Sav naš mentalitet koji nas udaljava od uređenijeg života, potpomognut neažurnom upravom i inspekcijama na svim razinama, ogleda se na primjeru svakodnevne muke kakvu proživljava Marija Višnjić, stanarka obiteljske kuće na Mažuricama br. 9, i još neki njezini susjedi. Ilustrativno je to i za neugodnu istinu da u našoj zemlji, ne od jučer, najgore prođu oni koji se drže reda i poštuju javni prostor.
Miran gradski predio na uzvisini i friškom zraku s lijepim obiteljskim kućama uz Ulicu Mažurice zapravo je kukavno komunalno opremljen dio Šibenika. Stanari na višim točkama trpe zbog slabog pritiska vode te im na zadnjim etažama kuća jedva kaplje iz slavina, a već dugi niz godina koriste privremenu kanalizaciju nedostatnog promjera cijevi. I javna rasvjeta postavljena je samo na jednom dijelu ulice bez odvodnje te se sva oborina slijeva asfaltom.
Davni propusti
Zato je Marija Višnjić u dogovoru sa susjedima i Vijećem gradske četvrti potaknula potpisivanje peticije gradskoj upravi sa zahtjevom da se što prije provede rekonstrukcija njihove zapuštene ulice zastale u nekom drugom vremenu, piše portal Šibenski.
Ne izgleda tako na prvi pogled kad se s Rokića zađe na Mažurice, to više što je gradska uprava prva u zemlji provela Aglomeraciju. Mažurice su, međutim, ostale džep izuzet od višegodišnjeg opsežnog komunalnog poduzimanja, uostalom, kao i još neki gradski predjeli jer Aglomeracija nije obuhvatila ama baš sve.
Ma koliko da je uspješno provedena Aglomeracija na ponos Gradu čija sadašnja uprava nije odgovorna za davne propuste na Mažuricama, toliko otezanje da riješi dugogodišnje probleme baš i nije na diku gradskim službama, negoduju stanari.
Niti reakcije gradskih službi na pritužbe Marije Višnjić nisu primjerene zadaći servisa građanima, kako se požalila tek nakon nekoliko pismenih predstavki upućenih gradskoj upravi od sredine siječnja do prije neki dan.
Gotovo 40 godina - točnije 38 - dio privremene kanalizacije prolazi njezinom privatnom parcelom, tvrdi Višnjić.
Ona i pokojni muž Josip, za kojeg kaže da su mu "upravo ti problemi skratili život", u namjeri da se bez oštrijeg sukobljavanja dogovore s gradskim upravama, godinama su usmeno urgirali da se to konačno riješi i sadašnji cjevovod slabog promjera zamijeni adekvatnim te premjesti pod ulicu, na javno zemljište.
- Mi smo drage volje pristali da kanalizacija prođe našim terenom. Bilo je to najbolje i najbrže rješenje za sve nas koji smo tad, sredinom 80-ih godina, gradili kuće. Nastajali su u međuvremenu i novi objekti i svi su se, naravno, priključivali na isti uski cjevovod, a sve više ljudi iznajmljuje apartmane. Imali smo smrdljivu poplavu u garaži zbog toga i ta je kanalizacija glavni razlog zašto nismo zidom ogradili cijeli svoj teren, nego je više od dva metra našeg zemljišta, ili 20-ak kvadrata, u međuvremenu postalo dijelom ulice - govori Marija Višnjić i pokazuje na crvenu oznaku na asfaltu pred kućom koja je, tvrdi i potkrepljuje faksmilom nacrta kuće, granica njezina terena.
- Nismo željeli ograđivati, tad smo razmišljali, da nam se danas-sutra ne prekopava unutar našeg zemljišta, a i vjerovali smo da će to ubrzo biti riješeno - objašnjava Marija Višnjić. Zbog slabog pritiska vode, niti ona, poput još nekih susjeda, ne može iznajmljivati stan u visokom potkrovlju u kojem su slavine stalno suhe.
Nevolja ne ide sama
Kako jedna nevolja obično ne dolazi sama, kasniji graditelji, bliski susjedi na suprotnoj strani ulice - a riječ je o tri-četiri kuće s prostranim dvorištima - prisvojili su po više od dva metra ulice i ogradili se zidovima, stvarajući time suženje na cesti koje zbog položaja na okuci najviše pogađa upravo Mariju Višnjić. Susjedi su to uzeli bez ikakvih pravnih posljedica, napominje sugovornica o onome što se na tom dijelu ulice primjećuje na prvi pogled. Ona je u to vrijeme, veli, bila u Münchenu, a muž je cijeli rat bio branitelj. Posvuda je boravio, kući najmanje.
Tim susjedima nije bila smetnja niti zakonska odredba prema kojoj se oko trafostanice ostavlja stotinu četvornih metara slobodnog prostora. Sad je taj objekt uvučen, a bio je odmah uz cestu! Mariji nije poznato da je HEP na tu uzurpaciju reagirao. Jednako kao svojedobne gradske vlasti na okupaciju dijela ulice, ni moćno državno poduzeće očito nije poduzelo ništa.
U riječ-dvije, ulica normalne širine za dvosmjerni promet sad je na tome dijelu toliko uska da se automobili ne mogu mimoići. Ta joj je uzurpacija ozbiljno promijenila konfiguraciju.
- Da onaj donji susjed nije uvukao ulaze u svoje garaže i ostavio prostor bez ogradnog zida, automobili se ne bi imali gdje sklanjati onima iz suprotnog smjera - pokazuje na situaciju pred svojom garažom iz koje može izići za upravljačem jedino s glavom u torbi.
- Svi iz gornjeg smjera zbog toga suženja zapravo voze lijevom, umjesto desnom stranom, a meni okuka smeta preglednosti. Svakakve sam prostačke uvrede doživljavala od mladih vozača koji bi doletjeli s gornje strane, dok mi nije dozlogrdilo to ponižavanje, pa sam zaoštrila ton s gradskom upravom. Jednom je i moj sin, koji inače živi u Zagrebu, trebao reagirati da smiri bezobrazluk jednog vozača - požalila se Marija za portal Šibenski, dodajući da se osjeća kao u zatvoru.
Mogli su odgovoriti
- Gradu smo, eto, prepustili dio svoga zemljišta, a sad mi nisu u stanju kulturno odgovoriti na moje traženje da barem postave prometni znak suženja puta, da se ne dogodi kakvo zlo.
U jednom trenutku napravila je ono što je najavila gradskim službama te je postavila drvene prepreke povezane plastičnom trakom duž linije na ulici koju smatra granicom svoga terena. Da se tim dijelom ne odvija promet, nesmetano bi mogla izlaziti iz garaže, no, jasno, netko je prijavio zapreke na cesti, na što je reagirala prvo policija, a potom i gradski redari na njihov poziv.
- Više nisam znala što bih. Da u 80. godini života nemam mira, nego se moram sporiti, ne mogu vjerovati - kaže sugovornica s tonom razočaranja u glasu.
- Osim znaka suženja, tražim i da se povuče linija duž ove moje granice, preko koje se ne bi prometovalo, da konačno na miru mogu izaći iz garaže - govori Marija Višnjić i kaže da neće stati u svojim zahtjevima, makar išla i do Sabora.
- Nikako mi nije jasno kako je moguće da bageri izlaze rušiti bespravno podignute kuće, a zidove podignute na javnome nitko ne dira - zaključuje.