Nije da bih to ikome poželio. Dapače, htio bih da rat nikada nitko ne doživi. Ali, ponekad, kada se uhvatim u razmišljanju o tome kakav je život u Vukovaru danas, razmišljam o tome što bi naša država učinila da su nas kojim slučajem ‘91. napali Talijani, ili možda Slovenci, da su eventualno Mađari udarili na sjevernu Hrvatsku? Kako bi danas izgledala Istra i jadranska obala, što bi bilo od Zagreba, kako bi se razvijalo Međimurje? Bi li i oni bili gospodarski zapušteni, ekonomski uništeni, socijalno zdrobljeni kao što smo mi u Vukovaru? Neću odgovoriti na to pitanje, prepuštam da to učine drugi”, riječi su jednog vukovarskog dužnosnika s kojim smo prije nekoliko dana neformalno razgovarali o stanju u Gradu heroju 25 godina nakon njegova ratnog stradanja. Na razvalinama vojnog orgijanja danas je izrastao grad koji se može podičiti lijepom vizurom. Puno toga je izvana obnovljeno, uređeno, dotjerano... I premda ni u tom smislu nije sve završeno, Vukovarci će se složiti da bi bili prezadovoljni da je u toj mjeri obnovljeno i njihovo gospodarstvo. A ono ne da nije obnovljeno i ne da se u njega s državne razine nije ulagalo, nego se stječe dojam kako se Vukovaru dodatno otežavalo.
Gotovo svi gospodarski potencijali Vukovara, izuzmemo li Vupik koji je u sustavu Agrokora, i danas su u vlasništvu države. Pritom se prvenstveno misli na nekadašnji gigantski kombinat Borovo i prostor na kojem se on nalazi, a koji je unatoč položaju uz velebni Dunav potpuno neiskorišten. Štoviše, devastiran i zapušten. Netko će reći da je država ipak svih ovih godina održavala tvrtku Borovo na životu i to nitko u Vukovaru neće poreći, ali s druge strane, može se zaključiti i da je to bio samo privid, kako je to bilo samo i jedino iz razloga da ne dođe do bunta među ljudima, jer da su odustali i od takvog, po mnogim detaljima jadnog Borova - kakav je dugo godina bio - tada bi se doista svi Vukovarci mogli komotno iseliti iz svoga grada. No, isto tako, sve to vrijeme gradske političke elite prihvaćale su takvu situaciju zdravo za gotovo. Nikada se niti jedna politička opcija, niti jedan gradonačelnik nisu jasno i glasno suprotstavili državnoj politici prema Vukovaru, rekli sve ono što su u sebi mislili i potiho između sebe razmjenjivali. Šutjeli su i trpjeli. Što zbog straha za svoje sinekure, što zbog neodlučnosti, što zbog nesposobnosti da bilo što pokrenu. No, danas je definitivno dogorjelo. Danas se više ne šuti, a predvodnik ove svojevrsne revolucije, ove nove bitke za Vukovar njegov je gradonačelnik Ivan Penava, koji je uperio prstom u sve Vlade od hrvatske neovisnosti do danas optuživši ih da su krive što je Vukovar danas u tako groznoj situaciji.
Grad u koji se svi i danas kunu već je godinama prepušten sam sebi, a o tome kakva je njegova sadašnjost u odnosu na prošlost, u odnosu na vrijeme prije četvrt stoljeća, najbolje svjedoče brojke koje jasno upućuju na to da smo svjedoci nove vukovarske tragedije.
Te 1991. u Vukovaru je živjelo 44.639 stanovnika, od kojih je 28.806 bilo zaposleno, a BDP je iznosio 9300 USD. Za usporedbu, tadašnja SR Hrvatska imala je BDP 8155 USD. Prema popisu stanovništva iz 2011., u Vukovaru žive 27.683 osobe, što je manje od broja zaposlenih ‘91. Prošle godine posao je imalo 9216 osoba, što je 68 posto manje nego ‘91., a BDP u Vukovaru iznosi 4488 USD, dok je u Hrvatskoj 11.044 USD. Zaključno, u Vukovaru je danas manje stanovnika nego što je prije rata bilo zaposlenih, BDP je niži za 52 posto nego prije 25 godina, dok je u Hrvatskoj u odnosu na isto razdoblje porastao za 35 posto.
