Godina je 2027. Varaždin je, uz titule Grada baroka i Grada kulture, odnedavno poznat i kao hrvatska Florida. Biškupec, varaždinski kvart na rubu grada prema jugu, u smjeru Zagreba, dom je stotinama umirovljenika. Stariji Varaždinci koji si to mogu priuštiti, ali i strani penzioneri koji sa svojom mirovinom ovdje imaju znatno viši umirovljenički standard nego doma, planiraju svoje vrijeme. Sunčani dan rane jeseni nudi mnoge mogućnosti: popiti kavu s amaretom u baru, otići na fitness ili na jogu, surfati internetom na najsuvremenijoj tehnologiji, prošetati trgovinama ili šetnicom uz rijeku Plitvicu. Ukupno im je na raspolaganju 40.000 četvornih metara.
Ovako bi, prema planu varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka i suradnika, trebali za koju godinu započinjati dani u varaždinskom umirovljeničkom naselju. Početkom prošlog tjedna Grad Varaždin objavio je Javni poziv investitorima “za iskazivanje interesa za izgradnju naselja umirovljenika sa svim popratnim sadržajima”.
U pozivu piše da je cilj “ispitivanje interesa potencijalnih investitora za sudjelovanje u planiranju, razvoju i realizaciji izgradnje umirovljeničkog naselja koje bi zadovoljilo sve potrebe i interese starije populacije, kao i osoba s posebnim potrebama kojima je potrebna njega i skrb”. Investitori se mogu javiti sljedećih desetak dana.
Grad u gradu
Gradonačelnik Ivan Čehok govori nam kako je došlo do ideje za projekt i detaljizira sadržaj budućeg naselja.
- Još u predizbornoj kampanji najviše smo govorili o umirovljeničkom naselju. U Hrvatskoj nedostaje 18.000 kreveta za smještaj starijih osoba jer stanovništvo je sve starije, mladi odlaze van i neće se imati tko o njima brinuti; demografija je loša. Odlučili smo poduzeti nešto, ali ne izgradnju stacionarnog kompleksa, nego pravog malog grada. Arhitektonski razvijeno naselje umotano u ovojnicu grada. Zgrade s dva do tri apartmana međusobno bi bile povezane kao i objekti sa svim ostalim sadržajima. U središnjoj bi jedinici bio restoran, pa još jedan a la carte, prostorija za domjenke, liječnik, zubar, fizioterapeuti, fitnessi, prostorija za ples, društvene igre, trgovine. Dio bi bio za ljude preko socijalnog, a drugi na plaćanje. Bio bi to grad u gradu. Pogranični nam je položaj veliki plus za privlačenje stranih korisnika. Cijeli kompleks povezali bismo s predviđenim šetalištem uz Plitvicu, devet kilometara rekreacijsko-šetališnu zonu: šetnice za hodače, bicikliste, konjičke klubove, odmorište s klupicama, nadstrešnice... Da iskoristimo potencijal rijeke Plitvice, koja dosad nije urbanistički iskorištena. Za sve smo dobili i suglasnost Hrvatskih voda. Razmišljamo i o crowdfundingu, dati našim građanima budućnost da si sad već osiguraju starost. Uplate u fond, postaju dioničari i iznajmljuju svoj apartman dok njima ne zatreba - govori gradonačelnik Varaždina.
Zaključno, bit će to, sagradi li se, elitni kompleks za boravak imućnijih hrvatskih i stranih umirovljenika, u kojemu bi mjesta trebalo biti i za one siromašnije, domaće penzionere.
Naselje će biti izgrađeno, piše u priopćenju novinarima o Javnom pozivu, na dvije čestice, za koje se u katastru može provjeriti da su u vlasništvu Grada Varaždina.
