Što napraviti s hrvatskih Ruhrom?” zapitale su se još krajem ‘90-ih sisačke gradske vlasti pa od zagrebačkog Instituta “Ivo Pilar” naručile opsežno istraživanje.
Cijela je stvar djelovala prilično ozbiljno pa su znanstvenici prionuli na posao te 2000. godine iznjedrili cijelu jednu knjigu, na 360 stranica, s detaljnim analizama i preporukama za razvoj već tada debelo zapuštene, ali ipak zanimljive gradske sredine.
Analiza koja je uključivala osam poglavlja i na kojoj je marljivo radilo čak šest Pilarovih znanstvenika bazično je trebala poslužiti kao podloga za izradu generalnog urbanističkog plana grada, ali i dati neke preporuke - u kojem smjeru razvijati gradsku sredinu za koju se već tada znalo da je odavna prestala biti važno industrijsko središte...
16 godina kasnije, analiza je već debelo zastarjela, ali zato sudbina hrvatskog Ruhra nikad nije bila neizvjesnija.
Nakon višemjesečnog naklapanja i šuškanja, izvjesno je da će INA u Sisku u 2017. godini morati zatvoriti rafineriju nafte, taj “ostatak ostataka” nekad opjevane sisačke industrije koja se danas svela na MOL-ovo trinaesto prase; neželjeno postrojenje u kojem isplativost teško vide čak i najdomoljubniji među energetskim znalcima.
Samo pet godina prije toga, hrvatska se javnost na isti način zgražala i nad sudbinom druge najvažnije sisačke grane, poznate Željezare koju je u listopadu te godine odlučio napustiti američki partner CMC, otpustivši 400-tinjak preostalih sisačkih radnika i zauvijek zatvorivši pogon u kojem je za kruh nekad zarađivao priličan broj sisačkih obitelji.
Smjer razvoja
“Sisak je, dakle, zadesila sudbina slična onoj kakvu je diljem Europe zabilježio velik dio nekadašnjih industrijskih centara, gradovi koji su se uglavnom koncentrirali oko jednog tipa industrije i koji su, u trenucima njezina propadanja, trebali pronaći nove modele opstanka i razvoja te sredine”, pojasnila je za Jutarnji list profesorica sociologije sa studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Anka Mišetić.
Upravo je Mišetić zajedno s još desetak znanstvenika bila jedna od autorica i istraživačica detaljne Pilarove analize sociodemografske slike Siska iz 2000. godine - studije koja je trebala poslužiti kao podloga za iznalaženje novih smjerova nekad važnog industrijskog grada u kojem se još od 90-ih godina živjelo sa sviješću o zalasku tog tipa ekonomije.
Već tada, a na temelju istraživanja koje je tijekom godinu dana okupilo tisuću ispitanika iz svih sisačkih naselja, Pilarovi znanstvenici dali su neke preporuke u kojim smjerovima dalje razvijati Sisak, sredinu koja je predugo bila ovisna o vrlo specifičnim tipovima industrije.
“Naše su se preporuke uglavnom kretale u smjeru razvoja turizma i poljoprivrede, grana koje su u novijoj sisačkoj povijesti bile zapostavljene, ali koje imaju jako puno potencijala i veliku podršku samih građana. Potencijal za turizam vidljiv je već u samoj urbanoj jezgri grada: riječ je o mjestu smještenom na tri rijeke, sa starom gradskom jezgrom, utvrdom i blizinom Lonjskog polja kao jednog od najvažnijih staništa ptica u ovom djelu Europe, a koje je u potpunosti neiskorišteno”, prisjetila se Mišetić, napominjući kako je ipak riječ o sada već zastarjeloj studiji koju bi svakako trebalo osuvremeniti.
Topla voda
Za iznalaženje modela preobrazbe Siska, nastavila je Mišetić, ipak ne treba otkrivati toplu vodu s obzirom na to da su se mnogi europski gradovi dosad uspješno pozabavili preobrazbom u postindustrijska središta, ali uvijek uz potporu države i izdašna sredstva europskih fondova.