Rat je, naravno, učinio svoje. Osim ljudi i njihovih sudbina, devastirao je infrastrukturu i gospodarstvo. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete utvrdila je da ona u Vukovaru izravno iznosi 9,5 milijardi kuna, a neizravno i četiri puta više. Od tih 9,5 milijardi, polovica je, dakle 4,6 milijardi, šteta u gospodarstvu, pri čemu su najveću štetu pretrpjele tvrtke Borovo (1,9 mlrd.), Vupik (1,3 mlrd.), Vuteks (950 mil.) i Velepromet (81 milijun kuna). Nakon okončanja mirne reintegracije država je krenula u obnovu grada i do danas u tu svrhu uložila 3,5 milijardi kuna, što je tri puta manje od izravno procijenjene ratne štete. Od toga je 1,7 milijardi otišlo za obnovu stambenog fonda, što znači da je i u gospodarstvo uloženo tri puta manje od izravne štete. Tu se doista treba vratiti na razmišljanje našeg sugovornika s početka teksta i zapitati se bi li se u ovakvim omjerima obnavljali Istra, Dalmacija, Zagreb, Međimurje...
- Nakon 25 godina nečinjenja, država treba odlučiti hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti. Ako država nešto ne učini i ako nastavimo ovim tempom, trebat će nam 100 godina da se vratimo na predratne pozicije, poručio je prošli mjesec Penava u dramatičnom obraćanju javnosti. Skinuo je rukavice i zatražio ono što smatra da grad kojemu je na čelu zaslužuje. Gradskoj upravi manevarski je prostor sužen. Nekretnine na kojima bi mogli razvijati ozbiljno gospodarstvo u posjedu su države, što se prije svega odnosi na prostor kombinata Borovo. Ono što je Grad mogao, kaže Penava, to je i učinio. U posljednje dvije i pol godine za poticaje u gospodarstvu izdvojili su 11,3 milijuna kuna, pri čemu je najviše novca potrošeno na poticanje otvaranja novih radnih mjesta, čime ih je otvoreno 150. Grad, naime, tijekom 12 mjeseci daje subvenciju za svako radno mjesto - 500 kuna za uslužne djelatnosti, 800 kuna za proizvodne i 1000 kuna ako je zaposleno dijete poginulog hrvatskog branitelja. Tu je i nabava novih strojeva i opreme, nastupi na sajmovima, edukacije zaposlenika... Mnogo je obrtnika i poduzetnika iskoristilo tu mjeru, a za ovu godinu sav su novac potrošili već krajem kolovoza, pa će za ubuduće morati povećati izdvajanja. Poduzetnike koji otvore pogone u gospodarskoj zoni oslobađaju komunalnog doprinosa te im je osiguran besplatni priključak na plinsku mrežu. Svaki novootvoreni obrt ili j.d.o.o. pomažu sa 10 tisuća kuna, a takvih je u posljednje dvije godine bilo oko 80. Poduzetnicima početnicima, pak, u Poslovno-inovacijskom centru BIC nude besplatne prostore za inkubaciju.
- Radimo maksimalno kolike su nam mogućnosti. Sve je više malih i srednjih tvrtki s po 10 do 50 zaposlenih, a uskoro će biti i novih ulaganja, jer dolaze Slovaci, Poljaci, Talijani s investicijama u gumarstvu, kamenu... No, treba nam i velikih pogona, pa puno nade polažemo u otvaranje tvornice parketa koju planira pokrenuti veliki talijanski koncern Florian. To bi nam u Vukovaru donijelo 300-350 novih radnih mjesta, a u popratnim djelatnostima još 150. I upravo tu, na tom projektu vidjet ćemo kako država diše.
Poduzetnik je izabrao Vukovar zbog njegova odličnog geostrateškog položaja, blizine Dunava i spačvanskog bazena, ali neće krenuti s projektom dok mu Vlada, odnosno Hrvatske šume ne daju garanciju da će imati dovoljno kvalitetne sirovine slavonskog hrasta - kaže Penava.
