Najveća investicija nakon Rafalea: Na prvi pogled jako dobar posao Hrvatske. Ali, puno je tu problema...

Vlada RH je u petak 4. rujna usvojila Prijedlog odluke o pribavljanju nefinancijske imovine nabavom samohodnih lansera raketa Chunmoo s pratećim sredstvima i sustavima, samo dan nakon što su o tome prvi put govorile naše novine.

Relativno hitno bit će izdvojeno oko 435,2 milijuna eura bez PDV-a (odnosno oko 544 milijuna s PDV-om), i to pod opravdanjem da se to "strateško naoružanje velikog dometa" nabavlja radi zamjene postojećih VBR-ova Vulkan M92 i GRAD BM-21 kalibra 122 mm.

Pritom je potpuno normalno da se sustav kalibra 122 mm nadomješta opremom kalibra 131 do 600 mm (ovisno o tipu raketa) gdje domet od dosadašnjih oko 20 do 50 km grubo gledano raste na 36 do 300 km - iako u Lijepoj našoj neki i dalje osjećaju potrebu spominjati i rakete doleta do 500 km, s tek tajanstvenim smiješkom kada ih se pita koga bi time gađali.

Uz sve to, tek rubni spomen kako ta ista Hrvatska uz 18 južnokorejskih raketnih sustava K239 Chunmoo već kupuje donekle sličan američki sustav M142 HIMARS (koji smo, pametni, već i avansno platili). Na prvi pogled, sve je normalno. No, problema je tu dosta, i to raznih.

Problemi

Kao prvo, Republika Hrvatska je posljednjih godina očigledno postala vrlo bogata država u kojoj novac nije problem, ima se i može se. Zato i iznosi od pola milijarde eura više nisu nešto posebno. O vojnim kupovinama takve veličine ("nakon Rafalea, jedna od najvećih i najvažnijih investicija u modernizaciju Hrvatske vojske od završetka Domovinskog rata") više se ne raspravlja javno i unaprijed, a tek treba uočiti da je spomenuti posao s Južnom Korejom vjerojatno u tišini prošao i kroz Odbor za obranu Hrvatskog sabora 19. svibnja ove godine.

Dok nema spora kako takvi moderni raketni sustavi nakon dugog vremena nose veliko povećanje ukupne vatrene moći OS RH, itekako je upitno je li njihova nabava stvarno tako strateška. O tome je trebalo biti riječi ako nigdje drugdje a ono na saborskoj sjednici - kada se (valjda) dalo zakonski uvjetovano "prethodno mišljenje" za ovu kupovinu, bez da je makar glas o ikakvoj sadržajnijoj diskusiji s tajnog sijela dospio do poreznih obveznika koji to u konačnici financiraju. Jako je to različito od situacije iz studenoga 2024. godine kada se o kupovini američkog sustava HIMARS održalo jednu od posljednjih javnih sjednica na temu opremanja - gdje se barem donekle objašnjavalo smisao tadašnjeg trošenja oko 262,850.196 eura bez PDV-a (odnosno 328,562.745 eura s PDV-om) za usporedivi američki višecijevni raketni sustav.

Za razliku od svibnja 2026. godine, u prosincu 2024. još se spominjalo i da su "Oružane snage RH izradile taktičku studiju o opremanju topničkih postrojbi višestrukim samohodnim lanserima raketa velikog dometa", pa se čak natuknulo i mogućnost "da se moderniziraju ili nabave drugi nekakvi, priuštivi možda, jeftiniji raketni sustavi nego što je HIMARS kako bi se popunile sve postrojbe Hrvatske vojske, uključujući i pričuvu". Optimisti bi rekli da sada samo gledamo ostvarenje baš te najave, no to zapravo ne znamo točno budući da je procedura sada zatvorena i ubrzana kao da je RH u ratu ili blizu takvog stanja. A stvarno nije tajna da manjak planiranja, tajnost i galantno baratanje velikim novcem prvo i osnovno gaje ne vojnu snagu, nego korupciju i autoritarnost vlasti.

Što se to promijenilo?

Kao drugo, baš kao 2026. godine, tako se i krajem 2024. već lako moglo uočiti da na tržištu modernih višecijevnih raketnih lansera vlada poprilična gužva. Iako tada još na vlasti u Sjedinjenim Državama nije bio Donald Trump, a SAD još nije ni ratovao u Iranu (gdje se potrošilo praktično kompletne raspoložive zalihe raketa ATACMS i PrSM koje su ih naslijedile), već je tada bilo poprilično jasno da će biti jako teško doći na red za isporuku takve vojne tehnike. No, Hrvatska je tu bila tiha i strpljiva, šutke je stala u red i nije se oglašavala ni u travnju ove godine kada je Estoniji odgođena isporuka sustava HIMARS i pripadajućih raketa.

