Na lokalnim izborima 2009. prvi je put u Hrvatskoj proveden neposredni izbor gradonačelnika i župana te je na taj način u našoj lokalnoj samoupravi prihvaćen sustav koji je prisutan u velikom broju europskih država. No, pokazalo se da podjela ovlasti između gradonačelnika i vijeća nije dobro određena ili je često nejasna, da gradonačelnici često ne izvršavaju odluke vijeća, da je postupak donošenja proračuna i način njegova izvršenja pun zakonskih propusta, da je gradonačelnike praktički nemoguće smijeniti putem referenduma, a da nadležna ministarstva nemaju nikakve instrumente da sankcioniraju nezakonito ponašanje pojedinih 'lokalnih šerifa'.
Svima je stoga bilo jasno da su nužne izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi. Međutim, izmjene zakona koje je Vlada uputila na prvo čitanje u Sabor u mnogome nisu prihvatljive. Ono što najviše zamjeram predloženim novim zakonskim rješenjima jest prihvaćanje koncepcije suprotne Ustavu, a to je da će ubuduće građani pravo na lokalnu samoupravu ostvarivati putem izbora gradonačelnika i župana, a ne preko svojih predstavnika u vijeću, kako piše u Ustavu.
Nesmjenjivi
Nakon prvih neposrednih izbora mnogi su počeli govoriti o gradonačelnicima kao ‘lokalnim šerifima’. Ako Sabor prihvati predložena zakonska rješenja, o njima ćemo ubuduće govoriti kao o ‘lokalnim carevima’ zbog toga što će iz položaja i ovlasti gradonačelnika proizlaziti njihova još veća politička moć nego što je danas.
Najkraće rečeno, gradonačelnici bi trebali biti praktički nesmjenjivi od građana (jer se ukida opoziv putem referenduma), a nadležna državna tijela ih ne mogu smijeniti zbog kršenja zakona (kao što je to uobičajeno u drugim državama). Imat će i bitno veće ovlasti samostalnog imenovanja uprava i nadzornih odbora u gradskim trgovačkim društvima te mnogim drugim pravnim osobama, oni već sada daju suglasnosti na cijene komunalnih usluga, imat će pravo veta na moguće izmjene proračuna koje bi željelo učiniti vijeće, mogu i nadalje biti istovremeno i zastupnici u Saboru, što bitno jača njihov politički položaj, a jedino čega bi se eventualno mogli bojati jest da vijeće odbije izglasati proračun pa da to dovede do novih izbora za gradonačelnika i vijeće.
Potrebna izmjene
No, uza sve ovlasti koje imaju, a naročito ovlasti imenovanja vijećnika i drugih s njima povezanih osoba na dobro plaćena mjesta u nadzornim odborima, imat ćemo zaokruženi sustav političke korupcije, gdje je nerealno očekivati da će vijećnici glasati za “samoraspuštanje” kako bi se riješili gradonačelnika koji ih je imenovao na različite unosne položaje ili im na drugi način pogoduje.
Zamislite, primjerice, gradonačelnika Zagreba koji može istovremeno biti i predsjednik Sabora, koji sam odlučuje o svim imenovanjima u Zagrebačkom holdingu i stotinama drugih imenovanja, ima pravo nametnuti svoj proračun Skupštini i sam ga izvršavati, a ne mogu ga smijeniti ni građani, ni Vlada, ni Sabor, a ni Visoki upravni sud ili Ustavni sud. To više neće biti druga najmoćnija izvršna funkcija u državi, već vjerojatno najmoćnija. Ovlasti kakve se žele dati našim gradonačelnicima nema ni američki predsjednik, kao izvorni primjer predsjedničkog sustava, jer bez Senata ne može imenovati nikoga, nema veto na proračun, a može i odgovarati u postupku impeachmenta za kršenje Ustava i određena kaznena djela.
Što treba izmijeniti u sadašnjim prijedlozima?
Prvo, vijeće mora imati ovlast donošenja proračuna, bez veta gradonačelnika, jer to zahtijevaju temeljni dokumenti Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe.Ovlast imenovanja mora biti uravnotežena tako da, najmanje, gradonačelnik predlaže uz suglasnost vijeća. Treba jasno propisati odgovornost gradonačelnika za eventualna kršenja zakona i predvidjeti njihovo razrješenje od nadležnog državnog tijela, uz obveznu pravnu zaštitu tako razriješenoga gradonačelnika preko tužbe Visokom upravnom sudu.
Nadalje, razrješavanje sukoba gradonačelnika i vijeća može se predvidjeti kroz institut obostranog raspuštanja, ali to je primjerenije u situacijama kada vijeće ne prihvaća izvješće o radu gradonačelnika, koje i po sadašnjem zakonu on podnosi polugodišnje. Kakvoga smisla ima čekati do prosinca i donošenja proračuna da se razriješi sukob dvaju tijela, a da ona tijekom cijele godine opstruiraju jedno drugo u radu, a na štetu građana. Eventualno raspuštanje obaju tijela nakon nedonošenja proračuna značilo bi istovremeno da tijekom više mjeseci sljedeće godine nitko u gradu ne bi mogao raditi nikakve kapitalne projekte, jer ne bi bilo proračuna i programa javnih potreba.
Sukob interesa
I, konačno, ali ne najmanje važno, građani moraju imati zakonsko pravo da opozovu svoga gradonačelnika i prije isteka mandata, ako je iznevjerio njihovo povjerenje. Ne prihvaćam mišljenje, koje se neformalno može čuti, da građanima treba uskratiti pravo na opoziv, jer su si sami krivi što su izabrali takvoga gradonačelnika pa neka sada žive s tom odlukom. Predlažem i jednostavno pravilo za opoziv - da bi gradonačelnik bio razriješen dužnosti, mora za to glasovati većina glasača i pritom za opoziv mora biti najmanje toliko glasova koliko ih je bilo pri izboru gradonačelnika.
Da ne zaboravim - gradonačelnici ne smiju istodobno biti i saborski zastupnici, i to zato što ‘gradonačelnički lobi’ u Saboru u negativnom smislu bitno utječe na sadržaj zakona koji propisuje njihove ovlasti u gradovima kojima upravljaju. Nedvojbeno je riječ o sukobu interesa.