Hrvatska vojna industrija bez sumnje je jedna od najuspješnijih grana gospodarstva. Izvozno je orijentirana, a na nemilosrdnom međunarodnom tržištu probija se kvalitetom i inovativnošću proizvoda. Samo je u 2017. godini izvezeno više od 1,5 milijardi kuna oružja i vojne opreme, a trend rasta gotovo je uvijek u dvoznamenkastim brojkama, u nekim godinama čak i veći od 30 posto. Kako naši vojnici sudjeluju u brojnim međunarodnim misijama te tako funkcioniraju i kao promotori hrvatske vojne opreme, ona polako postaje i brend Hrvatske u cjelini, kao što je to i hrvatski vojnik koji je pobijedio u Domovinskom ratu.
Dok vojne industrije nekih susjednih zemalja počivaju na državnim mastodontima propalog režima i izbacuju prototipove složenih borbenih sustava kakvi su im izvan dosega realnih mogućnosti razvoja, od PZO-a do borbenih vozila, od čega gotovo ništa ne ulazi u operativnu upotrebu ni desetak godina nakon predstavljanja, naša vojna industrija je većinom u privatnim rukama. Kao takva, opstanak joj diktiraju inovativnost i konkurentnost na golemom globalnom tržištu, što, pak, uvjetuje stalno usavršavanje i napredovanje.
Umjesto maketarskih parada, naši su proizvođači pronašli proizvodne niše gdje mogu ponuditi svjetsku kvalitetu, zahvaljujući kojoj se ostvaruju veliki izvozni uspjesi u brojnim zemljama svijeta. Kako bih se upoznao s nekima od njenih kvaliteta, s hrvatskim sam vojnicima isprobao dio proizvoda naše vojne industrije.
Testiranje prototipova
Tako sam prije desetak dana bio gost u vojarni “Pukovnik Predrag Matanović” u kojoj je smješten dio Gardijske mehanizirane brigade. U zgradi zapovjedništva pripadnici HV-a i predstavnici vojne industrije prvo su nam pokazali buduću okosnicu komunikacijskih sposobnosti vojnika, taktičku radiostanicu TAKRAD koja se nalazi u fazi testiranja prototipova u HV-u, a koju zajednički razvijaju RIZ i Impel Grupa.
TAKRAD je nastao kao proizvod nužde. HV i dalje koristi različite radiouređaje za različite namjene, što stvara logističke teškoće. Povrh toga, jedan od glavnih radiouređaja u našoj vojsci, Spearhead, prestao se proizvoditi prije dvije godine te ga proizvođač više ne podržava. To je stvorilo značajan problem jer nakon iscrpljivanja zaliha dijelova Spearhead više neće moći biti operativan.
Razvoj je počeo kako bi odgovorio na taj izazov, ali i unificirao osobne komunikacijske sustave u HV-u. Budući da različite grane, rodovi, pa i specijalnosti imaju različite potrebe glede komunikacijskih uređaja, TAKRAD je modularan, može izmjenjivati različite antene i spajati se s različitim uređajima, bilo izravno ili putem podatkovne veze. Primjerice, spojiv je s radiouređajima u borbenom vozilu Patria AMV te tako stvara integriranu komunikacijsku jedinicu koja znatno unapređuje sve funkcionalnosti samostalnog TAKRAD-a. Osnovni je domet oko četiri kilometra, a u urbanom okruženju s brojnim preprekama oko dva kilometra.
Samo četiri tipke
Uređaj je čvrst i robustan, sa samo četiri tipke: za podešavanje glasnoće te za A i B kanale, bez ikakva prikaznika. Bila je to svjesna odluka jer je iskustvo pokazalo da komplicirani uređaji, s mnogo tipki i prikaznika, otežava korištenje u borbenim uvjetima. Ljudsko tijelo pod adrenalinom i stresom borbe gubi finu motoriku, poput preciznog tipkanja prstima. No, TAKRAD se može povezati s cijelim nizom uređaja, od pametnih satova do tableta. Ugrađeni akcelerometar prati položaj vojnika pa, primjerice, registriranje duljeg ležanja na bojištu upozorava na moguće ranjavanje ili pogibiju. Uvezanost s nekim pametnim uređajem koji prati vitalne funkcije omogućava praćenje vitalnih funkcija u realnom vremenu. U realnom vremenu se prikazuje i položaj vojnika, što znatno smanjuje RF emisije jer čak 90 posto radijske komunikacije u borbenim uvjetima odlazi na utvrđivanje i koordiniranje položaja.
