Gotovo 40 godina brinula je o drugima, a onda i sama trebala pomoć. Više od 15 mjeseci čekala je odgovor od države

Nena je bila seoska medicinska sestra. Ništa posebno. Ni riječi više od ovih nekoliko u dvije rečenice Nedjeljka Todorović ne bi rekla o sebi, jer joj to ne bi dopustila njezina skromnost i samozatajnost. U takvoj jednoj tišini i pomirenosti napustila nas je glinska patronažna sestra Nena. Prerano, nije napunila ni svoju 60.

Drugi su o njoj pričali više. Bake i djedovi koje je obilazila gotovo 40 godina po zapuštenim banijskim selima, pružajući im njegu i utjehu, noseći se s njihovim teretom, iako je potkraj morala nositi i svoj – karcinom. Snimala ju je televizija, o njoj su pisale novine. Proglasili su je i Ponosom Hrvatske.

Radila je sve dok se metastaze s lijevog plućnog krila nisu proširile do limfnog čvora ispod desnog pazuha, a potom i do mozga. Prošle godine u kolovozu morala je na bolovanje, a u studenome smo je posjetili. Predugo je radila s bolesnima i njihovim dijagnozama da ne bi znala što može očekivati od svoje, koju je imala crno na bijelo.

Nedjeljka Todorović

Robert Fajt/Cropix

Pričali smo o inkluzivnom dodatku. Iako teško bolesna, nije ga do tada dobila. Živjela je od 370 eura koje joj je država bila isplatila u dva mjeseca, a još je brinula o 88-godišnjoj majci sa 17 dijagnoza. Iza nje je bilo 15 mjeseci čekanja na odgovor države čiji je bila Ponos – ima li pravo na inkluzivni dodatak.

Morali smo je nagovarati da uopće progovori o svojim problemima jer je radije pričala o drugima. Dvaput je ponovila:

- Ne činim ovo samo za sebe, koliko je bolesnih u istoj situaciji.

Rješenje na koje je čekala godinu i tri mjeseca stiglo joj je za tri dana nakon što je završila u novinama.

Iz nadležnog zavoda nazvali su je već sat vremena nakon objave.

Sustav se, pokazalo se, ipak može pokrenuti kada mu se dovoljno glasno pozvoni na vrata. U protivnom ostaje tišina, a u njoj ljudi polako prestaju biti ljudi i postaju brojevi iz tablica. Oni o kojima je HDZ-ov saborski zastupnik, govoreći o inkluzivnom dodatku, izgovorio onu strašnu rečenicu: „Pa hvala Bogu da netko mora umrijeti.”

Eto, jedna manje na toj bilanci. Ali jedna više među onima zbog kojih bi nas trebalo biti sram što smo ih za života ostavili da čekaju. Koliko ih čeka i danas? Takvih, ni na koji način posebnih, baš kao što to nije bila ni sestra Nena. Samo što je nekima bila sve.