- U obitelji su mi tata, stričevi i skoro svi u nekom sektoru građevine. U Požegi sam završila za građevinskog tehničara i onda u Zagrebu studij građevinarstva. U biti, nikad nisam imala ambiciju ostati u Hrvatskoj", ispričala je Marijana Ereiz (25) za 034portal.hr.
Mlada inženjerka građevinarstva iz Novog Sela pokraj Požege sreću je, naime, potražila u Ingolstadtu u Njemačkoj.
U godinu dana i dva mjeseca stekla je radno iskustvo kakvo nikad ne bi ostvarila u Hrvatskoj, radi milijunske projekte, vodi gradilište i kupila si je novi Mercedes A klase. Sad gleda kako da povuče i ostatak obitelj u Njemačku.
- Već za vrijeme studija sam se raspitivala koja je razlika između toga da idem na magisterij ili idem raditi "gore". Svi su mi rekli da studenti s trogodišnjim studijem bolje završavanju na tržištu. Magisterij završavaju oni koji hoće više uredske i istraživačke poslove poput statičara u građevini. Mene to nikad nije interesiralo, htjela sam na gradilište. Tata zna puno građevinskih tvrtki i rekao mi je na koja mjesta da šaljem životopis. Poslala sam ga na tri mjesta i u roku tri dana sam dobila od svih odgovor da dođem na razgovor. Prošla sam na sva tri mjesta. Međutim, dvije tvrtke su bile prevelike, preko 400 zaposlenika. Meni je to za početak bilo teško, odabrala sam tvrtku s 50-ak zaposlenika jer nemam iskustva. Praktički četiri mjeseca nakon faksa sam počela raditi - opisuje Marijana Ereiz kako je dobila svoj prvi posao kojim je prezadovoljna.
- Našla sam super šefa koji me razumije da sam tek izašla s fakulteta i da nemam dana iskustva, a opet sam dobila projekt vrijedan 15 milijuna eura. Radimo devet stambenih zgrada s podzemnom garažom, malo naselje u biti. Mi smo izvođači, ja radim pripremu gradilišta i vodim ga. Na njemu sada radi 30 ljudi, od toga 15 Hrvata koje sam dovela odavde. Iznad mene je samo moj šef koji me "bacio u vatru". Teško je, kao prvo žena sam i mlada, teško mi je zapovijedati nekom zidaru koji ima 30 godina iskustva, ali obavljam većinom papirologiju. Nalazim se sa statičarima i električarima dvaput tjedno. Svi me super prihvaćaju s obzirom na to da sam mlada i da ne znam super njemački jezik. Poštuju me, ne mogu vjerovati. Treba doći s 25 godina odavde, doći gore sam, zaposliti se i dobiti takav projekt - priča nam Marijana koja ni sama ne vjeruje kakav je posao dobila.
- Ne pada mi na pamet da se ikad vratim jer imam super posao koji nije stresan. Imam super plaću. Radna atmosfera je takva da su svi zadovoljni, radi se od 8 do 17 i to je to. Možeš ostati prekovremeno i to će ti biti plaćeno ili ćeš dobiti slobodne dane. Ja radije iskoristim dane tako da mogu više doći u Hrvatsku. U godinu i dva mjeseca sam skupila iskustvo koje ovdje ne bih nikad skupila. U domaćim tvrtkama bih vjerojatno kopirala papire i nosila ljudima kave. Trebala bih raditi deset godina da dobijem takvu odgovornost. Kad vidim pripravnike koji za 1600 kuna praktički ništa ne rade u struci, ne vraća mi se. U godinu dana sam si kupila Mercedes A klase. U Hrvatskoj bih ga imala možda za nekih 30 godina na kredit - kaže inženjerka.
- Kad sam ovdje bila na praksama, inženjeri su me doslovno učili kako krasti na gradilištu. Ovdje mi šef objašnjava kako mora sve biti ispravno, crno na bijelo. Nema nikakve zezancije jer je iza mene 100 ljudi koji imaju želju za što više projekata. Pogriješiš li jednom, nitko te više neće uzeti - priča Marijana o njemačkoj etici.
- Nedostaje mi samo balkanski društveni život. Nijemcima je društveni život nula, nema sjedenja 2-3 sata na kavama. To im je gubitak vremena i novca. Vikendom ima nekih događanja, ali gledam da se družim većinom u našim klubovima. Idem u München svaki drugi vikend. Tamo se družimo i svi držimo zajedno - Hrvati, Srbi, Bosanci, Makedonci. Na njemačke zabave idem slabo - povjerilase mlada građevinarka.
- Izbjegavajte naše poslodavce i velike gradove. U probnom roku radite za bilo koju plaću jer se u njemu što više dokazuje. Tako sam se i ja dokazivala šest mjeseci s minimalnom plaćom, nakon kojih sam dobila inženjersku plaću i ugovor za stalno. Naše poslodavce izbjegavajte jer iskorištavaju naš narod koji odlazi neupućen trbuhom za kruhom, ali ne zna što ih čeka. Rade za minimalnu satnicu od 7-8 eura bruto, što znači pet-šest eura neto. Za takvu plaću mogu praktički raditi ovdje. Iskorištavaju ih i tjeraju ljude da otvaraju obrt, ne dobivaju radnu dozvolu i onda ih ne plaćaju, zbog čega kasnije imaju problema s policijom - priča.
- Unajmljujem stan s bratom jer sam i njega povukla. On je tehničar u strojarstvu, a i tata mi je "gore", sad pokušavamo i mamu dovesti. Svakome bih to preporučila - zaključila je Marijana za 034portal.hr.