Ima tome nekoliko godina, kad je Hrvatski nogometni savez krenuo u veliki projekt gradnje svog nogometnog kampa. Objekt je to o kojem se raspravljalo više od deset godina, razmatrale su se lokacije, promišljali “razvojni” potencijali takvog projekta u nekom ruralnom predjelu države, čak je i postavljen kamen temeljac u Tuheljskim toplicama, a onda je HNS-ova nomenklatura na čelu s Davorom Šukerom i Zdravkom Mamićem donijela odluku kako bi najbolja lokacija za kamp bilo područje javnog sportskog kompleksa Svetice smješteno tik uz (gle slučajnosti) maksimirski stadion i Dinamove klupske prostorije.
Zagrebački gradonačelnik spremno je prihvatio tu ideju, na lokaciju uputio bagere i u rekordnom roku satrao teniske terene i ostalu infrastrukturu koju su građani Zagreba desetljećima koristili za sport i rekreaciju. Revolt građana amortiziran je uvjeravanjima kako će dio kompleksa biti otvoren za javnost, a za potrebe rekreativnih sportaša sagrađena i nova atletska staza. Ipak, kad je nekoliko mjeseci kasnije na skup gradskih zastupnika stigao aneks originalnog ugovora, otkriveno je kako je atletska staza misteriozno nestala iz projekta, a investitor umjesto nogometnog saveza (udruge građana) postala d.o.o. tvrtka s temeljnim kapitalom od 20 tisuća kuna.
To otkriće izazvalo je burne reakcije, a kako su se u međuvremenu političke okolnosti promijenile, projekt je propao. Na izrovanoj zemlji nekadašnjeg sportsko-rekreacijskog centra posađena je trava, pa sad ta zelena livada u širem centru Zagreba služi kao tužni podsjetnik na jedan neuspješni pokušaj transformacije javnog u privatno dobro.
Ipak, ako je zagrebački projekt i propao, model živi i dalje. Tako je prošlog tjedna uz medijske fanfare predstavljen projekt gradnje klupskog trening kampa splitskog nogometnog kluba Hajduk na atraktivnom zemljištu bivše vojarne u Divuljama kod Trogira. Kako je izviješteno, splitski klub tamo planira sagraditi sportski kompleks s više nogometnih terena, klupskim prostorijama, manjom tribinom, ali i teniskim terenima, hotelom za igrače, kafićem, a u prezentaciji postavljenoj na web stranici kluba kao ključni argument za gradnju kampa navodi se “kompetitivnost na tržištu pri regrutaciji igrača”.
A da ambicija klupskih čelnika ne staje tu svjedoči i izjava (sad već bivšeg) predsjednika Hajduka Marina Brbića s nedavne Skupštine, gdje je - prema izvještaju Slobodne Dalmacije - rekao sljedeće: “Hajduk bi na 50 godina praktički besplatno trebao dobiti zemlju. To je lokacija uz more. Tu je ukupno tristo tisuća metara vojne zemlje. Dugoročno bismo možda trebali razmišljati da se tu od vojske uzme još zemlje, pa da se tu naprave hoteli. Klub bi dugoročno od toga mogao živjeti”.
Ta Brbićeva izjava već sama za sebe otvara niz pitanja o ekonomskoj, pravnoj, pa i moralnoj dimenziji projekta u Divuljama.
Naime, nema nikakve sumnje kako je gradnja nogometnog, a sutra možda i hotelskog, kompleksa na zemljištu neposredno uz more i aerodrom, za splitski klub dobar posao.
Zato što ih zemljište ništa ne košta. Je li taj posao jednako dobar i za aktualne vlasnike zemljišta - sve građane Republike Hrvatske? Među njima su, primjerice, i slavonski poljoprivrednici kojima je ovih dana zbog povlačenja njemačke mljekare Meggle potencijalno ugrožena egzistencija. Bi li - karikirano - vlasnici Megglea zadržali proizvodnju u Hrvatskoj da im je država zauzvrat bez naknade ustupila tristo tisuća kvadrata u Divuljama za hotelski ili bilo kakav drugi development? Da su barem u svojim redovima imali Marina Brbića da im osmisli tako genijalan model poslovne održivosti... Predmetnu parcelu u Divuljama hrvatska Vlada ustupila je na četvrtstoljetno korištenje Gradu Trogiru još 2007. godine, upravo za potrebe gradnje nogometnog stadiona i drugih sportskih rekreacijskih terena.
Tadašnji trogirski gradonačelnik Vedran Rožić obećavao je kako će na tom mjestu nastati novo sportsko i kulturno središte grada, no najave se nisu obistinile. Par godina kasnije, američka kompanija Carnival - inače najveći kruzerski brodar na svijetu - navodno je bila zainteresirana za gradnju 100 milijuna eura vrijedne luke, uz otvaranje tisuću radnih mjesta i golemi ekonomski potencijal u sinergiji sa susjednim splitskim aerodromom. Nije se obistinilo. A sad je došao Hajduk, uz projekt gradnje privatnog trening kampa (privatnost trening terena naglašena je na više mjesta u prezentaciji projekta) i agendu hotelskog developmenta, a Trogiru bi pripalo pravo korištenja jednog nogometnog i jednog teniskog terena. I opet se isto pitanje postavlja: je li to u najboljem interesu vlasnika zemljišta?
Odgovor ne znamo, jer se nitko nije ni potrudio da ga ponudi. U transparentnoj proceduri, bila bi provedena financijska valorizacija i analiza mogućih namjena tog zemljišta, provedeno istraživanje o stavovima i potrebama lokalne zajednice, projekcije ekonomskih i društvenih efekata nekoliko opcija... U uobičajenoj hrvatskoj proceduri, pak, emotivni kapital omiljenog sportskog kolektiva manipulativno je kombiniran s politički podobnom atmosferom predizborne kampanje da bi se jedinstveni resurs javnog prostora de facto privatizirao, uz nijednom brojkom poduprta obećanja “goleme gospodarske i promotivne koristi”. Model je već viđen i isproban.
U Zagrebu kroz milijunske proračunske dotacije za “održavanje stadiona”. U Rijeci kroz ciljane promjene GUP-a kojima je omogućena komercijalna prenamjena Kantride. U Osijeku kroz prodaju 15,5 hektara gradskog zemljišta po cijeni od 13 kuna za četvorni metar. Zašto bi u slučaju Hajduka i Divulja bilo drukčije? Kad se crta podvuče, ideal je ipak trend. Kvadrati su vječni...