Trebala je to biti bajka. Jedna od onih o kojima se govori i na televiziji. Pred Božić. Kad su sve priče lijepe. Kad pomažemo jedni drugima. Kad sviraju pjesme. Ditirambi. Kad smo ljudi.
Eugen Purgarić u toj umalo bajci bio je glavni lik. Uputio se iz Zagreba i stigao na Lastovo - da, na Lastovo - da bi otamo prvih dana samo razglednice slao. Lijepo mu je, divno mu je, da samo vidite kakva je na Lastovu klima, a tek ljudi, ma što ljudi, ljudine, to se opisati ne može. I sve je tako Eugen Purgarić s Lastova pisao kad je na Lastovo stigao, dok ga Lastovo nije sustiglo. Sad, da ne duljimo, piše nešto drukčije. Grozno mu je, užasno, da samo vidite kakvih sve ljudi na Lastovu ima, ma što ljudi, ljudoždera, to se opisati ne može.
A Eugen Purgarić na Lastovo je došao kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture. Javio se na natječaj i prošao. Uostalom, kako i ne bi, samo rijetki se javljaju da bi na Lastovu radili kao nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture. I to na pola satnice. Za 3600 kuna mjesečno.
- Da, ja sam taj - dočekuje Eugen Slobodnu Dalmaciju.
U problemu je. Njegov san pretvorio se u noćnu moru. A san mu, naravno, nije bio raditi na Lastovu, ali jest zaposliti se u struci i kroz rad doći do prilike da položi stručni ispit. Noćna mora došla je nešto kasnije.
- Žele me izbaciti iz stana - žali se Eugen.
Stan je dobio na korištenje. Potpisao je ugovor na godinu dana i počeo raditi. I slati razglednice. Dao je i intervju. Za portal Svjetskog saveza mladih Hrvatska. Govorio je bez zadrške. U dahu. A poslao im je i slike. Sebe kako se smije na kraju svijeta. I nama ih je poslao. Jer je uvjeren da će se ipak on zadnji smijati.
”Zaista sam sretan (...) Kad sam istraživao natječaje na HZZ-u i vidio da je otvoreno mjesto na Lastovu, pokazao sam to svojoj majci i ona je odmah dala zeleno svjetlo i rekla da odem tamo jer je to veoma lijep otok i da ću sigurno tamo dobiti posao. Majka me poticala da se odlučim za Lastovo, ali i kad sam sa svojom djevojkom Deltom tijekom ljeta bio na otoku Kaprije pored Šibenika, pričali smo što ćemo u budućnosti. Došli smo do dogovora da ne želimo živjeti u Zagrebu, već negdje blizu mora. I ja na kraju dobijem posao na otoku Lastovu. Pa ima li veće sreće”, cvrkutao je Eugen.
U Osnovnoj školi “Braća Glumac”, koja i dalje nosi ime dobiveno po mladićima Antunu i Ivanu stradalima u Drugom svjetskom rtu, dobio je pripravnički staž. Drukčije nije ni moglo s obzirom na to da kao friško diplomirani kineziolog nije imao položen stručni ispit.
”Uistinu su bili pošteni, čak su mi pronašli mentora (...). Moram se pohvaliti da mi je škola omogućila i smještaj u općinskom stanu što mi je jako financijski isplativo. Razlika u najmu od 320 kuna i 1700 kuna jako je velika. Zadovoljan sam uvjetima rada i kolegama s kojima sam okružen”, govorio je.
Zamjerku je imao tek na činjenicu što je prijavljen na pola radnog vremena. No to je bilo ništa prema otkrivenoj sreći.
”Moji planovi su zasad da uspijem ostvariti uvjete za rješavanje stručnog ispita i da još nekoliko godina ostanem na Lastovu. Nakon što riješim stručni ispit, djevojka će mi doći na Lastovo pa ćemo moći zajedno puno bolje planirati našu budućnost. Još se ne planiram vratiti u Zagreb. Zagreb je zadnja opcija. Jako sam sretan i zadovoljan. Pun pogodak! Nije moglo bolje. Stvarno sam radostan. Deltina obitelj i moja obitelj još su više sretni jer znaju gdje će doći ljetovati, a ja ću ih malo, u ulozi turističkog vodiča, voditi po Lastovu. Jedva čekam ljeto. Neopisivo me veseli”, pričao je Eugen.
