Izlazak Dragana Kovačevića iz Remetinca i njegovo široko elaboriranje o hrvatskom jalu koji ne može oprostiti uspjeh (tvrdi da je iza brave završio zato što je uspješan, a ne zato što postoje ozbiljne sumnje u to da je korumpiran) podsjetio je na silne rasprave koje su se vodile prije tri mjeseca o tome po kojemu bi ključu trebalo postavljati šefove državnih tvrtki.
Skandal je izbio kad se saznalo da je Dragan Kovačević u veljači ove godine ponovno imenovan na čelo Janafa premda su se u to vrijeme već provodili izvidi koji su na kraju doveli do njegova uhićenja te uhićenja biznismena osumnjičenog da mu je dao mito i dva gradonačelnika.
Podigla se silna prašina oko pitanja jesu li tužitelji trebali upozoriti premijera da na čelo iznimno važne državne firme postavlja čovjeka koji se našao pod istragom te danima raspravljalo trebaju li kandidati za direktore javnih poduzeća prolaziti sigurnosne provjere.
No, kako to inače bude, nakon silne galame, nije se dogodilo ništa. Vlada nije ni pokušala promijeniti pravila pri imenovanju ljudi kojima u ruke daje državnu imovinu, a nakon nekog vremena to se prestalo i tražiti. Sada kad je Kovačević izašao iz pritvora, zanimljivije je slušati njegove priče kako mu je jedina krivnja to što je uspješan (u Hrvatskoj se može biti uspješan bez dana staža u privatnom sektoru), a da je milijun eura držao u prtljažniku automobila jer je s prijateljima krenuo kupiti zemljište u Slavoniji. Ljudi su slušali Kovačevićeve fantazije, među kojima je mnogima promaknula opaska da bi moglo biti neugodno ako progovori.
Način imenovanja čelnika javnih poduzeća više nije tema, premda bi trebao biti. Posebno sada kada se dnevne žrtve covida-19 približavaju troznamenkastom broju, kada se sve češće spominje pojam "koronaprofiterstvo", a pravi ekonomski udar koronakrize tek slijedi. Ali ne treba nam rasprava kakvu smo imali u rujnu kada su se zazivale sigurnosne provjere i međunarodni javni natječaji.
Bilo bi sasvim dovoljno, a i poželjno, da Vlada prilikom svakog imenovanja na čelo državne tvrtke ili bilo koje javne institucije ide s dva zahtjeva. Prvi je da osoba koju imenuje bude poštena, a drugi da joj se odmah pri imenovanju postave kratkoročni i dugoročni ciljevi. Pri tome treba biti jasno tko predlaže imenovanje predsjednika i članove uprave, jer ta osoba (po logici stvari bi to trebao biti ministar gospodarstva) mora kontrolirati njihov rad i snositi odgovornost za propuste.
Da su tako postavljene stvari, da postoji lanac odgovornosti, sigurno ne bi promaknulo prilikom zadnjeg Kovačevićeva imenovanja da ima enormno vrijednu imovinu koju nije prijavio u imovinskoj kartici i koju je teško mogao steći svojim prihodima. Da bi izbjegao vlastitu odgovornost i eventualnu smjenu, ministar koji ga predlaže sigurno bi se obratio Poreznoj upravi, a ona bi morala uočiti nesrazmjer između imovine i prihoda te dostaviti popis imetka koji nije prikazan.
Kada bi svatko odgovarao za svoj rad, ne bi trebale ni tajne službe ni natječaji. Jedino bi valjalo razmotriti propisivanje zabrane zapošljavanja u javnim poduzećima članovima obitelji i tazbine dužnosnika i članova stranke na vlasti.