KNIN Neka mi daju u Splitu jednu jedinu prostoriju i vratit ću se istog trena. Više bi volila osjetit miris Matejuške nego ne znam šta. Ovdje se nemam kome javiti, s kim popričati, nema rasvjete, asfalta, dućana, a susjeda ne možeš pitati ni mrvicu soli. Zamislite samo kako izgleda kad padne noć. Sama u kući koja je više nalik šupi, a vlaga stišće sa svih strana, prokišnjava s krova, probija iz podova od puknutih cijevi, dođe mi da skričim.
Ali, svome pokojnom mužu obećala sam da ću dovršiti ono što je on započeo, pa makar me ne bilo - dočekala nas je već s vrata sa žalosnom pričom Splićanka Ines Maretić u svom privremenom kninskom domu u Kovačiću, na periferiji Knina, koji je, kako bi rekla, više „dom za vješanje“ nego za stanovanje, piše Slobodna Dalmacija.
Ines ima 54 godine, a doima se daleko starijom. Blijeda, suha ženica, niska, tanka ko prut, nema više od 35 kila. Živi od 800 kuna socijalne pomoći i - gladuje… Knin je postao grad njezine patnje.
U Knin je došla davne 1997. sa suprugom i dvoje djece. Stigli su na poziv hrvatske Vlade koja je nakon Oluje nudila i posao i stan onima koji su spremni doći i živjeti u Kninu. Obitelji Maretić, koja je mijenjala jedan podstanarski smještaj za drugim, i od Splita, preko svih sedam Kaštela, dospjela do Trogira, u potrazi za što jeftinijim stanom, taj se poziv činio kao dar s neba.
Suprug je od znanca čuo da u Kninu ima puno praznih stanova i kuća, da se može lako dobiti i posao, spakirali su se, i s dva kamiona namještaja krenuli u svoju kninsku avanturu. A ona ih je skupo stajala. Inesina supruga koštala je i života. Umro je, kaže Ines, izjedan mukom i grižnjom savjesti što nas je ovdje doveo, a ništa nije riješio, ni posao ni stan. Ni u Splitu, ni u Trogiru nismo imali puno, ali smo živjeli kao ljudi.
Ovdje smo izgubili svako dostojanstvo i nadu da će nam ikad biti bolje - nekako fatalistički rezimira svoj položaj i svoje životne šanse Ines Maretić.
- Kad god nas pitaju odakle smo, a mi kažemo iz Splita, svi u čudu vele: Pa što ste dolazili ovdje?!
Naš je najveći grijeh što smo doselili iz Splita koji nije bio u ratnoj zoni. Ali, što smo mogli, bili smo podstanari, potucali se po tuđim kućama, jedva plaćali podstanarstvo, a Vlada je pozivala ljude da dođu u Knin i sve će im biti riješeno. Ponadali smo se da nam se sreća osmjehnula…
Kad su 1997. doselili, suprug se odmah javio u TVIK radi posla, ali nikad od njih nije dobio nikakva odgovora, ni poziva ni odbijenice. Ni Ines nikad nije dobila nikakav posao u Kninu. Kad je vide onako sitnu, mršavu, kaže, misle da nije sposobna ni za kakav rad. Pomalo ogorčeno dodaje kako se u Kninu samo Bosanci zapošljavaju i stambeno zbrinjavaju…
Otkad su došli u Knin, Kovačić kao da im je suđen. Najprije su živjeli u kući čiji je vlasnik bio u Srbiji, a uselili su po preporuci jednog policajca iz Trogira koji je također došao u Knin po svoju bolju životnu priliku.
- Tu smo bili dvije godine i nismo plaćali ništa. Ali, vlasnik se vratio iz Srbije i mi smo se morali iseliti. Muž je otišao u APN tražiti da nas zbrinu. Doveli su nas u ovu kuću, opet u Kovačić, i mada nismo bili zadovoljni takvim smještajem, rekli su nam otvoreno da birati ne možemo. I tako smo uselili u Kotoraševu 99, uz najam od jedne kune mjesečno. Ugovor je 28. svibnja 1999. potpisao moj muž Boris Maretić kao najmoprimitelj i direktor APN-a Zagreb Davor Rajčić.