Nije mu do šale. Ljeto je brzo prošlo. Kao i njegova prva godina na Lastovu.
- Sredinom desetog mjeseca dobio sam od Općine obavijest da moram napustiti stan. Da mi je ugovor istekao i da će stan biti dodijeljen drugoj osobi - počinje Eugen svoju božićnu priču za Slobodnu Dalmaciju.
Nije mogao vjerovati. Žele ga deložirati usred nastavne godine. Njega, s mizernom plaćom, kojemu su se tako bili veselili kad im je lani bio došao. Tamo gdje nitko ne dolazi.
- Mislio sam da je pogreška, da su se zabunili, da to ne može biti istina - ojađeno će Eugen.
Pisao je načelnici. Pisao je ravnateljici. Da mu barem obrazlože što se događa, da objasne kako je moguće na ulicu izbaciti nastavnika i to iz škole kojoj nastavnika kronično nedostaje, s otoka koji kao područje od posebne državne skrbi muku muči sa stručnim kadrom. Molio ih je da mu produže najam stana. Da mu barem nađu drugi, jer on tržišnu cijenu najamnine sa svojim primanjima ne može plaćati.
Nije pomoglo. Umjesto odgovora, dobio je tužbu. Općina ga je tužila da im ne želi u posjed vratiti stan na adresi Homac 5, zgrada dječjeg vrtića, prvi kat, stan lijevo, koji se sastoji od jedne spavaće sobe, kuhinje s dnevnim boravkom, kupaonice i kojemu je ukupna površina 35 četvornih metara.
- Krasan je stan, stvarno, da bi čovjek riječ rekao - kaže Eugen.
U tužbi stoji da je Općina tuženiku dala stan u najam na određeno vrijeme i da je to vrijeme, da skratimo, isteklo. I da Općina ima potrebu za tim stanom. I da im Eugen Purgarić izvoli predati ključeve. Silom, kad već neće milom, pa navode i kako 21. studenoga nije dozvolio ulazak u stan općinskom referentu-komunalnom redaru.
- Istina je, ne želim izići iz stana, pa gdje da idem!? - širi ruke Eugen.
Ne može se pomiriti s objašnjenjem kako Općini baš taj stan treba za potrebe nove djelatnice u dječjem vrtiću. Sumnjivo mu je to. Uostalom, i prije njega su tu živjeli nastavnici i nitko ih nije tjerao.
- Lastovo se bori za svakog čovjeka, posebice mladog i stručnog, i kad ga napokon dobije, onda doživi ovo, pa kakva je to poruka ostalima, a da ne govorimo o poruci vlastitoj djeci koja bi se na otoku trebala obrazovati i s otoka ne bježati - zaključuje Eugen.
Predati se bez borbe neće. Šanse su mu male, jer nema puno. Ni novac, ni utjecaj, ni moć. Ali ima 27 godina i ideale. I znanje iz osnova matematike. Nije mu jasno kako stan može dobiti nova djelatnica vrtića koja ne samo da nije stručni kadar, nego je i s Lastova, stan joj nije nasušna potreba, dok njega izbacuju.
- Dva plus dva su četiri. Jedni druge guraju i podržavaju i tako preživljavaju. Tako to ide u maloj sredini. A priče o stručnim kadrovima kojima će na otoku sve biti omogućeno, samo da dođu, tek su priče za malu djecu, za naivnu javnost - gorko će.
Ravnateljica Osnovne škole “Braća Glumac” Vedrana Ortika Medini svjesna je što se Eugenu događa i da bi 38 djece, a na Lastovu ih se nikad manje ne pamti, uskoro nanovo mogla ostati bez nastavnika tjelesnog. Nakon što već neko vrijeme nema ni nastavnika fizike te tehničke kulture.
