ZAGREB - Devetogodišnji
Dino Hvalec, njegov tri godine mlađi brat
Vito i njihova mama
Ljiljana tog su se jutra, 22. rujna 1999., baš kao i svakog ranije, spremali za izlazak iz kuće. Mama je imala na sebi crno odijelo i šminkala se pred ogledalom u kupaonici. Dječaci su cupkali u hodniku pored mamine velike crne aktovke, čekajući da se uredi. Uzela je torbu, primila dječake za ruke i oko pola osam izašli su iz zgrade u Travnom. Mama je poljubila Dinu koji je otišao u školu, a ona i mali Vito krenuli su prema vrtiću.
Osvetnički pohod
Dino je tada zadnji put vidio svoju majku. Sat i pol kasnije ubijena je na radnom mjestu, u Općinskom sudu u Zagrebu. Ubio ju je u pomahnitalom osvetničkom pohodu bivši policajac Mato Oraškić, čiju je brakorazvodnu parnicu vodila. Sutkinja Ljiljana Hvalec imala je 39 godina.
- Nevjerojatno je kako se bistro sjećam tog dana, iako sam imao samo devet godina. Zadnji sat u školi imao sam vjeronauk. Netko je pokucao na vrata i vjeroučitelj je izašao. Vratio se u razred i zamolio me da kratko izađem s njim. Bio mi je čudan, znao sam da se nešto dogodilo - priča Dino, danas 19-godišnji maturant grafičke gimnazije koji se sprema za studij upravnog ili poreznog prava.
Na hodniku ga je dočekao otac Mario. Tata, priča Dino, gotovo nikad nije dolazio u školu. Bio je uplakan.
- Rekao mi je da je mama ranjena, da je u bolnici i da idemo kući - kaže Dino. Nije mu govorio detalje.
Kod kuće, gdje su Hvaleci živjeli s Ljiljaninim roditeljima, atmosfera je bila strašna. Svi su plakali, ridali, nisu se mogli suzdržavati.
- Nisam razumio što se događa. Prvo, stalno sam pitao kad ćemo mami u bolnicu, a svi su se značajno pogledavali. Drugo, nije mi bilo jasno zašto toliko strašno plaču ako će mama ozdraviti i brzo doći kući - prepričava Dino.
Oproštajno pismo
U svoj toj gunguli Dino je uključio televizor. Gledao je crtiće kako bi barem malo zaboravio što se dogodilo. Poslije crtića počele su vijesti. Vrtjela se slika njegove majke dok je voditeljica potreseno ponavljala kako je, zajedno s odvjetnicom Hajrom Prohić i ubojičinom bivšom ženom Gordanom Oraškić, ubijena u sudnici.
- Molim? Kako to misle ‘smrtno’ stradala. Pa mama je u bolnici. Izašao sam iz sobe, došao do tate i rekao što sam čuo. Tata je kleknuo pored mene i rekao ono najgore: mama je ubijena. Sledio sam se. Sjećam se da se u meni nešto fizički prelomilo. Počeo sam vrištati, imao sam napad bijesa, svojevrsni slom. Zatvorio sam se u WC. Počeo sam razbijati, lupati glavom o zid... Bio sam strašno vezan za mamu - priča Dino.
Ostali događaji, poput sprovoda, već su mu u magli. Sjeća se gomile brzojava koji su stizali, “velikih faca” na sprovodu, ogromnih vijenaca i maloga bijelog buketića koji je nosio i bacio na grob. Mami je napisao oproštajno pismo koje na groblju nije mogao pročitati. Pročitala ga je jedna žena, a Dino pamti kako nitko nije mogao suspregnuti suze dok je mami poručivao kako nije istina da se najbolja mama na svijetu neće vratiti i kako će i on sam doći na nebo kad umre, kako bi bio s “mamom svojega života”.
Pomoć od Grada
- Od tada je prošlo deset godina, a meni se čini da je nedavno umrla. Život dijelim na vrijeme prije i poslije mame. Dani i mjeseci nakon njezine smrti bili su grozni, nisam mogao ići u školu, bilo je dana kad nisam želio ustati iz kreveta. Dugo sam išao psihologu, nisam se mogao od nje oprostiti - priča Dino, koji je u spomen na mamu počeo pisati dnevnik u kojem joj se obraća i piše sve što mu se zanimljivo događa i što bi s njom želio podijeliti. Tata, po zanimanju trgovac, koji 20 godina radi kao zaštitar, u jednom je danu morao postati i otac i majka dvojici dječaka. I njega je, priča Dino, tragedija shrvala, više nego što im je ikada pokazao.