Plemenitost ideje varaždinskog vodstva u brizi za umirovljenike, međutim, kažu oni upućeniji u gradske odnose i zemljišne knjige, pada na devet kilometara plitvičke šetnice. Činjenica da su mnoga zemljišta uz Plitvicu u vlasništvu varaždinskog poduzetnika Davora Patafte, njegova oca Zdenka, ili tvrtki povezanih s njima dvojicom, u drugi je plan pogurala ideju o dostojanstvenom starenju. Motivi za izbor lokacije, tvrde upućeni, mogli bi biti malo drugačiji - podići vrijednost inače bezvrijednog zemljišta. Zemljišta uz Plitvicu danas su, naime, nepregledne i blatnjave šikare koje ne služe ničemu osim nakupljanju gamadi. No, kada bi graničila s elitnom sportsko-rekreacijskom zonom, vrijednost ovih zemljišta poletjela bi u nebo. Uređenje zone podrazumijevalo bi dovođenje kompletne infrastrukture na račun investitora ili Grada Varaždina. Vjerojatnije je da bi se Grad uobičajeno za ovakve slučajeve, obvezao osigurati potrebnu infrastrukturu.
Priča je to koja neodoljivo podsjeća na slučaj potencijalnog zdravstvenog kompleksa na Braču, zbog kojega je, između ostaloga, pao ministar Lovro Kuščević. Do neugledne je otočke zone koju su ministar i prijatelji kupili za bescjenje, na račun izgradnje elitnog centra zdravlja, sagrađena skupa prometnica i dovedena infrastruktura. Zemljoposjednici su sve to dobili badava. Vrijednost parcela stostruko je povećana, a negdje u tom je metežu, zajedno sa šutom, zakopana i ideja izgradnje zdravstvenog centra. Danas su to zemljišta milijunskih vrijednosti.
Otac i sin Patafta i njihove tvrtke zemljišta su oko Plitvice pokupovali između 2005. do 2008. godine, u vrijeme mandata Ivana Čehoka na čelu Varaždina. Zemlju su većinom kupovali, pokazuju dokumenti, preko Lovačke udruge Trčka.
- Predsjednik udruge Ivan Sinčić jeftino je kupovao zemlju od seljaka za “potrebe lovaca”. Nju su potom preprodavali tvrtkama povezanima s Davorom Pataftom. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li novac iz transakcija zaista i završio na računu udruge - govori osoba iz lovačkog miljea. Teško je u Varaždinu pronaći sugovornike spremne svjedočiti imenom i prezimenom jer im je mnogima egzistencija, preko jedne od šest gradskih tvrtki i nekoliko ustanova, vezana uz Grad Varaždin.
Jutarnji list posjeduje jedan od predugovora koji svjedoči o kupoprodaji zemljišta između lovaca i tvrtki vezanih uz obitelj Patafta. U ugovoru iz 2008. godine, Trčka je poduzeću VIS d.o.o. zastupanome po predsjedniku Uprave Davoru Patafti prodala lug, nekoliko pašnjaka, šumu i nekoliko livada ukupne površine 46.958 kvadrata za 273.176 eura. Plaćanje je dogovoreno u šest obroka, od kojih je posljednji isplaćen 1. srpnja 2009. godine.
Snimka stanja DKP-a iz ožujka ove godine pokazuje da najveći dio zemljišta uz varaždinsku Plitvicu danas pripada ili Davoru Patafti i njegovom ocu osobno ili tvrtkama povezanima s njima. Jedna od njih je i Ekotim-Energija, upisana u registar u Grazu, 14. travnja 2015. godine. Vlasništvo zemljišta kasnije se prebacivalo na druge tvrtke vezane uz obitelj.
Most od livade do livade
Umirovljeničko naselje, tvrdi se, nije jedini pokušaj kapitaliziranja zemljišta Davora Patafte (tvrtki vezanih uz njega) u Varaždinu, niti je to jedina zona u kojoj su masovno kupovana zemljišta. Navodno se Varaždin ni na jednu stranu ne može širiti, a da se barem dijelom ne zagazi na zemlju vezanu vlasništvom uz Davora Pataftu.
