Trebalo je gotovo pola sata da shvatim što se od mene zapravo traži. Ali kako da ja to napravim, pa nikada nisam uređivala, ali koga da zovem, o čemu se treba pisati, pa to nije mala stvar. Dvije strane u Jutarnjem. - Slušaj - kaže simpatična novinarka - stavi ono što želiš čitati. I točka.
Mozak mi radi, ima toliko tema, politika, defenitivno politika, ali ne, oni su stalno tu. Netko poznat, mislim stvarno važan, pitat ću ga nešto. Možda ipak ne, i njih već ima. Treba se toga prihvatiti netko drugi, linija manjeg otpora i mobitel u ruci, a onda mi sine.
Pa nema njih, bar ne toliko. Drugih glasova. Onih koje čitam u svojoj sobi i koji me svaki put osvoje kvalitetom onoga što rade. Kvaliteta, toga nikad dovoljno. U književnosti, u idejama i stavovima, u pristupima.
I zat...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....