- No nije imao izbora, morao se ‘dići’ i nastaviti sa životom - priča Dino.
Nedugo nakon majčine smrti obitelj se preselila očevim roditeljima u Zapruđe, u mali jednoipolsobni stan. Šestero ljudi, kaže, jedva je uspijevalo živjeti u tom stanu, no očeva plaća nije im dopuštala više.
Tada su zamolili pomoć od Grada i prije pet-šest godina dobili su od Zagreba u najam trosobni stan u Središću, u kojem sada žive.
Vezan za baku
- Zahvalni smo na tome, no stalno smo u neizvjesnosti jer nemamo mogućnost otkupiti stan nego nam ‘visi’ moguće iseljenje nad glavom. Pisao sam o tome gradonačelniku Milanu Bandiću, no nije mi ništa odgovorio - kaže Dino.
Obitelj živi od očeve plaće, koju nije primio dva mjeseca jer je, kaže njegov poslodavac, kriza, majčine mirovine i 2000 kuna koje svaki mjesec sjedaju dečkima na račun od Zaklade Zlatko Crnić.
- Nije ne znam kako puno, ali možemo normalno živjeti. Otac se pobrinuo da nam ništa ne nedostaje - kaže Dino koji je posebno vezan za baku s kojom provodi većinu slobodnog vremena.
Dino danas rijetko izlazi, najviše voli otići sa psićem Terijem u šetnju ili popiti kavu u kvartu. Voli igrati kompjutorsku igricu Sims i slušati muziku. Njegov mlađi brat Vito, učenik prvog razreda grafičke škole, potpuno je drugačiji: igra nogomet, izlazi s društvom i, kaže Dino, mijenja cure. Kad je mama ubijena, bio je premali i gotovo je se uopće ne sjeća.
- Mislim da je tako lakše... - završava Dino.
Kristina Turčin
Osvetnički pohod
Dino je tada zadnji put vidio svoju majku. Sat i pol kasnije ubijena je na radnom mjestu, u Općinskom sudu u Zagrebu. Ubio ju je u pomahnitalom osvetničkom pohodu bivši policajac Mato Oraškić, čiju je brakorazvodnu parnicu vodila. Sutkinja Ljiljana Hvalec imala je 39 godina.
- Nevjerojatno je kako se bistro sjećam tog dana, iako sam imao samo devet godina. Zadnji sat u školi imao sam vjeronauk. Netko je pokucao na vrata i vjeroučitelj je izašao. Vratio se u razred i zamolio me da kratko izađem s njim. Bio mi je čudan, znao sam da se nešto dogodilo - priča Dino, danas 19-godišnji maturant grafičke gimnazije koji se sprema za studij upravnog ili poreznog prava.
Na hodniku ga je dočekao otac Mario. Tata, priča Dino, gotovo nikad nije dolazio u školu. Bio je uplakan.
- Rekao mi je da je mama ranjena, da je u bolnici i da idemo kući - kaže Dino. Nije mu govorio detalje.
Kod kuće, gdje su Hvaleci živjeli s Ljiljaninim roditeljima, atmosfera je bila strašna. Svi su plakali, ridali, nisu se mogli suzdržavati.
- Nisam razumio što se događa. Prvo, stalno sam pitao kad ćemo mami u bolnicu, a svi su se značajno pogledavali. Drugo, nije mi bilo jasno zašto toliko strašno plaču ako će mama ozdraviti i brzo doći kući - prepričava Dino.
Oproštajno pismo
U svoj toj gunguli Dino je uključio televizor. Gledao je crtiće kako bi barem malo zaboravio što se dogodilo. Poslije crtića počele su vijesti. Vrtjela se slika njegove majke dok je voditeljica potreseno ponavljala kako je, zajedno s odvjetnicom Hajrom Prohić i ubojičinom bivšom ženom Gordanom Oraškić, ubijena u sudnici.