Osim njemačkog Ruhra u kojem je postindustrijalizacija zahvatila čak 11 milijuna stanovnika, Mišetić kao primjer uspješne preobrazbe nudi britanski Sheffield, metalurško središte u južnom Yorkshireu koje se sredinom ‘90-ih godina susrelo s krizom industrije.
Ona je na duhovit način sublimirana u poznatoj komediji redatelja Petera Cattanea “Skidajte se do kraja” o bivšim radnicima sheffieldske čeličane koji, ostavši bez posla, za kruh počnu zarađivati izvodeći striptiz.
U redu, teško da će slična sudbina zadesiti i bivše radnike sisačke rafinerije nafte, ali model kojim je Sheffield u 15-ak godina odradio transformaciju u uspješno postindustrijsko središte doista je dobar primjer koji bi itekako mogao vrijediti za Sisak.
Naravno, cijela je priča debelo bila potkovana financijskom i drugom podrškom Velike Britanije, za repozicioniranje grada koristili su se i fondovi EU, a država je za potrebe preobrazbe grada osnovala čak i novu tvrtku, Urban regeneration company koja je imala četiri osnovna cilja: pretvoriti centar grada u nositelja ekonomskog razvoja, organizirati ga kao mjesto za učenje, kulturu i razonodu, učiniti ga dostupnijim te u središte dovesti kvalitetne javne sadržaje.
Na dnu
U suradnji s gradskim vijećem, kompanija URC donijela je masterplan za regeneraciju sedam centralnih zona grada, a u drugoj fazi na red su stigli i susjedni kvartovi, ponajviše u smislu smanjivanja socijalnih i ekonomskih razlika s obzirom na to da je trećina sheffieldskog stanovništva živjela u najsiromašnijim dijelovima Velike Britanije.
Projekt koji je 1994. godine započeo pod nazivom Srce grada aktivno je u preobrazbu Sheffielda uključio i njegove stanovnike, i to kroz oformljavanje panela financiranih iz državnog fonda za obnovu, a u kojima su sjedili predstavnici sheffieldskih naselja.
Započela je obnova dotrajalih sheffieldskih kuća, a postignut je i zajednički dogovor da nova industrija kapitalizira na postojećim resursima dvaju lokalnih sveučilišta, i to kroz usmjeravanje na četiri industrijske niše.
Kao najvažnija među njima odabrana je napredna manufaktura koja se zapravo prigodno nastavila na sva dotadašnja metalurška znanja, a s obzirom na iskustvo u radu s metalom, Sheffield je odabrao specijalizaciju za izradu kirurške opreme od čelika, razvoj kreativne i digitalne industrije, tehnologije te sportskih znanosti.
Naravno, u preobrazbu Sheffielda krenulo se znatno prije nego što se dopustilo da kompletno mjesto potone pod kolapsom teške industrije, što je priča koju se propustilo napraviti za Sisak.
Danas je taj grad dio županije u kojoj građani imaju najmanje šanse za pronalazak zaposlenja u Hrvatskoj, čak 270 posto manje mogućnosti nego što to imaju stanovnici Istre.
Prema podacima HZZ-a, nezaposlenost u gradu blizu je 20 posto, a ujedno ima i jednu od najnižih stopa poduzetničkih i privatnih inicijativa, negdje oko 1,1 posto.
Održivi modeli
Najveći dio stanovništva povijesno je bio zaposlen u kemijskoj i metalurškoj industriji od kojih malotko više išta očekuje, ali Vedran Ivanković s Katedre za urbanizam Arhitektonskog fakulteta poručuje kako od industrije u Sisku ne treba olako odustati.
“Potrebno je, naravno, vidjeti može li se nešto od postojećeg stanja spasiti, a potom sisačku industriju transponirati prema tržišno održivim modelima koji će se nadovezivati na povijesno industrijsko iskustvo te sredine”, priča Ivanković za Jutarnji.
Tu prvenstveno misli na modernu industriju usmjerenu prema energetici, softverskoj proizvodnji i podršci, kao i otvaranje laboratorija kojima bi posebno pogodovala blizina Zagreba.