Godinu dana plaćali smo po kunu mjesečno, a onda se promijenio zakon, stigla nova rješenja, svakim danom postajalo je sve teže. Krov je prokišnjavao, trebala mu je hitna sanacija, a mi za to nismo imali novca. U APN-u su nam kazali da nemamo pravo na građevinski materijal. A i da smo imali, ne znam kako bi platili radnike, jer smo živjeli od socijalne pomoći…
Kad se suprug razbolio i više nije mogao na noge, za kišnih dana morao je preskakati posude s kišnicom koja se slijevala s rasutog krova. Kako je za njega to bio nesavladivo, ubrzo je sve radio u jednoj prostoriji iz koje nije izlazio…
- Kucali smo na sva vrata u Kninu, molili da nam obnove krov ili osiguraju drugo stambeno rješenje. Prije tri godine su nam odobrili obnovu, ali smo to odbili. Za nas to nije rješenje jer je krov propao, vodovodne cijevi su popucale, digle se podzemne vode. Na staru godinu krov nam je skoro izgorio.
Trebalo je uložiti veliki novac za obnovu. A mi smo, s dvoje djece, živjeli od 1300 kuna socijale. Pa i da smo uzeli građevinski materijal preko APN-a, recite sami, kako bi mi mogli platiti radnike - pita nas ogorčeno Ines, odbijajući tvrdnje APN-a da u Kninu nema slobodnih stanova.
Ines danas živi sama, od 800 kuna socijale i kad plati režijske troškove, nema ni za kruh. Telefon je otkazala. Ne može ga plaćati. Od Centra za socijalnu skrb dobila je jednokratnu pomoć od 1500 kuna, ali nigdje nije navedeno da je to za troškove sahrane supruga, pa sad nema pravo na njihovu potporu. Kažu, iskoristila je… Struju plaća oko 220 kuna mjesečno, vodu zatvara zbog puknutih cijevi, pa svaki treći dan napuni kante za potrebe domaćinstva, nema TV ni telefon i – gladuje.
- Ne mogu je više gledati niti slušati kako plače da je gladna. Srce mi se para, a ni sama joj ne mogu pomoći, jer ne radim i živim također od socijalne pomoći - reći će kroz plač kći Nenada. Krov smo pokušavali krpati, priča Nenada, ali voda uvijek nađe svoj put. U kuhinji je štednjak na drva, ali ga Ines ne smije upaliti jer iskre frcaju na sve strane i prijeti opasnost od požara. Kazali su joj otvoreno da ovo nije kuća za stanovanje, nego prije šupa…
Već četiri sezone Ines Maretić iz Knina odlazi na Pelješac da bi radila kao čistačica i mogla nekako preživjeti.
– Kad sam prvi put došla, jedna je zaposlenica rekla: Ma, direktore, šta su nam ovo poslali iz Knina. Vratite to natrag! Ali, direktor joj je odgovorio: Ne griješi dušu. Pusti da vidimo kako će se snaći. A kad sam odlazila, na kraju te prve sezone, direktor me zadovoljno pitao: Ima li još takvih u Kninu da nam ih pošalju? Da je takvih direktora u Kninu, veli Ines, ne bi morala čak do Pelješca kako bi zaradila za koricu kruha, piše Slobodna Dalmacija.
Josipa Rimac: Imamo apsurdne zakone!
- Problem su naši apsurdni zakoni - tvrdi kninska gradonačelnica Josipa Rimac. – Svi oni koji su u Knin došli, a nemaju ‘Radićevo rješenje’ niti ono kasnije ‘Reljićevo’, nisu u statusu branitelja i sad su ni na nebu ni na zemlji. Čak i da dobiju rješenja o stambenom zbrinjavanju, kad-tad morat će kupiti te kuće ili stanove, a čime, kojim novcem?! Njima treba Državni ured ispustiti rješenje o 5. kategoriji i tada imaju pravo na darovanje objekta. Nije Ines Maretić jedina u tom položaju. Ne znam ni sama koliko sam puta intervenirala, na stotine dopisa napisala, zbog Mare Mihalj koja je došla iz BiH, i smještena je u kući koja se doslovce raspada, a ima invalidno dijete o kojem skrbi, muž joj je umro, i ona od djetetove invalidnine plaća najam.
Tu je i problem pripadnika HVO-a koji su zakinuti u pravima i po sadašnjem zakonu nikad neće doći na red za nekretninu.
- Zato smo uputili Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje prijedlog izmjene Zakona o područjima posebne državne skrbi kojim tražimo izjednačavanje prava pripadnika HV-a i HVO-a - napominje Rimac.
U Kninu se gradi nova zgrada s 40 stanova isključivo za bivše nositelje stanarskog prava.
– Za mene je to getoizacija ljudi, a ne integriranje u zajednicu. Zbog toga se žale i nositelji stanarskog prava i branitelji - tvrdi gradonačelnica.