Kad su počeli oružani napadi i agresija na Hrvatsku, dr. Mirjana Semenić bila je mlada liječnica s diplomom na zidu koja je otiskana u proljeće 1991. No, unatoč neiskustvu i mladosti, znala je koliko je važan doprinos svakog liječnika i medicinske sestre u vukovarskoj bolnici, osobito kad su krajem kolovoza u nju počeli dolaziti prvi ranjenici.
Njezin tadašnji zaručnik Miroslav Gojun priključio se braniteljskim postrojbama i obrani grada. Svatko je dao svoj doprinos u onome što je najbolje znao. Danas, 28 godina poslije, dr. Mirjana Semenić-Rutko u Vukovaru vodi privatnu ginekološku ordinaciju, a Miroslav Gojun je ubijen nakon pada grada. Osobno je pronašla njegova ubojicu, koji je za taj zločin osuđen na 20 godina zatvora.
“Morali smo izdržati”
Vukovarska liječnica u svoj se grad vratila prije 20 godina i od tada ne propušta niti jedne godine odati počast poginulim i ubijenim vukovarskim braniteljima i civilima, među kojima i brojnima koje je osobno previjala, davala im lijekove, skrbila o njima, a koji su okrutno ubijeni na Ovčari.
- Mislim da je obveza svakog Vukovarca biti u koloni sjećanja. Osobno mi je iznimno važno obilježiti dane koje smo prošli i to se mora zapamtiti i biti zabilježeno u povijesti. Drago mi je da su i ljudi to shvatili, jer ovo treba biti nepolitički način iskazivanja poštovanja prema ljudima koji su dali život ne samo za Vukovar nego za čitavu Hrvatsku.
To me puni ponosom i to mi je izuzetno drago - rekla nam je dr. Semenić-Rutko, koja ne krije i onaj drugi osjećaj koji je prožima kada se sjeti tromjesečne opsade grada, a pogotovo onoga što se dogodilo nakon sloma obrane, kada je na površinu izbilo ono najgore u čovjeku. Tuga je golema. Kad govori o danima provedenim u bolnici tijekom obrane grada, naša sugovornica ističe da se moralo izdržati “jer drugog izbora nemate”.
- Jednostavno prolazi dan za danom, borite se za sebe, za one koji su oko vas. Sva je sreća pa je naš mozak napravljen tako da potisne što je loše i u pamćenju nam ostane ono što je dobro. A ono što je dobro jest da smo svi radili zajedno, živjeli jedni za druge, jednostavno pokušavali zatomiti strah i pomagati svima kojima je bilo potrebno da zatome svoj strah. Taj je dio bio izuzetno težak, ali s obzirom na to da smo disali kao jedno biće, nije nam bilo teško ni u jednom trenutku raditi svoj posao.
To su bili naši prijatelji, naše generacije, oni s kojima smo dijelili školske klupe. Nije mi uopće bilo upitno tada biti ovdje - rekla je dr. Semenić-Rutko, koja je praktički, kao i drugi liječnici i medicinsko osoblje, živjela u bolnici ta tri mjeseca. Imali su jedan obrok dnevno i litru vode. Najteži trenutak od mnogih koje je doživjela i s kojima i danas živi bio joj je kada su joj donijeli ranjeno šestomjesečno dijete.
- Koliko god pokušavali ostati izvan toga, ograditi se emocionalno od svega što radite, kada vidite to malo, nedužno biće kako je izranjavano, ne možete se ograditi ni od čega. Još jedan od onih trenutaka koji se pamte, koji je istovremeno bio težak i budio ponos je kada su nas bombardirali. Granate su padale, rušilo se sve po nama, a ranjenici su u jedan glas počeli pjevati ‘Glory, glory aleluja’.
To se ne može više doživjeti, ali ni zaboraviti - istaknula je vukovarska liječnica, jedna od brojnih vukovarskih heroina iz bolnice koja je bila centralno mjesto grada, gdje su mnogi tražili i našli spas, ali nekima je, nažalost, bila i prva stanica na putu u smrt. Upravo iz vukovarske bolnice odvezene su osobe, branitelji i civili nad kojima je izvršen ratni zločin na Ovčari. Dr. Semenić-Rutko većinu lica i danas pamti.
Ne zaboraviti
- Dijelili smo sa svim tim ljudima dobro i zlo. Ja sam ih previjala, upoznala ih, a kako nismo znali kamo ih odvode, rastajali smo se s pozdravom i dogovorom: ‘Vidimo se na kavi u Zagrebu!’ - govori liječnica i na trenutak hvata zrak, a tuga se nazire u svakoj pori njezina lica.
- Doista je teško shvatiti i prihvatiti takav način razmišljanja, ljude koji su to učinili. Morate u glavi imati određeni klik da biste se mogli tako ponašati, nekoga zvjerski mučiti i ubijati, jer ljudski mozak nije tako orijentiran. Svi mi moramo biti svjesni i znati što nam se dogodilo. Naučiti našu djecu, jer sve ono što im nismo rekli i naučili ih, sve što nije dovoljno razjašnjeno, a da ne kažem kažnjeno, omogućava da se povijest ponovi, a to našoj djeci i budućim generacijama doista ne želim - poručila je dr. Semenić-Rutko. Žena koja je vidjela i doživjela tragediju.