Doduše, jedna Poljska je takvo usko grlo uočila još tijekom 2022. godine pa je krajem listopada 2022. sklopila masivan ugovor s južnokorejskim koncernom Hanwha za usporedive VBR-ove K239 Chunmoo. No, za Hrvatsku to nije bilo problem ni tada ni poslije, da bi se tek danas moglo čuti da je korejski sustav "jedna od najvećih investicija od Domovinskog rata", koja služi odvraćanju, uz isporuku za 24 do 36 mjeseci. Napomenimo da je već od ljeta 2022. svima koji gledaju bilo jasno da SAD zbog velikog interesa i operativnih pritisaka teško može isporučivati HIMARS na vrijeme, dok su alternativni ponuđači iz Južne Koreje ili Izraela bili spremni za brzu isporuku, možda i s prijenosom tehnologije ili proizvodnje (što Hrvatskoj izgleda uopće ne treba - iako se još 2024. tužno konstatiralo kako je domaća proizvodnja raketa za višecijevne lansere "na neki način zadnjih nekoliko godina prestala").

Dakle, ono što bi prije četiri godine bio avangardni potez, a prije dvije godine tek racionalna odluka, danas u Hrvatskoj izgleda kao forsirano ispravljanje prošlih političkih odluka za velik novac i u sjeni regionalne utrke u naoružanju - gdje se ne radi samo modernizacija postojećih sposobnosti, nego se obrambeni sustav do daljnjega i veže na uvoz, bez domaćeg oslonca nužnog u slučaju ikakve stvarne nužde ili potrebe.

Zašto se to kupuje?

Kao treće, ako bude sreće, korejskim će sustavima biti moguće ispaljivati i rakete već kupljene za HIMARS (kada jednom i ako uopće stignu), a opet se spominje i sposobnost sustava da pojedinim tipovima raketa gađa ciljeve "udaljene više stotina kilometara". No, takve rakete za HIMARS Hrvatska nije kupovala i otvoreno je pitanje hoće li se u takvu investiciju ići sada - u kontekstu "odvraćanja svake prijetnje", gdje je i prije koju godinu već glavno pitanje u Saboru bilo zašto se nabavlja HIMARS samo s raketama dometa 80 km kad one "ne mogu doseći Banju Luku, a kamoli Beograd".

A taj regionalni kontekst u međuvremenu je postao i jasniji. Naime, nakon hrvatske kupovine osam sustava HIMARS krajem 2024. godine, susjedna Srbija je početkom 2025. kupila usporedivi izraelski sustav Precise & Universal Launching System ili kraće PULS. I ako se tada još moglo nadati da će netko biti pametan i izbjeći kontekst regionalne utrke u naoružanju, u posljednje se vrijeme to temeljito promijenilo - uz jasnu naznaku i koliko su promašene bile hrvatske priče otprije osam godina o Izraelu kao još jednom "strateškom partneru" Hrvatske vojske.

Naravno, tu se Srbija i dalje ponaša kao i dosad - izvodi vojne nabave bez reda i transparentnosti, političkom i upravnom voljom svog autokratskog vođe - dok je Hrvatska dugo godina nastojala svoje nabave raditi više sustavno, na temelju planskih dokumenata i uz zapadnu razinu transparentnosti. No, takve su zasade sada nestale. Planski dokumenti u posljednje se vrijeme donose navrat-nanos, rasprava više nema ni u tragovima, a nabave idu s izričitim spomenom "odvraćanja prijetnji" formalno nepoznatih suparnika. Nažalost, nije teško uočiti da se time Hrvatska spustila na razinu postupanja i rezona jedne Srbije, pristajući ujedno na regionalnu igru bez kraja u kojoj Aleksandar Vučić ipak ima više praktičnih iskustava. Sve to je još jedan dokaz davno ustanovljene činjenice da su glavni problemi obrambenog resora Lijepe naše njegova duboka politiziranost (često dnevne razine) te dominacija vanjskopolitičkih ciljeva i motivacija nad obrambenom materijom - koju se rijetko i spominje, a kamoli da bi je se detaljnije diskusijski pretresalo.