošu, onom mirnom i odlučnom liječniku koji ne ustukne ni pred jednim pitanjem. Uostalom, kao i cijeli Stožer, što možemo vidjeti svaki dan.
- Nisam vidio čovjeka koji s tolikom mirnoćom i promišljenošću donosi odluke, prihvaća prijedloge, diskutira o njima, ali kada donese odluku, onda inzistira da bude po njegovu - kaže o Božinoviću. Iako za sebe neće iskoristiti tu riječ, Capak je očito temperamentan tip. Kaže da plane, uporan je, a to se može opisati i tvrdoglavošću, ne odustaje od svojeg stava, ali ga je spreman promijeniti ako naiđe na argumente znanja. Tada mu nije problem niti reći niti prihvatiti drukčije mišljenje.
- Trideset i pet godina radim ovaj posao, komuniciram s ljudima, vodim ih i iskustvo mi nalaže da moram brzo procijeniti ljude i njihove sposobnosti - kaže o sebi.
Jako je vezan za Zavod i djelatnike. On sam slučajno je došao u javno zdravstvo, bilo je teško dobiti specijalizaciju, ali je vrlo brzo shvatio da radi ono što voli. Zahvalan je svojim učiteljima, profesorima i kolegama koji su ga pripremili za ovaj posao.
Trenutno je Zavod na “štakama”, oštećenja u potresu su, prema svemu sudeći, iselila tu instituciju, pa traže i novi prostor, a do tada rade u zgradi čiji su hodnici i sobe prepuni “šprajcera”. Riječ je o improviziranim potpornjima koji drže stropove da se ne sruše na glavu ljudima. Između ostalog, svih šest dimnjaka je srušeno.
Najvažnije iskustvo
To su uvjeti u kojima Zavod trenutno radi i gdje Capak i njegovi suradnici nastavljaju borbu s koronavirusom. Tamo se Capak vrati svaki put nakon jutarnje presice, sastanka Stožera s kojim će se opet sresti poslijepodne i dogovora s Markom Milićem, glasnogovornikom Vlade, o tome tko će se na kojoj televiziji pojaviti navečer.
Da, odlazi i na sastanke Vlade, oni traju jako dugo, ali bitni su kako bi bitne informacije bile dostavljene na ključne adrese u državi. Neki je dan rekao jednu, ustvari, tešku rečenicu. Rekao je, odgovarajući na novinarsko pitanje, da su svi oni zamjenjivi i da će, ako netko od njih ode, doći netko drugi i zamijeniti ih. Tako razmišljaju ljudi koji će ostati do zadnjega na crti obrane, bez obzira na cijenu.
- Sve što smo do sada morali proći, razne opasnosti i prijetnje, prošli smo zahvaljujući nekakvom iskustvu koje smo imali. Danas sam rekao da za ovo nemamo nikakvo moderno oružje, ništa suvremeno čime se možemo suprotstaviti, ali da možemo pobijediti infektologijom 19. stoljeća. E, pa ako je tako, onda sam ja taj infektolog iz 19. stoljeća - kaže u svojem uredu u jedino doba kada je dostupan, kasno navečer.
Najviše cijenim znanje i odgovornost
Gotovo 75 posto djelatnika u Zavodu su žene, ali kaže da je to jednostavno tako ispalo, bez promišljanja o rodnoj ravnopravnosti, diskriminaciji i korektnosti pri zapošljavanju.
On, uostalom, ionako od svojih ljudi traži predanost, a osobito cijeni kod ljudi kada se ispostavi da su zainteresirani za život i profesionalno napredovanje, pa stječu razne vještine, od toga da završe neki tečaj iz psihologije ili IT-ja, da njihova biografija pokazuje kako nisu studirali stoljećima, nego izgurali fakultet u prihvatljivom vremenu, da su, eventualno, pritom radili kao studenti, ozbiljno shvatili život i sami si ga kreirali.
- Znam da zvuči jednostavno, ali ljudi znaju muljati. Godinama tražim od zaposlenika da znaju voziti automobil jer to zahtijeva priroda našeg posla, moramo putovati, održavati seminare, predavanja i slično - navodi primjer.
- Nevjerojatno je koliko će ljudi rado reći da znaju voziti, da upravo polažu vozački ili slično i onda nikada to ne obave, pa se u prvoj situaciji kad moraju otputovati do Osijeka ispostavi da umjesto jednog čovjeka moramo ‘trošiti’ dva.