Da je u pozadini kupovanja zemljišta na obodu grada bila, kako se tvrdi, veća igra, pokazuju i neki sporadični, naizgled besmisleni projekti. Jedan od njih je i vizualno zanimljiv mostić preko rijeke Plitvice, koji doslovno ne vodi nikud. Pješački most kojemu je zasad jedina svrha povezivanje dva Pataftina zemljišta (tvrtki vezanih uz njega) financirale su, čini se, Hrvatske vode. Atraktivni mostić danas vodi od livade do livade.
Ne bi to bilo prvi put da Davor Patafta i Ivan Čehok budu osumnjičeni za spregu u cilju materijalne koristi obojice.
Osim kao poduzetnik respektabilnih prihoda, Patafta je poznat i po kaznenom sudskom procesu, u kojemu je s gradonačelnikom Varaždina optužen za razna (ne)djela. Proces vezan uz malverzacije sa zamjenama zemljišta, gradnju POS-ovih stanova te uzimanje u zakup prostora na varaždinskom aerodromu, nepravomoćno je završio zatvorskom kaznom za obojicu. Ivan Čehok optužen je na dvije, a Davor Patafta na 1,5 godina zatvora.
Međutim, varaždinski je dvojac oslobođen po najopsežnijoj točki optužnice - da je gradonačelnik Čehok zlorabio svoj položaj omogućivši Pataftinom VIS-u dobivanje posla zbrinjavanja baliranog otpada, najvećeg i najvrednijeg posla u Varaždinu. USKOK je još prije osam mjeseci podnio obimnu žalbu zbog “bitne povrede odredaba kaznenog postupka”. Samo su za čitanje dokumentacije bila potrebna 24 ročišta tijekom devet mjeseci. Sutkinja Tanja Pavelin presudu je donijela lani u srpnju, napisala ju gotovo pola godine kasnije, a Vrhovni sud žalbu još uvijek razmatra. Unatoč inzistiranju, novinari nikad nisu dobili tekst presude. Izlika da bi se time utjecalo na konačni ishod spora, u najmanju ruku zvuči neuvjerljivo, s obzirom na redovnu sudsku praksu njihove dostupnosti.
U posljednje se dvije godine za odugovlačenje okrivljuje Ivana Čehoka, koji je odgodio sva četiri zakazana ročišta.
Od sprovođenja u pritvor 2011. godine, iz kojega su izašli uz plaćanje jamčevine (Čehok 2,6 milijuna kuna, a Patafta rekordnu jamčevinu u Hrvatskoj - 12 milijuna kuna) pa do početka suđenja, protekle su četiri godine. Za donošenje nepravomoćne presude trebale su još tri godine, donesena je tek lani u srpnju.
Nakon izlaska iz pritvora u Remetincu gradonačelnik Ivan Čehok podnio je ostavku kako bi na izborima 2017. dobio novi mandat. Na istim je izborima i Davor Patafta ušao u varaždinsko Gradsko vijeće na listi novoosnovane Lige za Varaždin, a nedugo potom imenovan je i potpredsjednikom Gradskog vijeća iz redova Čehokove pozicije.
Nije prošlo dugo od ulaska varaždinskog poduzetnika u politiku, a nova je afera s istim sudionicima potresala Varaždin.
Gradonačelnik Ivan Čehok od vijećnika je na sjednici Gradskog vijeća pokušao ishoditi odluku o sudskoj nagodbi s Pataftinom tvrtkom T&H Invest (nekadašnji T7 VIS), vezano uz zamjenu zemljišta, a zbog čega su obojica već nepravomoćno i osuđeni. Ugovorom je 150.000 kvadrata gradskih nekretnina zamijenjeno za 25.000 kvadrata u vlasništvu tadašnjeg T7 VIS-a, pri čemu je Grad još i nadoplatio 109.000 kuna. Grad Varaždin tom je transakcijom, prema sudskoj presudi, oštećen za 4 milijuna kuna. Nakon Čehokove ostavke, nova je gradska vlast na varaždinskom Trgovačkom sudu pokrenula postupak za ništetnost ugovora i povrat novca. Iako danas u eklatantnom sukobu interesa, Ivan Čehok želi se nagoditi s T&H Investom. Nagodba nije prošla zahvaljujući vijećniku s Čehokove liste, koji je glasao protiv i nakon tog dobio otkaz u gradskoj službi.