- Razgovarala sam s načelnicom, ali bojim se da sam nemoćna jer škola kao ustanova nema stanove na raspolaganju. Bez pomoći Općine mi tu ne možemo ništa - sliježe ramenima ravnateljica.
Školski odbor se obratio i Županiji, kao osnivaču škole, no rješenje nije pronađeno. Poglavito ne dugoročno rješenje koje bi ne samo omogućilo Eugenu Purgariću da ostane na otoku, nego i da se na Lastovo presele neki drugi.
- Potrebe za stručnim kadrovima su nam sve veće, a bez osiguranog smještaja, pri čemu ne mislim na ad hoc rješenja, taj je kadar nemoguće na otoku naći. Za koju godinu, bojim se, bit će nam nemoguće raditi - iznosi crnu prognozu ravnateljica. Za Lastovo, sve joj je jasnije, nikoga nije briga. Poznato je, kaže, da se daleko od oltara misa slabo čuje.
Djelatnicima njezine škole poznate su, međutim, i neke druge stvari. Recimo da je Lastovo puno neiskorištenih nekretnina. I da mnogi ugledni Lastovci žive baš u društvenim stanovima. Među njima i ravnateljica škole. I da mnogi od tih mnogih imaju i svoje privatne kuće s apartmanima za iznajmljivanje. I da se o tome šuti.
- Mutna su ovo posla, tu nema nikakve dileme - govore nastavnici s kojima je komunicirala Slobodna Dalmacija. Naravno da su željeli ostati anonimni, ne pada im napamet ulaziti u rat za koji unaprijed znaju da će ga izgubiti.
- Eugen je dobar mladić, vrijedan i entuzijastičan, a oni čine sve da ga potjeraju. Jasno je da su nečiji interesi u igri, a ta priča da je stan prvenstveno za djelatnike vrtića je skroz šuplja jer su i ranije u tom stanu uglavnom bili nastavnici. Uostalom, škola je obavezna, djeca moraju dobiti zakonom propisano obrazovanje, a na Lastovu to nisu u mogućnosti, među ostalim i zbog ovakvih odluka općinskih vlasti - jasno će.
Upućuju na to i kako u društvenom stanu žive i općinska načelnica i predsjednica Školskog odbora i pročelnica općinskog Jedinstvenog upravnog odjela...
- Načelnica je posebno zanimljiva jer je stan na korištenje dobila još davno kao liječnica obiteljske medicine, a sad joj ga nije palo na pamet vratiti - čuje se od nastavnika.
Zovemo načelnicu Anitu Jančić Lešić (HDZ). Javlja se, ne bježi od razgovora. Priznaje da živi u društvenom stanu, ne vidi u čemu je problem, nije joj jasno, isto kao što joj nije jasno što hoće Eugen Purgarić i što mu bi da se obraća novinarima.
- Gospodin Purgarić je stan lani dobio na korištenje samo zato što u tom trenutku nije bilo potrebe da ga imaju djelatnici vrtića, a kad se ta potreba nedavno dogodila, o tome je uredno obaviješten. Uostalom, sve mu je to stajalo i u ugovoru, sve je on znao, ne znam od čega sad radi dramu.
Zar se vama ne čini dramatičnim ostati na ulici usred nastavne godine s jedva 3500 kuna mjesečne plaće?
- Znao je on vrlo dobro pod kakvim uvjetima dolazi na Lastovo. Potpisao je ugovor, ugovor je istekao, mi smo kao osnivači vrtića odlučili da djelatnici vrtića imaju prioritet i ne vidim kako je on to ovdje oštećen.
A što je s pozivom mladim, stručnim kadrovima da dođu na otok, da ćete im izići ususret, sve omogućiti...?
- I hoćemo. Evo, na idućoj sjednici Općinskog vijeća ću predložiti da gospodinu Purgariću Općina subvencionira dio cijene za smještaj.
Koliki dio?
- Kako da ja to sad znam, vidjet ćemo na sjednici.
Pa rekli ste da ćete vi predložiti, valjda ćete s nekim prijedlogom doći na sjednicu?