Najviše ljudi u Vukovaru zapošljava Borovo, a slijedi ga Vupik, no gradski proračun ima najviše koristi od Prvog plinarskog društva i njegovih tvrtki kćeri koji imaju sjedište u Vukovaru, pa u njemu ostaju i prihodi od njihova poreza na dohodak. Najveća, pak, gospodarska investicija bilo je otvorenje tvornice lijekova, dodataka prehrani i kozmetike Yasenka, koju je 29. prosinca 2014. otvorio mr. sc. Radwan Joukhadar, vlasnik farmaceutske tvrtke Medical Intertrade i zdravstvene ustanove Ljekarne Joukhadar. Uložio je u nju 10,5 milijuna eura, a Vukovar je odabrao iz sentimentalnih razloga, jer je to njegov drugi dom, s obzirom na to da je u Vukovaru počeo raditi 1979. nakon završenog studija farmacije. Nije za svoju investiciju dobio nikakve beneficije, ali je osjećao potrebu vratiti dug gradu koji mu je pružio prvu priliku. Danas na području Vukovarsko-srijemske županije zapošljava oko 100 ljudi, a san mu je proširiti kapacitete tvornice i u njoj zapošljavati 500 ljudi.
Nakon Penavina istupa, Banski su se dvori, čini se, trgnuli. Jučer je održana i sjednica Vlade u Vukovaru, na kojoj je donesen i niz odluka o konkretnoj pomoći ovom gradu, međutim ne i ona koju svi očekuju, a to je da Vukovar dobije status grada od posebnog ekonomskog i socijalnog interesa za državu, s nižim kamatama i porezima za ulagače. To bi bio konkretan potez kojim bi se, uvjereni su Vukovarci, njihov grad podigao na predratne razine. No, umjesto toga, posljednjih smo dana svjedoci žestokog sukoba na relaciji Grad Vukovar - Vukovarsko-srijemska županija. Ne bi to bilo ništa čudno da je na jednoj razini HDZ, a na drugoj SDP. No, ovo je unutarstranački sukob u HDZ-u, koji prijeti da eskalira u pravi rat, a takve se i izjave posljednjih dana odašilju iz Vukovara prema županu Boži Galiću, inače iz Vinkovaca. Činjenica je, naime, da Vukovar, iako formalno sjedište i središte Županije, to nikada nije postao te da je županijska vlast centralizirana u Vinkovcima.
Bila je to godinama bolna rana za Vukovarce, no sve je kulminiralo najavom početka realizacije projekta Kanal Dunav - Sava, koji je Županija, ali i država odredila strateškim ciljem. No, Vukovarci ga ne žele. Smatraju da je to kontraproduktivno za njihov grad, da će uništiti i ono malo nade koju imaju o svjetlijoj budućnosti, ali i narušiti ekosustav i vizuru cijeloga kraja, pri čemu će, pak, korist od toga, smatraju, izvući samo vinkovački kraj. Protiv kanala složno su ustali i HDZ i SDP i SDSS. Hrvati i Srbi, valjda prvi put od mirne reintegracije, donijeli su važnu jednoglasnu odluku kojom traže odustajanje od tog projekta. Ne žele da se ikad realizira. U svakom slučaju, to je novi vrući krumpir i za HDZ i Vladu Andreja Plenkovića, koji će očito u svom mandatu s Vukovarom imati puno posla.
No, možda je bilo i krajnje vrijeme da se netko ovim gradom ozbiljnije pozabavi i da ga počne promatrati u smislu prosperiteta i razvoja, a ne samo skupljanja političkih poena, manipulacije braniteljskom i stradalničkom populacijom s ciljem ispunjavanja partikularnih osobnih i stranačkih interesa, a koji su nerijetko zadirali i u neka Ustavom zagarantirana prava. Dok se to radilo i vodilo brige samo o tome, Vukovar je propadao i ostajao konzerviran u ratnoj atmosferi iz koje bi, četvrt stoljeća nakon tri njegova najteža i najkrvavija mjeseca, valjda napokon trebao izaći. Naravno, uz uvijek prisutno sjećanje i pijetet prema svim njegovim žrtvama.