Hrvati su u inozemstvu vrijedni radnici, a ovdje samo gledaju kako će se izvući - je li problem u ljudima ili u sustavu?

Otkada je Hrvatske u Uniji, pravi val naših gastarbajtera zapljusnuo je Europu. Nova generacija pečalbara – novi dojmovi. Nema više bezobraznih gangi, tipa, “dok muž Nimačku krči, drugi mu kući ženu...”; sad su moderni Fejs, Skype, blogovi, aktualne teme i dileme, a sve se priče s privremenog rada u inozemstvu svode na isto:

• “Ovdje se ne pije kava i igraju igrice dok šef ne gleda, radi se punih osam sati”; ili “Nema ti, kume, ić u WC za vrime posla četri, pet puta, jer ako je tako
• šalju te doktoru”.Loše radne navikeProsječan se hrvatski radiša na radnome mjestu u Dublinu ili Frankfurtu ne može načuditi da radi punih osam sati, preciznije, da mu je vrijeme za stanku striktno propisano, a nije rastezljiv pojam kao kod nas gdje može trajati “po ure”, a “može, brate, i uru ako je potriba”. A, hrvatska je potreba, i u socijalizmu, i u kapitalizmu
• uvijek ista: spojiti neradni petak s vikendom ili uteći doma bar par sati prije isteka radnog vremena; odlaziti na “puš-pauzu” kad te volja, otaljavati na poslu ako je južina, jer, eto, takav je dan, i “malo me boli glaaaava”.Je li naš radnik slabo motiviran zbog niskih primanja u odnosu na kolege sa Zapada ili nam je radna etika na tako niskoj razini, pa smo
• kad se nađemo u dobro organiziranom poslovnom okruženju koje funkcionira po zadanim pravilima i ne poznaje iznimke
• šokirani činjenicom da se treba oznojiti “rmbajući” osam sati? I znači li to da dobar dio radnika u nas nikada pošteno nije zaradio plaću?