- Znat će se sve u svoje vrijeme.
Što će biti s tužbom?
- Bili smo ga prisiljeni tužiti jer nam ne želi predati ključeve. Ma ni razgovarati ne želi. Pravi probleme bez razloga. I znajte da mi sve to smeta, baš smeta, nije fer ovo kako se on ponaša.
Ako izgubi općinski smještaj, neće imati od čega živjeti, morat će dati otkaz i vratiti se u Zagreb, tako ste svi na gubitku.
- Ma dajte, molim vas, on je ionako ovdje došao samo zbog stručnog ispita. Čim bi stekao uvjete, pobjegao bi.
On kaže da ne bi, uostalom, na vama je da učinite sve kako biste kadrove poput njega privukli i zadržali.
- Zapamtite, on ne želi rješenje, nego problem. A problemi se ne rješavaju dizanjem buke, no onda za novinare ne bi bilo posla.
Da, samo je bilo pitanje vremena kad će novinari postati krivi. Nego je li vi još uvijek živite u općinskom stanu?
- Nije to općinski stan, nego državni, MORH je vlasnik.
Znači, živite?
- Da, živim već 30 godina.
Niste ga vratili?
- Zašto bih ga vratila.
Pa dobili ste ga kao liječnica obiteljske medicine, a više to niste?
- Samo privremeno nisam, mene moje radno mjesto čeka.
Prema kojem to zakonu?
- Zna se prema kojem.
Recite mi, ja ne znam.
- Ne brinite, kad odem u mirovinu, vratit ću stan.
Zašto ga niste otkupili?
- Nisam imala novca.
Imate li neke druge nekretnine?
- Kakve to sad veze ima?!
Pa ima, jer kako možete živjeti u društvenom stanu pored vlastite, recimo, kuće?
- Ne znam što vi hoćete, ni tko će vam čitati to o čemu pišete. Moji Lastovci sve znaju, a ne vidim zašto bi ikoga drugoga ovo zanimalo.
Imate li apartmane koje iznajmljujete?
- Nemam.
Sigurno?
- Nemam ja, nego suprug.
Jeste li zatvorili ordinaciju obiteljske medicine nakon što ste postali načelnica?
- Nisam. Dapače, zaposlila sam liječnika i medicinsku sestru.
Znači, HZZO vama mjesečno daje novac za ordinaciju, a vi svojim zaposlenicima dajete plaću?
- Tako je.
Koliko novca od HZZO-a dobivate?
- To je moja stvar.
Nije, to bi trebala biti javna stvar, vi ste načelnica.
- A hoćete li napisati da sam liječniku i sestri osigurala besplatan smještaj!?
U vašim apartmanima?
- Da.
Zar nisu suprugovi?
- Stvarno mi niste jasni.
Recite koliko novca dobivate od HZZO-a pa će svima biti puno toga jasnije. Je li istina da je riječ o 50.000 kuna?
- Ništa ja ne krijem, sve je transparentno, imam ugovor s HZZO-om i za mene je ta priča gotova. Moje financije su moja stvar.
Jeste li ispunili imovinsku karticu?
- Jesam.
Gdje?
- Tamo gdje treba.
A gdje to?
- Ma sad ste me se baš uhvatili. Evo, ne znam, jeste li zadovoljni! I da znate da ste me baš iznervirali, mene ste našli razvlačiti!
Vi ste vlast, što da s vama radim?
- Već su mene bili prijavljivali i ništa mi Povjerenstvo za sukob interesa nije našlo. Ništa!
Tko vas je prijavio?
- Zlobni ljudi. Zbog kojih ljudi i bježe s otoka. A vi umjesto da provocirate, dođite, preselite se, pa da vidite kako je živjeti na otoku.
Eugen Purgarić je došao pa vidimo kako je prošao...
- Riješit ćemo njegov slučaj, hoćemo, Uostalom, u planu imamo srediti dva stana baš za nastavnike, neka se Eugen samo strpi. Više raditi, a manje kukati, to je moja poruka.