ZAGREB - Bolje upravljanje državnom imovinom jedna je od ključnih točaka programa kojim je premijerka Jadranka Kosor najavila zaokret u ekonomskoj politici. Prividna odlučnost Banskih dvora da napokon stanu na kraj posvemašnjem šlamperaju kada je u pitanju državna imovina podrazumijeva i značajno reduciranje državnog portfelja, a prvi bi na bubanj trebali ići paketi državnog vlasništva koji predstavljaju manje od 25 posto temeljnog kapitala.
Međutim, naizgled posve logičan korak Vlade zapravo bi mogao poslužiti kao uvertira u rasprodaju stoljeća, jer državna imovina koja je na prodaju sada vrijedi drastično manje nego što je to bio slučaj prije nekoliko godina. Tek bi time teza o rasprodaji obiteljskog srebra mogla dobiti puni smisao, i to ponajprije zahvaljujući traljavosti političke garniture koja je, unatoč brojnim predizbornim obećanjima, godinama oklijevala uhvatiti se ukoštac s tim problemom.
Poražavajuće činjenice
Prošlo je nekoliko godina otkako je nekadašnji potpredsjednik Vlade Damir Polančec odlučno najavio konsolidaciju državnog portfelja, a do danas se stvari nisu pomakle s mrtve točke. Tu dolazimo do egzaktnih i poražavajućih činjenica, jer da se rješavanju tog problema pristupilo ranije, šteta bi u konačnici bila znatno manja.
Možda je usporedba s krajem 2007. godine pomalo pretjerana, jer ipak bi bilo posve suludo optuživati Vladu što nije uspjela pogoditi vrhunac pozitivnog trenda na tržištu kapitala, no takav izračun na najbolji način ilustrira veličinu propuštene prilike. Uzmimo za početak samo famozni raspoloživi portfelj, popis vlasničkih udjela pod kontrolom države koji čine manje od 25 posto temeljnog kapitala.
Kada iz portfelja koji je sastavio Hrvatski fond za privatizaciju izoliramo samo tvrtke čijim se dionicama na Zagrebačkoj burzi trgovalo unutar posljednjih mjesec dana, dolazimo do cifre od otprilike 330 milijuna kuna. Vratimo li se koju godinu unatrag, do vrhunca dominacije optimista i serije rekorda zabilježenih u prosincu 2007., spomenuta se brojka penje sve do 886 milijuna kuna. Sve između toga zapravo je propuštena prilika da se prodajom državne imovine barem donekle popravi loša krvna slika javnih financija.
Tu frapantnim brojkama još nije kraj. Jer ako državnu imovinu proširimo (s definiranog raspoloživog portfelja) na sve tvrtke u kojima različite državne institucije kontroliraju do 25 posto vlasničkog udjela, dolazimo do brojke od gotovo četiri milijarde kuna. Tragedija se u ovom slučaju ogleda u činjenici da je ta gomila vlasničkih udjela krajem 2007. vrijedila gotovo tri puta više, oko 11 milijardi kuna, a tome možemo još dodati i vrijednosne papire pod kontrolom tvrtki u pretežitom ili potpunom državnom vlasništvu, čijih su se dvije milijarde kuna vrijednosti u međuvremenu prilično istopile i sada vrijede tek nešto više od 800 milijuna kuna.
Vrhunac krize
Najveći, uvjetno rečeno, gubitnik je Hrvatski fond za privatizaciju, jer vrijednost tvrtki s (likvidnim) dionicama upisanima u burzovne kotacije u kojima HFP ima do 25 posto udjela u temeljnom kapitalu, od prosinca 2007. do danas smanjena je sa 5,9 na 1,6 milijardi kuna.
Pojedinačnih je primjera bezbroj, a najveći su gubici svakako izvan kruga najzvučnijih izdanja poput Podravke, Zabe i Ericsson Nikole Tesle. Tako je, primjerice, u promatranom razdoblju tržišna kapitalizacija Tiska smanjena za čak 80 posto, dok je vrijednost IPK Osijek srušena za čak 85 posto.
A to se dijelom moglo izbjeći da se imovina kojom nominalno upravlja cijeli niz državnih institucija, od Središnjeg državnog ureda za upravljanje imovinom pa do HZMO-a, prodavala u prikladnijem trenutku, umjesto na vrhuncu gospodarske krize. Ovako je potencijalni prihod koji će se sliti u državni proračun znatno manji, jer da bi zakrpala brojne rupe u proračunu, Vlada sada potencijalnim kupcima nudi obiteljsko srebro u bescjenje.
Ne postoji svježe ažurirana evidencija državne imovine
Sve navedene brojke odnose se isključivo na tvrtke čijim se dionicama trgovalo u minulih mjesec dana. Naravno, popis cjelokupne državne imovine znatno je duži i obuhvaća i brojna društva s ograničenom odgovornošću, kao i dionička društva koja iz ovog ili onog razloga nisu ušla u burzovne kotacije (HEP je svakako među zvučnijim imenima), ali i tvrtke u kojima pozicije državnih institucija nisu dovoljno velike za plasman među deset najvećih dioničara.
Svima njima ipak je nešto zajedničko - aktualnom gospodarskom krizom njihova je vrijednost drastično smanjena. Neke su u međuvremenu, u nedostatku strateškog partnera i/ili svježeg kapitala, možda i propale, ili su dovedene na rub egzistencije, ali o tome u državnoj administraciji vjerojatno - pojma nemaju. Kao indikativan primjer može poslužiti činjenica da se na popisu raspoloživog portfelja nalazi ukupno 107 tvrtki čije bi se dionice trebale nalaziti u nekoj od kotacija Zagrebačke burze.
Stvarnost je ipak nešto drugačija, jer tamo više nema mjesta za čak 35 tvrtki (poput Agrolagune, koja već godinama ne obitava na burzi). A masovna privatizacija svojedobno je bila jedna od okosnica obećanja s kakvima su, barem kada je riječ o stručnim skupovima i konferencijama, redovito pohodili visoki državni dužnosnici.
U jednom je trenutku plasirana čak i (prilično primitivna) ideja o stvaranju investicijskog fonda koji bi obuhvaćao brojne tvrtke u djelomičnom ili pretežitom državnom vlasništvu), no čini se kako je sve zapelo na činjenici da jasna, a k tome i svježe ažurirana evidencija državne imovine do dana današnjeg jednostavno ne postoji. ( M. G.)
Strmoglavi pad:
Raspoloživi portfelj Hrvatskog fonda za privatizaciju - vrijednost tvrtki (u milijunima kuna) čijim se dionicama trgovalo na burzi u zadnjih mjesec dana
- Podravka: prosinac 2007.: 296,34 - svibanj 2010.: 204,31
- Tisak: prosinac 2007.: 467,25 - svibanj 2010.: 84,13
- HUP Zagreb: prosinac 2007.: 15,23 - svibanj 2010.: 8,90
- Puljanka: prosinac 2007.: 21,25 - svibanj 2010.: 6,25
- Zagrebačka banka: prosinac 2007.: 13,80 - svibanj 2010.: 6,01
- Ericsson Nikola Tesla: prosinac 2007.: 10,42 - svibanj 2010.: 5,21
- Jamnica: prosinac 2007.: 11,14 - svibanj 2010.: 3,39