- Molim? Kako to misle ‘smrtno’ stradala. Pa mama je u bolnici. Izašao sam iz sobe, došao do tate i rekao što sam čuo. Tata je kleknuo pored mene i rekao ono najgore: mama je ubijena. Sledio sam se. Sjećam se da se u meni nešto fizički prelomilo. Počeo sam vrištati, imao sam napad bijesa, svojevrsni slom. Zatvorio sam se u WC. Počeo sam razbijati, lupati glavom o zid... Bio sam strašno vezan za mamu - priča Dino.
Ostali događaji, poput sprovoda, već su mu u magli. Sjeća se gomile brzojava koji su stizali, “velikih faca” na sprovodu, ogromnih vijenaca i maloga bijelog buketića koji je nosio i bacio na grob. Mami je napisao oproštajno pismo koje na groblju nije mogao pročitati. Pročitala ga je jedna žena, a Dino pamti kako nitko nije mogao suspregnuti suze dok je mami poručivao kako nije istina da se najbolja mama na svijetu neće vratiti i kako će i on sam doći na nebo kad umre, kako bi bio s “mamom svojega života”.
Pomoć od Grada
- Od tada je prošlo deset godina, a meni se čini da je nedavno umrla. Život dijelim na vrijeme prije i poslije mame. Dani i mjeseci nakon njezine smrti bili su grozni, nisam mogao ići u školu, bilo je dana kad nisam želio ustati iz kreveta. Dugo sam išao psihologu, nisam se mogao od nje oprostiti - priča Dino, koji je u spomen na mamu počeo pisati dnevnik u kojem joj se obraća i piše sve što mu se zanimljivo događa i što bi s njom želio podijeliti. Tata, po zanimanju trgovac, koji 20 godina radi kao zaštitar, u jednom je danu morao postati i otac i majka dvojici dječaka. I njega je, priča Dino, tragedija shrvala, više nego što im je ikada pokazao.
- No nije imao izbora, morao se ‘dići’ i nastaviti sa životom - priča Dino.
Nedugo nakon majčine smrti obitelj se preselila očevim roditeljima u Zapruđe, u mali jednoipolsobni stan. Šestero ljudi, kaže, jedva je uspijevalo živjeti u tom stanu, no očeva plaća nije im dopuštala više.
Tada su zamolili pomoć od Grada i prije pet-šest godina dobili su od Zagreba u najam trosobni stan u Središću, u kojem sada žive.
Vezan za baku
- Zahvalni smo na tome, no stalno smo u neizvjesnosti jer nemamo mogućnost otkupiti stan nego nam ‘visi’ moguće iseljenje nad glavom. Pisao sam o tome gradonačelniku Milanu Bandiću, no nije mi ništa odgovorio - kaže Dino.
Obitelj živi od očeve plaće, koju nije primio dva mjeseca jer je, kaže njegov poslodavac, kriza, majčine mirovine i 2000 kuna koje svaki mjesec sjedaju dečkima na račun od Zaklade Zlatko Crnić.
- Nije ne znam kako puno, ali možemo normalno živjeti. Otac se pobrinuo da nam ništa ne nedostaje - kaže Dino koji je posebno vezan za baku s kojom provodi većinu slobodnog vremena.
Dino danas rijetko izlazi, najviše voli otići sa psićem Terijem u šetnju ili popiti kavu u kvartu. Voli igrati kompjutorsku igricu Sims i slušati muziku. Njegov mlađi brat Vito, učenik prvog razreda grafičke škole, potpuno je drugačiji: igra nogomet, izlazi s društvom i, kaže Dino, mijenja cure. Kad je mama ubijena, bio je premali i gotovo je se uopće ne sjeća.
- Mislim da je tako lakše... - završava Dino.
|
Ne mogu pustiti prošlost i sjećanja
U knjizi Dino opisuje i svoje najdraže ljetovanje, mjesec dana uoči majčine pogibije  Nakon što mu je umrla majka, Dino je počeo pisati dnevnik. Kad bi sve strovalio na papir bilo bi mu, kaže, lakše. S godinama, dnevnik je postao nešto više i danas izgleda kao knjiga misli i pjesama o majci.
