Otkada je Hrvatske u Uniji, pravi val naših gastarbajtera zapljusnuo je Europu. Nova generacija pečalbara – novi dojmovi. Nema više bezobraznih gangi, tipa, “dok muž Nimačku krči, drugi mu kući ženu...”; sad su moderni Fejs, Skype, blogovi, aktualne teme i dileme, a sve se priče s privremenog rada u inozemstvu svode na isto: “Ovdje se ne pije kava i igraju igrice dok šef ne gleda, radi se punih osam sati”; ili “Nema ti, kume, ić u WC za vrime posla četri, pet puta, jer ako je tako - šalju te doktoru”.
Loše radne navike
Prosječan se hrvatski radiša na radnome mjestu u Dublinu ili Frankfurtu ne može načuditi da radi punih osam sati, preciznije, da mu je vrijeme za stanku striktno propisano, a nije rastezljiv pojam kao kod nas gdje može trajati “po ure”, a “može, brate, i uru ako je potriba”. A, hrvatska je potreba, i u socijalizmu, i u kapitalizmu - uvijek ista: spojiti neradni petak s vikendom ili uteći doma bar par sati prije isteka radnog vremena; odlaziti na “puš-pauzu” kad te volja, otaljavati na poslu ako je južina, jer, eto, takav je dan, i “malo me boli glaaaava”.
Je li naš radnik slabo motiviran zbog niskih primanja u odnosu na kolege sa Zapada ili nam je radna etika na tako niskoj razini, pa smo - kad se nađemo u dobro organiziranom poslovnom okruženju koje funkcionira po zadanim pravilima i ne poznaje iznimke - šokirani činjenicom da se treba oznojiti “rmbajući” osam sati? I znači li to da dobar dio radnika u nas nikada pošteno nije zaradio plaću?
Igor Mihovilović inspektor je za održavanje brodskih i off shore pogona, a u Splitu vodi ured koji skrbi o održavanju brodova. Moćna LNG tvrtka “Golar” u kojoj radi ima zaposlenike i u Norveškoj i u Hrvatskoj, pa je Mihovilović pozvan povući paralele između domaće i strane radne snage jer dio radnog vremena provodi u officeu u Oslu, a dio u Splitu, piše Slobodna Dalmacija.
'Dobar radnik se stvara'
- Nisu naši ljudi loši radnici, dapače, odlični su, samo je pitanje sustava u kojem rade. Ako je njihovo radno okruženje stimulativno, ako vide da mogu napredovati zahvaljujući stručnim kvalifikacijama i znanju koje imaju, zalaganju, ništa ne zaostaju za drugima - kaže, i dodaje da se dobar radnik ne rađa - nego ga se stvara.
- Mi najbolja iskustva imamo sa studentima koje smo zaposlili, jer ih otpočetka učimo na koji se način radi i odnosi prema poslu. S onima koji su već negdje radili, i tu, nažalost, stekli neke loše radne navike, puno je teže - veli Mihovilović, koji objašnjava da radnike u Norveškoj razlikuje od naših to što nitko i ne pomišlja na bilo kakve zloporabe. To u njihovu mentalnom sklopu jednostavno ne postoji.
- Primjera radi, tvrtka nam dozvoljava da radimo od kuće jednom tjedno, i ljudi svoje savjesno obavljaju kao da su na radnom mjestu. Uspostavljeno je takvo povjerenje da se nikomu ne naređuje da mora na posao doći fiksno u osam sati, ali ako dođe kasnije, on će ostati dulje i odraditi svoje bez pogovora. To se kod Norvežana samo po sebi podrazumijeva, nitko nikoga na to ne treba podsjećati, a u dobrom dijelu naših tvrtki je rijetkost - kaže Mihovilović, koji je oduševljen time što se njegov norveški poslodavac prema svim radnicima, bez obzira odakle dolazili - odnosi na jednak način.
“Oni strpljivo grade odnos povjerenja između poslodavca i radnika. Naš direktor koji rukovodi s tisuću ljudi, svima zna imena, svatko mu se može obratiti bez problema kad god ga treba, tog zida između onih koji su visokopoziconirani i njihovih podređenih, kao što u Hrvatskoj zna biti slučaj - ovdje nema.”
Vrijedni i odgovorni
Mihovilović ističe da zbog visokog životnog standarda Norvežani nisu maženi i paženi, sasvim suprotno - jako su odgovorni kad je u pitanju borba za vlastitu egzistenciju.
- U Oslu, u kojem su cijene nekretnina narasle u posljednje vrijeme i do 25 posto, stan od 55 kvadrata stoji oko 400 tisuća eura. Moji mladi kolege, koji se s godinama punoljetnosti odmah osamostaljuju, spremni su se boriti kroz svoju cijelu karijeru da bi uredno vraćali kredite, to je ta predanost, odgovornost, i to je tako jer im nikada nitko ništa nije darovao, sve moraju sami zaraditi i tu odstupanja nema.
- Svi imaju jednake šanse, pa ako hoćeš raditi i više nego što od tebe traže, poslodavci ćete gurati u tom smjeru, ali i adekvatno nagraditi za to. I ništa nije prepušteno improvizaciji, postoje jasni kvartalni i godišnji planovi koje treba ispuniti i odgovornost onih koji su preuzeli na sebe takve zadatke da to zaista tako i bude, i da o tome referiraju svoje nadređene.