“Sisak, među ostalim, treba i može postati centar znanstvenih i laboratorijskih istraživanja suvremenih materijala s obzirom na to da grad, usprkos odljevu radne snage, i dalje vrvi stručnjacima za metal i druge sirovine. Smatram da teška industrija i dalje može postojati u Sisku, ali da je potrebno da ona bude bazirana na obnovljivim izvorima energije kako bi bila konkurentna, održiva i profitabilna. U tom smislu, Sisak je idealan za proizvodnju energije iz biomase, potrebno je u njemu projektirati i jednu hidroelektranu te potopiti akumulacijsko jezero kako bi ta priča oko obnovljivih izvora energije mogla zaživjeti”, predlaže Ivanković podsjećajući kako prilikom reindustrijalizacije Siska treba voditi brigu da industrija ovaj put bude diversificirana, kako poremećaji u pojedinim sektorima opet ne bi cijeli grad doveli na rub kolapsa.
Nova strategija
Ivanković upozorava kako je novu strategiju razvoja grada potrebno donijeti na znatno dulje razdoblje od četiri godine, koliko je u Hrvatskoj uobičajeno s obzirom na izborne cikluse, te kako se kompletno društvo, struka i politika trebaju složiti o smjeru razvoja grada za sljedećih najmanje 50 godina.
U njenu je izradu, nastavlja, potom potrebno uključiti i sve povijesno iskustvo razvoja grada koje otkriva brojne zakonitosti te amplitude uspona i padova, kako u demografskom i ekonomskom smislu, tako i u smislu uređenja grada ili strukture zaposlenosti.
“Kad je u pitanju Sisak, onda prvo govorimo o bogatoj predrimskoj, keltskoj kulturi Segestice, zatim povijesti starog biskupskog kaptolskog grada pa sve do prve polovice 19. stoljeća u kojoj je usvojena urbanistička osnova Siska po zamislima Ivana Fistrovića, koji je rast grada predvidio prema rasporedu ulica rimske Siscije. U drugoj polovici 19. stoljeća Sisak je, pak, bio poznat po ladanjskoj strukturi svoje okolice, a tek u 20. stoljeću dobiva “injekciju” kroz suvremenu industriju koja će postati najvažniji oslonac za razvoj grada do ‘90-ih godina”, priča Ivanković, napominjući kako je Sisak tek u drugoj polovici 20. stoljeća odradio tranziciju prema predominantno sekundarnoj proizvodnji.
Tridesetak godina kasnije, zbog lokalne, ali i globalne geopolitičke krize, Sisak se sveo na grad koji je izgubio industriju, zapostavio ladanjski karakter kraja te zanemario arhitekturni potencijal u smislu razvoja kulturnog turizma, zbog čega je promišljanje njegova razvoja daleko teža zadaća nego što je to bilo prije dvadesetak godina.
Ipak, pojedinci u njemu godinama upozoravaju na potrebu prenamjene bogate industrijske baštine, bilo u kulturne, bilo ponovno u industrijske svrhe, no ovaj put u nekim tržišno isplativijim segmentima.
Podloga za razvoj
Ravnatelj Gradskog muzeja Sisak Vlatko Čakširan za Jutarnji otkriva svoju viziju Siska: grad uvjetno rečeno postaje hrvatska Silicijska dolina, mjesto na samo 50 kilometara od Zagreba koje u budućnosti predstavlja centar domaće IT industrije, mjesto razvoja novih i naprednih softverskih rješenja kroz otvaranje novih fakulteta, škola i studentskih centara, a potencijal vidi i u specifičnim povijesnim znanjima Siščana koja posljednjih godina leže neiskorištena.
“Mislim da je Sisak, među ostalim, idealan da postane centar industrijskog dizajna s obzirom na to da u njegovoj okolici ima jako puno drva, a dobar dio radne snage obrazovao se i za rad s metalom. Postoji sva sila neiskorištenih prostora u kojima bi se takav tip industrije dao organizirati, kao što su zgrada stare Željezare, stara domobranska vojarna, bivša Shellova rafinerija ili prostori tvornice Segestica u čijem se manjem dijelu danas još nešto proizvodi. Sve su to prostori s jako dobrom infrastrukturom i za njihovu je prenamjenu potrebno samo malo dobre volje države”, priča Čakširan koji smatra da je nepovoljnoj slici Siska kao mjesta življenja pridonijela i dosta negativna medijska propaganda.