“Nećemo ići u otkup”
Još nema pravomoćne presude kao konačnog zaključka jedne ere privatno/poslovne suradnje Ivana Čehoka i Davora Patafte. Ivan Čehok u novi je mandat ušao povučeno, prepuštajući većinu poslova zamjeniku Zlatanu Avaru i Željku Buniću.
Vjerovalo se da zbog sudskog procesa na vratu, gradonačelnik ne želi ništa riskirati pa ni samostalno odlučivati u pitanjima gdje mu zakon to dozvoljava. Iako bi o sklapanju nagodbe mogao odlučiti samostalno, Ivan Čehok inzistira da odluku donese Gradsko vijeće. Zbog svega, oporba vjeruje da je priča o naselju za umirovljenike tek novi pokušaj pomoći Davoru Patafti.
Na direktno pitanje gradonačelniku nije li zemlja oko rijeke Plitvice u vlasništvu Davora Patafte, njegova oca ili tvrtki povezanih s njima, gradonačelnik je za Jutarnji rekao: - Nama treba zemlja uz rijeku, a tu je 12 metara s obje strane vodno dobro. Pataftina je zemlja uz taj koridor, ali kaj će nama to? Nećemo otkupljivati dodatne parcele - decidiran je. Otkupi li ih Grad ili ne, parcelama uz šetnicu, sa sadržajima, stazama, odmorištima... vrijednost bi se višestruko povećala.
NEIMENOVANI PRIVATNI INVESTITOR: Ulaže li belgijska tvrtka koja gradi u Dugoj Resi i u novo naselje u Varaždinu?
Gradonačelnik Čehok nije se prvi sjetio modernog umirovljeničkog naselja. Belgijska tvrtka Lindbergh Care Group Croatia gradi moderan kompleks za umirovljenike u Dugoj Resi, radnog naziva “Mrežnički vrt života”.
Ne radi se o naselju, već o velikom kompleksu na 5,5 tisuća kvadrata, koji uključuje sve sadržaje, kao i buduće varaždinsko naselje, a vrijednost izgradnje je pet milijuna eura. Prvi stanovnici očekuju se 2020. godine, najavljeno je.
Lindberg Care Group vlasnik je umirovljeničkih domova diljem Europe. Ta je grupacija jednaku investiciju predstavila i Slavonskom Brodu pod nazivom “Rotor života”.
Navodno ih je u Hrvatsku, uz jeftinoću za buduće korisnike, dovela i zabrana mnogih zemalja za “getoiziranje” umirovljenika, kako nazivaju takve ustanove, a koje se kose s europskim načelom socijalizacije ranjivih skupina, a ne njihova izdvajanja.
Postoji pretpostavka da je belgijska grupacija već kontaktirala gradonačelnika Varaždina.
Varaždinski su planovi, u odnosu na Dugu Resu i Slavonski Brod, megalomanski, a što bi odgovaralo, kažu upućeni, belgijskoj grupaciji.
Gradonačelnik Čehok za Jutarnji list je spomenuo interes stranih investitora za izgradnju takvog tipa naselja, ali belgijsku tvrtku nije spomenuo.
No, kaže kako bi umirovljeničko naselje s predviđenim sadržajima bilo dobar mamac za privlačenje stranih umirovljenika. - U Austriji s 1000 eura ne mogu pokriti cijenu doma, a ovdje je penzioner s tolikim novcem car - kaže.
Ostvare li se planovi gradonačelnika, prema svemu bi rečenome korist od ekskluzivnog naselja imali mnogi, ali ne i oni koje se najviše spominje - hrvatski umirovljenici. Naime, većina njih sa svojim mirovinama jedva krpa kraj s krajem, a dom si mogu priuštiti samo ako imaju veće mirovine ili im treba palijativna skrb, a imaju sreću pronaći smještaj. Naselje s pedikerom, plesnom dvoranom, frizerom i šetnicom za njih je tema iz američkih filmova, ako se radnja odvija na Floridi.