A pozicioniranje je i dobra podloga za sustav upravljanja bojištem. TAKRAD se može integrirati s raznim senzorima, poput NBKO, ali i kamerama i mikrofonima te putem podatkovne veze prenositi sliku i zvuk. Razvoj takvih visokotehnološkh sustava te njihova uspješna prodaja i izvoz znače i razvoj tehnološke razine zemlje te radna mjesta za visokoobrazovane inženjere. Uređaj je kodiran ključem od 256kb, što je zaštita koju je gotovo nemoguće probiti, a zbog svoje modularnosti lako se prilagođava potrebama kupca pa TAKRAD ima dobru perspektivu izvoza nakon što postane operativan u HV-u.
I dok će domaći radiouređaj biti dio opreme hrvatskog vojnika u budućnosti, ostatak opreme već je u potpunosti hrvatska proizvodnja. Glavninu, od borbene odore, preko opasača i holstera za pištolj, štitnika za laktove i koljena, borbenih ranaca i raznih džepova za spremnike, opremu i prvu pomoć pa do nosača balističkih ploča proizvodi domaća tvrtka Kroko koja tako čini osnovu opremanja hrvatskih vojnika većinom opreme. Kacige su također domaće proizvodnje, od Šestan-Buscha, tvrtke koja je stekla veliki svjetski ugled kao proizvođač nekih od najboljih kaciga na svijetu te ih izvozi u desetke država.
Standardnu opremu Kroka su prezentirali pripadnici jedne mehanizirane desetine 1. satnije, iz bojne Tigrova, a neke njezine dijelove sam i sam koristio tijekom reportaže. Najnovija standardna kaciga za mehanizirano pješaštvo Šestan-Buscha je BK-ACH, koju posebno ističe novi sustav nošenja. Umjesto starog sustava remenja unutar kacige, BK-ACH korisniku na glavi “sjedi” na mekanim jastučićima. Isti sustav koristi i kaciga BK-ATJ koju sam osobno koristio te se tako uvjerio zašto je vojnike ovo rješenje preporodilo. Čak ni nakon višesatnog neprekidnog nošenja ne osjećaju se zamor ni opterećenje na glavi ili vratu, dok starije kacige sa sustavom remenja već nakon pola sata počnu izazivati glavobolju.
Posebno treba istaknuti nosač balističkih ploča ili, jednostavnije, plate carrier, M-401B. Nosači ploča su nova generacija zaštite za vojnika. Za razliku od starih pancirnih prsluka, nosači ploča su modularni, balističke ploče u njima mogu se mijenjati prema potrebnoj razini zaštite, a mogu im se i dodavati drugi elementi, poput zaštite za vrat, nadlaktice, trbuh i slično. Danas je sve to standardni dio opreme mehaniziranih snaga HV-a, dok se, primjerice, funkcionalno ekvivalentna oprema u Vojsci Srbije najavljivala kao oprema supervojnika u jako mistificiranom Projektu 1500+, koji se zapravo svodi na opremanje nešto više od 1500 vojnika suvremenom opremom.
No, spomenute tvrtke nisu jedini proizvođači osobne borbene opreme. Tako sam tijekom reportaže imao priliku koristiti taktičke hlače i košulju, koje vojnici zovu kombatice, opasač i nosač ploča koje proizvodi Cassis, također domaća tvrtka koja pod brendom Spar-Tac razvija i proizvodi različite vrste borbenih odora, taktičkih prsluka i nosača balističkih ploča te popratne opreme koje često koriste pripadnici MUP-a i OS RH, od temeljnih formacija do specijalnih postrojbi. U suradnji s partnerskom tvrtkom Combatkit plasiraju svoje proizvode i u zemljama EU, a nedavno su zajedno sa Šestan-Buschom pobijedili na natječaju za opremanje interventne policije MUP-a RH.
Balističke ploče razine IV i nosač balističkih ploča testirao sam i od tvrtke Croshield, koja je specijalizirana za razvoj i proizvodnju balističke zaštite. Zanimljivo je da osim proizvodnje prsluka, nosača ploča i samih balističkih ploča, Croshield proizvodi i fleksibilnu balističku odjeću u skladu s modnim trendovima, odnosno naizgled obične jakne ili odijela koja pružaju balističku zaštitu. Dosad su svoje proizvode izvezli u dvadesetak zemalja, a iduće godine planiraju otvoriti i novi proizvodni pogon u Hrvatskoj, čime će nastati i nova radna mjesta.