“Mnogi od nas trude se da ovaj grad doživi promjene, ali to rijetko dolazi do šire publike. Ipak, mislim da je s vremenom to napokon počela shvaćati i gradska politika. Malo-pomalo neke se stvari mijenjaju, ali repozicioniranje grada neće biti moguće bez podrške države jer lokalne vlasti nemaju dovoljno novca za takav projekt. Mi činimo ono što možemo: organizirali smo Pivski festival koji je gradu otvorio mogućnost proizvodnje craft piva, svake godine održavamo i trodnevnu manifestaciju Kupske noći koja privlači mnoge domaće i strane turiste, a nedavno smo od Ministarstva regionalnog razvoja dobili i 20 milijuna kuna za projekt Holandske kuće”, priča Čakširan o svojim naporima za obnovu grada.
Holandska kuća u tom smislu predstavlja jedan od kapitalnih gradskih projekata u kulturi.
Riječ je o obnovi povijesne zgrade u kojoj će od srpnja 2018. godine funkcionirati info centar o sisačkoj industrijskoj baštini, a objekt će biti poveznica sa 34 lokacije industrijske baštine na ruti od 25 kilometara.
Bit će to dobra podloga za razvoj kulturnog i drugih vrsta turizma koji i Čakširan i Ivanković vide kao nužnost u Sisku.
“Ovdje govorimo o specifičnim vrstama turizma koji se, među ostalim, mogu nadovezivati na Lonjsko polje kao jedno od najvažnijih staništa ptica u Europi. Zašto se turizam ovdje ne bi vezivao uz botaniku, ekologiju ili arhitekturu, posebno s obzirom na to da u okolici postoje ostaci sisačke ladanjske gradnje, mnoštvo zapuštenih vila koje su eklatantni primjeri arhitekture, a koje bi u suradnji s Ministarstvom kulture i Ministarstvom turizma svakako trebalo obnoviti?” pita se profesor Ivanković.
Arhitekt Silvije Novak iz studija 3LHD upozorava na dva zanimljiva primjera “shrinking cityja” - Detroit i Bilbao, od kojih prvi još nije dovršio tranziciju, a drugi se, pak, zahvaljujući među ostalim i otvaranju Guggenheimova muzeja, uspješno repozicionirao iz nekadašnjeg centra teške industrije u turističko središte.
“U svijetu pojave poput Siska nisu ništa novo, postoji cijeli niz knjiga koje obrađuju problem nestajućih gradova i koje nude primjere uspješnih redefinicija. Bitno je razumjeti da Sisak nikako ne može biti lokalni, nego puno širi problem i da njegovo repozicioniranje mora pratiti i država. Osobno mislim da ga je možde jednostavnije prenamijeniti kroz neke tercijarne, uslužne djelatnosti prije nego kroz revitalizaciju teške industrije. Detroit je od centra automobilske industrije kroz godine postao primamljiv centar za život i rad umjetnika i glazbenika, a o Bilbau danas više malotko razmišlja kao o nekadašnjem sjedištu brodogradnje, rudarstva i metalurgije”, objašnjava Novak.
Kratke vizije
Sličnog je razmišljanja i Sanja Lončar, asistentica s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, inače rođena Siščanka.
“Mislim da razvoj Siska ne treba gledati samo u hrvatskim, nego europskim okvirima te da se zajednički, na dulje razdoblje, trebamo dogovoriti o smjerovima njegova razvoja. Ako razmišljamo o dvije varijante: revitalizaciji teške industrije s jedne te razvoju uslužnih djelatnosti s druge strane, mislim da je ova druga opcija ipak nešto realnija, posebno želimo li uvažiti prirodnu i kulturnu baštinu Siska, koje su njegova realna vrijednost”, tumači Lončar upozoravajući na činjenicu da su svi dosadašnji dokumenti koji se bave strateškim promišljanjem Siska u svojim vizijama prekratki.
Posljednja strategija razvoja grada iz 2015. godine predviđa budućnost Siska do 2020. godine, a naglasci su i dalje na industrijama čija je budućnost upitna.
Da je Sisak privlačan stranim investitorima gradske vlasti vide kroz dolazak Lidla, Bille, Kauflanda i Muellera.
Baš i nije neka vizionarska perspektiva.