Promijenio se “Kad sam ostao bez majke, cijeli moj svijet se srušio. Uvijek sam se pitao postoji li pravda? Zašto Bog uzima ljude pune dobrote i čistog srca, a lopuže, ubojice i ostale zle ljude ne?... Kad god bi mi bilo teško, sjeo bih i pisao. Pisao o majci, kako mi nedostaje. I tako je nastala ova knjiga”, piše Dino na početku. Stalno se pita zašto je majka morala otići, preispituje je li i sam kriv što je majka umrla. “Ponekad mrzim samoga sebe što sam se rodio. Da se možda nisam rodio, sve bi bilo drugačije. Ne bih imao ovu tugu i bol u sebi. Ja više nikada neću biti potpuno sretan. Moji poznanici mi znaju reći da sam se jako promijenio. I dalje sam sa svima dobar i volim izići s društvom, ali više nisam onaj isti”, piše Dino. Opisuje svoje najdraže ljetovanje, ono u ljeto 1999. godine na Korčuli, tek mjesec dana uoči tragične majčine pogibije. Sjeća se kako je jednom mami zatajio jedinicu iz matematike pa je bio kažnjen te kako je dobio dva kinderjaja kad je ispravio “kolac”. Ipak, većinom žali za prošlošću. “Ne mogu pustiti prošlost. Ne mogu pustiti uspomene”, piše. Detaljno je opisao i dan kad je saznao da mu je mama poginula te svoje odlaske na njezin grob. “Kad god sam na groblju, ja pričam s mamom. Imam osjećaj kao da je ona stvarno pokraj mene, kao da pričamo. Onda mi krenu suze”. Poruke sinu S vremenom je počeo razmišljati i što bi ona rekla njemu. Na kraju je napisao i knjižicu njezinih poruka iz raja. “U raju je sve bijelo i ljudi ne govore kao na zemlji. Govore dušom, iskrenom i čistom. Ne plači kad odem... ja ću te čuvati... Na ljubav moju vječno možeš računati jer ti si oduvijek bio moj mali Dino”, poručuje mama sinu. |
|
U
zaključanoj sobi u kojoj je ubijena nitko ne radi
Iako će se u rujnu obilježiti deseta godišnjica od smrti Ljiljane Hvalec, Dino i dalje svakodnevno misli na nju. - Često razmišljam kako bi bilo da je živa, da odemo na kavu, bismo li mogli o svemu otvoreno pričati, bi li bila stroga, sve me zanima... Često je i sanjam, i situacije koje se nisu događale i one koje jesu, poput naših ljetovanja, izleta, ručkova - priča Dino. Nije popuštala Njegova je mama, kaže, bila “prepametna”. - Sve je znala napraviti. Jednom je sama zamijenila WC školjku. Znala je rolati, voljela je voziti bicikl, skijati. Stalno nas je negdje vodila, posebno pamtim ljetovanja. Ali bila je opasna, nije popuštala nama klincima - priča Dino, dodajući sa smiješkom kako bi poludjela kad bi znala da je Vito, Dinin mlađi brat, počeo pušiti. - I mama je pušila, ali sjećam se kako nam je stalno govorila da nam ne bi slučajno palo da zapalimo cigaretu - kaže Dino. Sjeća se neobičnih stvari, maminih crvenih kolica za plac, hrpe registratora koje je donosila s posla i njezine upornosti da ga nauči vezati vezice na cipelama. - Na plac smo išli svaku subotu i ja bih gurao ta crvena kolica, tomu sam se veselio. Mama bi preko tjedna puno radila, a subotom bi bila s nama - priča Dino. Mama je bila odlična kuharica, ali je obožavala sve iz mora, što su dečki mrzili. Često ih je tjerala da jedu ribu i blitvu, koju i sada mrze, jer je to zdravo. A i slatkiše nisu mogli dobiti ako nisu pojeli ručak. - Ali kuhala je i fenomenalnu musaku i pravila odličnu pizzu. To se ne zaboravlja - kaže Dino. Crteži na zidu Sjeća se prvog dana u školi i mame kako ga krišom slika kroz prozor učionice. Sjeća se i njezine sobe na sudu, čiji je zid bio oblijepljen crtežima njezinih dječaka. - U toj je sobi ubijena. Soba je zaključana i nitko u njoj ne radi. Bio sam tamo još samo jednom, na neku godišnjicu, kad su je otvorili. Vidio sam na podu mrlje od krvi. Nikada više nisam otišao na sud - kaže Dino. |
Kristina Turčin