- Eto, i toga nama nedostaje, da se u Hrvatskoj, u našim državnim i privatnim tvrtkama, zna točno tko za što odgovara imenom i prezimenom, i da sto posto stoji iza odrađenog - kaže Igor, koji je zajedno s kolegama iz splitskog ureda mnogim mladim ljudima omogućio da dobiju, što se plaće i uvjeta rada tiče - posao iz snova.
- Kad je mladi čovjek spreman ostajati na radnome mjestu i poslije radnog vremena, učiti da bi napredovao, to se u “Golaru” cijeni, takvim se ljudima otvaraju vrata, jer se računa da će svojim trudom doprinositi kompaniji. Kad su jasno postavljeni kriteriji prema kojima se uspinje na profesionalnoj ljestvici, onda vam je sve jednostavno - zaključuje Mihovilović.
Kazna i stimulacija
Ivica Vuković vlasnik je uspješne tvrtke za proizvodnju cijevi “Krah” iz Zagvozda. Radio je dugo u “Metalplastu” u Makarskoj, u onom sistemu, ali i u Njemačkoj, da bi na koncu kupio “Krah” od svog bivšeg gazde Karl-Heinza Kraha. Vuković je, dakle, prošao sve: od rada u državnoj firmi u bivšoj Jugoslaviji do radnog mjesta kod njemačkog poslodavca i karijere poduzetnika.
Na koji način on sankcionira neradnike i stimulira dobre radnike?
- Znate kako na Zapadu kažu, posao ne čeka. Upravo sam ispratio direktora firme iz Frankfurta koji je tu bio zbog posla koji za njih radimo za Novi Zeland. Ni on ni ja ne gledamo kad je radno vrijeme, jer čim smo telefonski kontaktirali, čim sam shvatio da nas prepoznaju kao moguće poslovne partnere, on je sjeo u avion, ja sam ga dočekao tu, na radnom ručku smo dogovorili detalje i on se vratio doma.
- Čovjeku su četrdeset i dvije godine, svako jutro ustaje u šest sati, radi navečer do osam i onda kad dođe kući, još dva sata sređuje ono što mu je preostalo. Eto, to vam je taj tempo, tako se svuda u svijetu radi ako želite biti uspješni - kaže Vuković, a ja ga opet “šaltam” na priču o radnicima - mogu li oni pratiti bjesomučni tempo svojih menadžera?
- I mogu i moraju, druge nam nema. Ovaj posao koji smo dobili težak je 900 tisuća eura, a to u ovakvom gospodarskom okruženju u kojem mi radimo, nije mala stvar. Zato sam odmah krenuo organizirati rad u tri smjene, a subotom u dvije, kako bi u ponedjeljak prva smjena došla na posao odmorna. U utakmici na svjetskom tržištu prolaze samo najkvalitetniji, najbrži i najjeftiniji, pa se i mi, da bismo opstali, moramo ponašati tako.
- Zato sam organizirao posao na način da se svi prekovremeni sati plaćaju, a na to radnicima, koji se dokažu na poslu, još ide i zaslužena stimulacija - veli Vuković, i još jednom podvlači da u njegovoj tvrtki, koja počiva na zdravim temeljima i nije nastala u pretvorbi & privatizaciji na hrvatski način - mjesta zabušavanju nema.
- Pazite, ako mi kasnimo, onda dovodimo cijeli proizvodni lanac u pitanje, a to nitko sebi ne može dopustiti. Ne možemo mi zafrkavati firme koje se bave transportom cijevi ili krajnjeg kupca - roba se mora isporučiti točno na vrijeme. A, da sve štima kao urica, ja sam s Croatia busom potpisao ugovor prema kojem se moje ljude ujutro u pet sati vozi iz Vrgorca na posao u Zagvozd, a u dva vraća kući. Ne smije se gubiti ni minute, i to nije problem ako ste dobro organizirali posao, a za to je uvijek odgovoran samo onaj tko ga vodi; znači, direktor - kaže Vuković.
Neka druga pravila
Ivica Vuković je u mladosti bio i direktor u društvenom poduzeću.
- I ništa vam se to nije razlikovalo od firme u Njemačkoj u kojoj sam radio. Bio socijalizam ili kapitalizam, državno ili privatno poduzeće, ako ste vi jasno postavili kriterije kojih se treba držati, ako nagrađujete radnike a sankcionirate neradnike, rezultat neće izostati. Naravno da toga nema u firmama koje služe samo za uhljebljivanje pripadnika političkih stranaka i njima bliskih.
- Pa, tu nitko ne može organizirati posao jer vladaju neka druga pravila koja nemaju veze s poslom, i naravno da je to onda balkanska kužina u kojoj se ne može skuhati ništa dobro. Samo rad, znanje, iskustvo, odgovornost, predanost poslu i rezultati rada - mogu biti kriteriji prema kojima se cijene profesionalci, nikakve političke knjižice ili veze i vezice, takvima u privatnim tvrtkama koje se bore za posao sa stranom konkurencijom - mjesta nema - naglasio je Vuković, koji je, rekli smo, dugo radio u Njemačkoj, a i danas je poslom često tamo.
- Tamo nema firme u kojoj ne radi netko na “ić”. I redovito će vam poslodavci za naše reći da su superradnici, svi ih cijene. A takvi su jer su shvatili da nema popusta za zabušante. Kad u Hrvatskoj stvorimo takvu organizaciju posla, onda ni mi nećemo ništa zaostajati za Nijemcima, samo dok se god dnevna politika u državnim i s njima povezanim tvrtkama bude petljala u posao - tu neće biti sreće.