Od političkog ega veći je samo onaj znanstvenički! S nekima od njih teško je biti u istoj prostoriji, osobito bez 'otvorenog' prozora, odnosno 'provjetravanja', s konkretnim životnim nevoljama koje bi barem dijelom ublažile njihov egocentrizam koji ponekad koketira i s narcizmom. Sve dok ta egomanija politike i znanosti ostane u njihovu dvorištu, situacija je za građane podnošljiva, ali kad se 'kućne svađe' presele u javni prostor, šteta je ogromna jer se postojeća dezorijentacija u neveselim vremenima krize samo produbljuje. Od politike smo na to navikli, ali kad se politikantstvu pridruže znanstvenici, to postaje opasno - ako ni zbog čega, onda zbog mentalnog zdravlja građana.
Naime, potpuno je jasno da bez znanosti ne možemo, da je ona uglavnom put u bolje sutra, da ni cjepiva koje bi nas trebalo riješiti noćne more koronavirusa bez nje ne bi bilo. Treba nam da nas 'vraća' na pravi put kad nas interesi vode u krivom smjeru, kad nas uhvati malodušnost, bezizlaznost... No, to što se gotovo od početka pandemije covida-19 događa na hrvatskoj znanstvenoj sceni i sceni znanstvene dijaspore nije ono što se od znanosti očekuje. I zadnji prijepori politike i znanosti u svojoj biti nisu ono što 'žulja' znanstvenike, već njihov međusobni odnos u kojem svi žele biti pobjednici, zaslužni za što god u odnosu na one koji 'pričaju gluposti', u odnosu na moje 'nad argumente'.
Jedni bi nas zaključali, u lockdown, drugi tvrde da 'nema dokaza da bi zaključavanje pomoglo', treći kažu da iz njemačke, kanadske ili neke druge fotelje bolje vide što građanima treba i čega im je dosta, četvrti vode vodu na svoj mlin nekih budućih pozicija, peti bi da se samo oni čuju jer samo njihove ideje vode u bolje sutra, šesti kažu sve je pod kontrolom, sedmi govore o raspadu svega i svačega...
A građani? Strepe! Njima su samo, uz ono što im svakodnevno servira politika kao 'boljitak za njihovo bolje sutra', trebala rakova djeca znanosti da ih potpuno slude u ova luda vremena. Neki su, kažu, mazohistički nekoliko puta pročitali 'pismo znanstvenika' i pokušali iz njega 'izvući' konkretne prijedloge koji bi im život učinili podnošljivijim dok nas stvarna znanost ne izbavi iz tunela u kojem trenutno živimo. Na žalost, već početak pisma ne ulijeva optimizam zbog 'mog obračuna s vama', odnosno s kolegama s kojima se ne slažu - i u tome nema ničeg lošeg. Reklo bi se, vi se izvrijeđajte, ali nemojte maltretirati građane. Vaše svađe neka ostanu na razini četiri zida, a ako pretjerate, pozovite se na 'zakon o zabrani nasilja u obitelji'.
Ni nastavak čitanja nije otkrio toplu vodu koja bi mogla smanjiti velike koronabrojke u Hrvatskoj, što bi od znanstvenika trebalo očekivati pa i ako ona na kraju neće dati rezultata. Umjesto toga, sve se svodi na teoretiziranje tipa trebamo više informacija, trebamo registre, trebamo brojati umrle izvan bolnica, trebamo više testiranja... I da sve to trebamo, bi li baš to, uglavnom administriranje, koliko i u kojem vremenu dovelo do, primjerice, većeg pada broja zaraženih, umrlih i hospitaliziranih. Tih znanstvenih podataka u tom pismu nema, a to bi 'prijedlog znanosti' trebao sadržavati.
'Šlagvort' pisma je preporuka prema kojoj trebamo 'najoštrije mjere koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće'! 'Dragi svi', kad bi oštrina mjera ovisila samo o političkim i ekonomskim mogućnostima hrvatskih građana, nošenje maski bio bi vrhunac mjera, a za neke ni to. No, građanima je to već poznato i za to im ne treba znanstvena teorija, već praksa kojom će 'pokrpati' živote urušene koronom ako uspiju preživjeti.