Ukrcaj i iskrcaj
Opremanje je, dakako, najlakši i najmanje zahtjevni dio u pripremi za zadaću. Nakon što su Tigrovi izveli pokaznu vježbu s manevarskim streljivom, desetina me integrirala kako bih se izravno upoznao sa zahtjevima koji se stavljaju pred opremu modernog vojnika. A oni su zaista veliki. Mora biti što lakša i pružati dobru zaštitu, ali ne ograničavati kretanje niti pregrijavati vojnika. Oprema mora biti na dohvat ruke, lako i brzo dostupna, ali i dobro osigurana. Za demonstrirane vježbe koristilo se BOV Patria AMV 1. satnije, čije su Patrije već bile u Litvi u sklopu eFP-a NATO-a.
Ulazak u Patriju mora biti brz, a prostor je skučen pa svaki vojnik nakon što sjedne, spušta i pridržava sklopivo sjedalo onome do sebe kako bi sve teklo brže. No, unutrašnjost je razmjerno ugodna, a brojni rukohvati osiguravaju čvrsta uporišta pa je vožnja manje drmusava nego u mnogim automobilima. Cijevi pušaka VHS-2 nam gledaju u pod, ali i uz svu opremu koju nosimo nema prenatrpanosti.
Iskrcaj ponovno zahtjeva brzinu i usklađenost, kao i razvijanje u formaciju, a svatko ima svoje mjesto. Nakon prvog izlaska gdje sam pogriješio ritam rasporeda, već u drugom odrađujem kako treba. Odlična uvježbanost naših vojnika je očita, no posebno se ogledava u gotovo trenutnoj integraciji stranca u desetinu. Nakon nekoliko ciklusa ulazaka i izlazaka, prelazimo na glavnu zadaću, odnosno napad desetine. Ovdje je kvaliteta opreme posebno došla do izražaja, a taktičke hlače i košulja koje sam nosio čine novu generaciju borbene odore, s integriranim štitnicima za koljena, koji eliminiraju nezgrapne vanjske štitnike koji izazivaju pregrijavanje oko koljena, dok je košulja specijalno dizajnirana za nošenje ispod balističkih ploča, s lakim materijalom na tijelu i čvršćim na rukama, a odlično se pokazao i nosač ploča koji mi nije preopterećivao ramena ili ograničavao kretanje. U kretanju jedan tim naizmjence zaliježe, i pokriva kretanje drugoga.
Po nekoliko sekundi mirnog ležanja izmjenjuje se sa žestokim sprintevima, što je izuzetno umarajuće po neravnom terenu, pa sam unatoč dobroj fizičkoj kondiciji posljednjih par ciklusa počeo kasniti po nekoliko metara za formacijom. Jedini pravi predah je savladavanje minske zapreke, kada većina desetine pokriva protuminsku operaciju. No dobro dizajnirana oprema mi nije pravila probleme, ne izbacuje tijelo iz balansa prilikom trčanja, kaciga ne pritišće glavu, niti jedan dio opreme ne smeta niti prijeti da bi se mogao odvojiti. Sve to svjedoči koliko hrvatski vojnik mora biti dobro pripremljen, a s Tigrovima je bila prava čast i zadovoljstvo surađivati.
Jedan od stupova naše vojne industrije je HS Produkt koji proizvodi jurišne puške, pištolje i bacače granata. Za testiranje jurišne puške VHS-2 te serije pištolja HS i XDM uputili smo se na strelište Zapovjedništva specijalnih snaga na Grobniku. Ovo otvoreno strelište na brdovitom terenu Gorskog kotara dočekalo nas je pod bockavim zastorom kiše, no to ionako ne smeta modernom pješačkom oružju. Testiranje sam obavio pod budnim okom Dubravka Gvozdanovića, jednog od naših najboljih stručnjaka za vatreno oružje koji aktivno sudjeluje u kontinuiranom razvoju puške, pištolja i drugih projekata.
VHS-2 je bullpup jurišna puška koja funkcionira na načelu pozajmice plinova s klipom kratkog hoda i rotirajućim zatvaračem. Bullpup, pak, znači da se spremnik i zatvarač nalaze iza rukohvata i okidača, čime se dobiva kraće oružje jednake dužine cijevi kao klasična puška, ali manje ukupne dužine od puške klasične konstrukcije. Odlikuje je modularnost dizajna pa se na terenu, bez ikakvih alata, mogu mijenjati donji rukohvat za bacač granata, gornji rukohvat za onaj s integriranom optikom ili bez nje, pa i mijenjati strana zatvarača kroz koji se izbacuju potrošene čahure. Ovo potonje je jedinstveno u svijetu jer sve druge bullpup puške ili ne dopuštaju promjenu strane zatvarača, poput SA-21, što onemogućava korištenje s lijevog ramena, ili zahtijevaju alat i oružara, poput TAR-21 ili L80A2.
