Svjetska i europska nogometna organizacija( FIFA i UEFA) u posljednje su vrijeme intenzivirale borbu protiv rasizma:iskorjenjivanje rasizma spada među strateške ciljeve te dvije institucije.
Istodobno, Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza svojom je odlukom da povuče tužbu protiv Zdravka Mamića, zbog negovih rasističkih ispada na račun Željka Jovanovića, institucionalizirao rasizam kao dio poželjnog, ili, barem prihvatljvog sustava vrijednosti u hrvatskom nogometu.
Riječ rasizam ne odnosi se samo na boju kože:rasizam se manifestira i kao nesnošljivost prema drugim nacijama, dok se , u prenesenom smislu, može odnositi i na nesnošljivost prema drugim i drukčijim društvenim grupama.
Vlasnik i predsjednik Dinama Zdravko Mamić nedavno je bio napao minisitra obrazovanja i sporta Željka Jovanovića najgorim mogućim riječima , isključivo po nacionalnoj liniji.
Mamić je optužio Jovanovića da mrzi hrvatski nogomet, i sve što je hrvatsko, naprosto zato što je Jovanović Srbin.
Radilo se, dakle, o čistom, neprijepornom rasističkom ispadu, koji je zgrozio skoro cijelu hrvatsku javnost, pa tako i čelnike Hrvatskog nogometnog saveza, koji su osudili Mamićeve riječi, i najavili postupak protiv Dinamova vlasnika.
Međutim, vodstvo HNS-a odjednom se predmislilo, pa je odustalo od poduzimanja bilo kakve akcije protiv Zdravka Mamića.
Čelnici HNS-a predomislili su se jer su, preptpostavljamo, procijenili da će ovaj minsitar, kao i bilo koji drugi ministri , prije ili kasnije otići sa svog ministarskog položaja, dok će Zdravko Mamić još dugo ostati glavni sponzor svih nogometnih aktivnosti u Hrvatskoj.
A bez glavnog sponzora svi oni ništa ne vrijede, neovisno od zvjezdanih profesionalnih karijera Davora Šukera i Igora Štimca: dok god Šuker i Štimac djeluju u hrvatskom nogometu, oni su izravno ovisni o Zdravku Mamiću, baš kao i hrpa nevažnih birokrata, navodnih ili stvarnih nogometnih entuzijasta, čiji se sav nogometni posao, još od Tuđmanove smrti (i Mamićeva zaposjedanja Dinama), svodi na opravdavanje raznolikih Mamićevih svinjarija.
Tko se god pokušao pobuniti, poput, svojedobno Igora Štimca, završio bi na kraju kao Mamićev vazal ili paž; Štimac je morao progutati činjenicu da ga je Mamić otvoreno bio nazvao razbojnikom, naprosto zato što Zdravko Mamić kontrolira uvjerljivo najvše novca u hrvatskom nogometu.
Svjetski je profesionalni nogomet u velikom dijelu polukriminalni posao.
Samo u posljednjih nekoliko godina više je čelnika FIFA-e priznalo da su primali milijunski mito: talijanski i francuski nogomet i službeno su, sudski, progašeni koruptivnima, dok je katarska, nažalost, uspješna kandidatura za svjetsko prvenstvo u nogometu 2022. jedan od najgorih primjera otvorene , posve besprizorne globalne korupcije, prema kojem se čak i multinacionalne farmaceutske tvrtke doimaju gotovo nevinima.
U Hrvatskoj je nogomet, također, polukriminalni posao.
Zdravko Mamić nije rasistički napao Željka Jovanovića zato što Mamić mrzi Srbe.
VIDEO: 'JOVANOVIĆ MRZI SVE HRVATSKO! SRBIN NE MOŽE VODITI NAJVAŽNIJI RESOR U HRVATSKOJ' Mamić napao Jovanovića
Ne mislim, dalje, da bilo tko u vodstvu Hrvatskog nogometnog saveza posebno ne voli Srbe.
Prije bih rekao da većina hrvatskih nogometnih čelnika, kao i hrvatskih nogometaša i trenera, voli srpsku narodnu glazbu i poštuje srpske nogometaše, u kojima vidi potencijalni izvor profita.
No, Zdravko Mamić, potpuno nekontoliran, i neartikuliran, kakav on već jest posljednih godina, nije znao kako da parira Jovanovićevim i Skansijevim pokušajima da u hrvatski sport, a osobito u profesionalni nogomet, uvedu kakav-takav red, pa se odlučio na najprimitivniji rasistički ispad, misleći, istodobno, kako će vrijeđanje Željka Jovanovića na nacionalnoj osnovi njemu, Mamiću, podići status kod hrvatskih navijačkih skupina (koje, uistinu, prirodno i puno više od Zdravka Mamića, naginju rasizmu), što se zasad, srećom, nije dogodilo.
Mamić je, zapravo, pokušavajući izbjeći financijsku prijetnju Ministarstva obrazovanja i sporta, pribjegao rastitičkom napadu na ministra obrazovanja i sporta.
Hrvatski nogometni savez, pod čijom se egidom odvija ponešto više potencijalnih ilegalnih djelatnosti nego pod okriljem Mamićeva Dinama i Mamićeve agencije za trgovinu igračima, odlučio je , pak, institucionalizirati rasizam kao jednu od sastavnica svojeg svjetonazora, kako bi obranio ne samo Dinamova predsjednika, nego i različite druge kriminalne prakse u hrvatskom nogometu.
Momci iz HNS-a sada su se postavili kao Jovanovićevi politički (i nacionalni) protivnici, pa će svaku mjeru, koju Jovnovićevo Minsiitarstvo protiv njih izrekne,pokušati tumačiti kao osvetu nacionalno nepodesnog državnog dužnosnika.
Zdravko Mamić istodobno se, pak, odlučio reklamirati kao veliki spoznor ne samo Hrvatskog nogometnog saveza, nego i Hrvatske demokratske zajednice(što više govori o HDZ-u, nego o Mamiću).
Sve je ovo strahovito mučno i odvratno.
Hrvatski nogomet na međunarodnoj sceni postiže sjajne rezultate, koji opravdano vesele veliku većinu naših građana. Reprezentativni je nogomet uvjerljivi najuspješniji hrvatski kolektivni sport (u rukometu i vaterpolu globalna je konkurencija toliko manja, da se ti sportovi nipošto ne smiju uspoređivati s nogometom).
No, uistinu sjajni rezultati hrvatske nogometne reprezentacije ne mogu i ne smiju opravdati ilegalno ponašanje čelnika hrvatskog nogometa, a još manje smiju opravdati činjenicu da je Hrvatski nogometni savez ovih dana institucionalizirao rasizam, kako ne bi povrijedio svog glavnog sponzora, i kako bi zaštitio polulegalne osnoe koji godinama i godinima dominiraju našom nogometnom scenom.
Odlukom o Zdravku Mamiću Hrvatski se nogometni savez otvoreno i ponovo svrstao među najskandaloznije organizacije u zemlji (vidjet ćemo ima li Hrvatski olimpijski odbor snage da podzume bilo što oko toga).
Poznavajući neke od čelnika HNS-a, bojim se da im ni osobno nije nimalo neugodno zbog ove rasističko-financijske sramote.