Magazinov reporter u punoj bojnoj opremi na poligonu vojarne Hrvatske vojske u Petrinji
Pucao iz puške, bacao granate
To je važno pitanje jer je kod bullpup puške zatvarač često vrlo blizu ili u ravnini s licem strijelca, pa prebacivanje oružja na suprotno, uglavnom lijevo, rame znači da prijeti opasnost da strijelca u lice pogode vrele čahure. No, VHS-2 ima deflektor čahura pred obrazinom, na koju se naslanja lice prilikom gađanja, a zahvaljujući teleskopskom usadniku, ili kundaku, što je ponovno jedinstveno u svijetu za bullpup pušku, strijelac može razvući usadnik i tako dodatno stvoriti razmak između lica i zatvarača.
Gađajući s lijevog ramena, uvjerio sam se da ovaj sustav zaista funkcionira te da ostatak opreme i nosač ploča pritom ne smetaju, osim kopče kacige. Premda su mi čahure letjele preko ruke i ponekad niz nju, najbliže licu prišla je jedna koja se odbila na ovratnik taktičke košulje. Koristeći dvije varijante puške, kratku VHS-K2 i standardnu VHS-D2, ispalio sam ukupno osam spremnika, odnosno 240 metaka, te tri vježbovne granate iz bacača granata VHS-BG. VHS-2 se inače iskazao u borbama u Iraku, a izvezeno ih je više od 50 tisuća.
Najveći izvozni uspjeh još se uvijek postiže s pištoljima serije HS te XDM, čijih sam nekoliko varijanti i kalibara također iskušao. Te pištolje, kojih se više od pola milijuna izveze svake godine u SAD gdje se prodaju pod brendom Springfielda, odlikuje odlična pouzdanost i sigurnost rukovanja zahvaljujući trima sigurnosnim kočnicama. Jedna je na pozadini rukohvata te onemogućava opaljenje ako oružje nije u čvrstom hvatu, druga je na samom okidaču te jednako onemogućava opaljenje ako okidač nije pritisnut, dok je posljednja blokada udarne igle unutar pištolja, koja onemogućava njezin rad ako prve dvije kočnice nisu pritisnute.
Ovo su već standardi, no ono što posebno ističe naše pištolje su indikator napetosti udarne igle, koji se manifestira kao koji milimetar izbočena točka na pozadini pištolja kada je on zapet, te indikator napunjenosti komore, koji se iza otvora za čahure također izdiže kada je metak u komori. To omogućava provjeru statusa oružja vizualno, ali i dodirom, u mraku ili bez gledanja, čak i preko rukavica, u što sam se i sam uvjerio.
Proizvodnja streljiva
S pješačkim oružjem posebno je važno i pitanje proizvodnje streljiva. Hrvatska još uvijek svoju tvornicu streljiva nema te se ono za potrebe MUP-a i HV-a nabavlja uglavnom iz Srbije i BiH. To je streljivo često substandardno, skupo, a da se ne govori o strateškoj opasnosti oslanjanja na opskrbu streljivom iz država koje ni u kojem obliku nisu prijateljski nastrojene prema Hrvatskoj. No, upravo je tvornica streljiva jedno od ključnih izraelskih ulaganja u naše gospodarstvo koje će pratiti nabavu borbenih aviona F-16 Barak, a osim pokrivanja naših potreba, omogućit će i izvoz streljiva.
Jasno je da Hrvatska mora nastaviti s ulaganjem u svoju vojnu industriju. Upravo je snažna industrija i znanost kao potpora razvoju oružane sile osnovni pokretač razvoja tehnologija. Snažna vojska i vojna industrija jamci su sigurnosti i financijskog prosperiteta društva te se mnogo energije mora usmjeriti na stvaranje povoljnih uvjeta za daljnji razvoj ovog sektora, a treba računati i na prateću civilnu industriju. Primjerice, kako uopće razmišljati o gradnji čeličane ako nema snažne vojske kojoj trebaju legure za borbena vozila, cijevi za oružja i topove itd.? Kako civilne proizvode iste čeličane plasirati na svjetsko tržište ako ih ne koristi naša vojska?